Barbara, donijela si dobru odluku - riječi najbolje prijateljice Gordane bile su mi, kao i uvijek, velika podrška. Iako sam odluku da se nakon nepune dvije godine braka razvedem od Ivana donijela još prije mjesec dana, naša sinoćnja svađa natjerala me da sve što me mučilo konačno naglas izgovorim, a svoj podulji monolog zaključila sam prijedlogom rastave.
Na moje zadovoljstvo Ivan nije bio osobito iznenađen idejom da brak i formalno okončamo. Naime, naš odnos je iz dana u dan bivao sve gori, a sretne dane s njim mogla sam nabrojati na prste.
- Znam koliko si u tom braku bila nezadovoljna. Iako si se to trudila sakriti, ne zaboravi da te ja dobro poznajem - rekla mi je Gordana.
Znala sam da se moja prijateljica nikad nije oduševljavala Ivanom, iako se od samog početka trudila prihvatiti ga.
- Nikad mi nisi rekla da se ne udam za njega - podsjetila sam je.
- Jer se nisam usudila odgovarati te od braka. Bila si odlučna da se udaš za njega. Osim toga, nadala sam se da ćeš konačno pronaći sreću i s Ivanom možda zaboraviti Borisa - zadnje riječi dodala je tiše pa sam se pravila da nisam čula.
No, dulja šutnja koja je uslijedila odavala me. Na moje olakšanje, Gordana se nije vraćala na moju nesretnu ljubav iz prošlosti.
- Iako se Ivan i ja nikad nismo trebali vjenčati, nije sva krivnja na njemu - priznala sam.
- Znam što želiš reći: da su tvoji roditelji i ovaj put odradili svoje - Gordana nije skrivala ogorčenje.
- Da, miješali su se u moj i Ivanov odnos od samog početka. To je također pridonijelo našim svađama, a onda udaljavanju. I sada sam tu gdje jesam. Nastavit ću dalje sama. Tako je najbolje za nas oboje.
- Žao mi je što to moram reći, ali tvoji su roditelji posesivni i žele te držati pod kontrolom, pa i sada kad si u tridesetoj - Gordana je još u srednjoj školi, koju smo zajedno polazile, izbjegavala moje roditelje, osobito oca. Unatoč tome bila je jedna od rijetkih s kojom sam uspjela zadržati prijateljstvo, iako se mojim roditeljima nije sviđalo što se družim, kako su govorili, s kćeri jedne kuharice.
- Moram ići. Pišem neki rad za skori seminar, moram ga ovaj vikend dovršiti - pogledala sam na sat.
- Izgledaš umorno - primijetila je prijateljica kad smo izišle iz kafića.
- Noćas sam bila dežurna. Hvala ti što si ponovno saslušala moje jadikovanje - uzvratila sam i zagrlila je.
- Znaš da mi se možeš uvijek obratiti. Javi se što prije - Gordani je zasvirao mobitel pa smo se oprostile na brzinu i krenule svaka svojim putem.
Stan mi nije bio daleko pa sam odlučila prošetati. Kad sam sinoć rekla Ivanu da se želim razvesti, kao da mi je kamen pao sa srca. Preostalo je još da o tome izvijestim roditelje, što mi je bila možda još teža zadaća od razgovora s mužem. Iako su Ivanom bili razočarani jer nije ispunio njihova očekivanja, osobito nakon što je prekinuo studij stomatologije, znala sam da će se usprotiviti mojoj odluci o razvodu.
Što god učinila, oni nikad neće biti zadovoljni mojim postupcima, ogorčeno sam razmišljala. Bili bi najsretniji da sam ponovno s njima pod istim krovom i da mogu nadzirati i planirati svaki moj korak.
Budućnost koju su mi isplanirali samo sam djelomično ostvarila time što sam postala liječnica. Bila sam jedinica i roditelji su mi ispunjavali svaku želju. Unatoč tome nisam postala razmažena niti umišljena. Nikad drugima nisam davala do znanja da novcem mogu kupiti sve što poželim. Bila sam skromna, vesele naravi i omiljena u svakom društvu.
Kao da nisam bila kći svojih roditelja. Moja baka po majci govorila je da sam karakterom na nju jer je ona, iako iz ugledne zagrebačke obitelji, uvijek bila, kako je često govorila, s obje noge čvrsto na zemlji. Moj je otac bio ugledni pravnik, a majka anesteziologinja. Oboje su željeli da postanem liječnica i kad sam pri kraju srednje škole odlučila upisati medicinu, obavijestili su me da ću, kad za to dođe vrijeme, specijalizirati neurologiju. No, nakon što mi se ponudila specijalizacija iz dermatologije, nisam se dvoumila jer sam to područje smatrala lakšim i više me zanimalo. Međutim, otac je bez mog znanja pokrenuo veze i samo me obavijestio da ću specijalizaciju ipak dobiti - iz neurologije. Bilo je to prvi put da sam se suprotstavila roditeljima, ponajviše zbog srama jer su mi specijalizaciju sredili preko poznanstava.
- Ali želim biti dermatologinja - rekla sam i izazvala salve ljutnje.
- Barbara, nezahvalna si! Tata je pokrenuo veze, molio ljude, a ti odbijaš neurologiju koja je cjenjenija od dermatologije - mama me gledala optužujući.
- To govoriš samo zato što si ti željela biti neurologinja - predbacila sam joj.
- Nema to veze sa mnom. Mi smo te školovali, a ti nam ovako vraćaš. Tvrdoglava si i nezahvalna - njene uvrede bile su besmislene jer sam se uglavnom pokoravala njihovim željama. No, ovaj put to nisam učinila te sam ipak postala dermatologinja. Nedugo nakon što sam počela raditi u bolnici, dobili su novu ideju. Odlučili su da trebam otvoriti privatnu ordinaciju.
- Više ćeš zarađivati i bit ćeš svoj gazda - mama je i sama često govorila da je bolje liječnicima koji su otišli u privatnike, što je njoj kao anesteziologinji bilo teže.
- Ali ja ne želim više zarađivati. Ne želim se, uz medicinu, baviti i pravnim i financijskim poslovima, ne razumijem se u te stvari. Želim samo pomagati ljudima, a u bolnici sam zadovoljna - usprotivila sam se.
Nakon još nekoliko svađa i uzaludnih uvjeravanja odustali su, tim više što sam se u to vrijeme odlučila udati za Ivana. Upoznali smo se preko jedne zajedničke kolegice. Ivan je tada još studirao stomatologiju iako smo bili vršnjaci. Kasno je upisao studij, koji mu se otegnuo.
- Barbara, on je dobra prilika, bit će stomatolog. I njegovi su na mjestu. Tata mu je uspješan poduzetnik, a brat odvjetnik. Ivan će moći otvoriti privatnu ordinaciju, a zubara uvijek treba - roditelji su objeručke prihvatili Ivana, što me bolno podsjetilo na njihovo žestoko protivljenje mojoj vezi s Borisom, samo nekoliko godina ranije.
Bila sam ludo zaljubljena u Borisa. Vjerovala sam da i on osjeća isto i da nas ništa ne može razdvojiti. A onda me on iznenada i bez suvislog obrazloženja ostavio. Od samog početka moji su roditelji bili protiv naše veze. Nisu mogli doći k sebi od šoka kad su saznali da se viđam s momkom koji je automehaničar. Boris je bio zgodan, pažljiv i zabavan. Uvijek je on meni izlazio ususret jer sam bila pri kraju studija medicine, koji je bio zahtjevan. Prilagođavao se mom slobodnom vremenu i nije mu bilo teško čekati me nakon predavanja, poslije kojih sam se često zadržala na konzultacijama. Veselio se svakom mom položenom ispitu i inzistirao da me počasti večerom iako je skromno zarađivao i većinu plaće davao roditeljima. Potjecao je iz radničke obitelji i imao je još dvojicu braće i sestru. Otac mu je bio zidar, a majka je radila u jednoj tekstilnoj firmi koja je bila pred propašću.
- Znam da tvoji ne odobravaju našu vezu, ali kad završiš studij i zaposliš se, moći ćemo se vjenčati. Imat ćemo svoj život. Želim stalno biti s tobom, Barbara - rekao mi je nakon što me konačno ispustio iz zagrljaja.
- Pa, nisi me ni zaprosio - nasmijala sam se jer sam znala da Boris nema nimalo smisla za romantiku. Svi takvi pokušaji završili bi neslavno, ali uz zajednički smijeh. Tako mi je za moj posljednji rođendan koji smo zajedno proslavili kupio moj omiljeni cvijet u lončanici. Međutim, zaboravio ga je zalijevati i predao mi ga je već napola uvenuo. Unatoč trudu nisam ga uspjela spasiti, ali i danas u istoj lončanici držim cvijeće.
- Znači, moram najprije kleknuti i prosidbu obaviti na pravi način - šalio se i odmah spustio na koljena u parku nedaleko od fakulteta. Nakon njegove smiješne prosidbe i mog pozitivnog odgovora, ustao je, a onda smo primijetili žvakaću gumu koja se zalijepila za njegove hlače i prasnuli u smijeh. S Borisom je sve bilo zabavno i činilo se tako jednostavno. No, ubrzo se pokazalo da ipak nije bilo tako.
- Jesi li ti pri sebi? Završavaš medicinu i želiš biti žena tom, ne znam ni kako da nazovem nekoga čije ruke smrde po motornom ulju - mama nije birala riječi.
Žestina s kojom su roditelji dočekali moju obavijest da me Boris zaprosio premašila je i moja najgora očekivanja. Nisam bila spremna na tako grub razgovor pa sam uglavnom šutjela zatečena njihovim izljevima bijesa, gotovo mržnje.
- Nije dosta što si se godinu dana vucarala s njim, sada želiš i pred oltar. Urazumi se, kćeri. Taj probisvijet nije za tebe. Bit ćeš liječnica, pred tobom je sjajna budućnost. Želiš nas uništiti! - otac je grmio, a onda je mama očajno uzviknula:
- Nisi valjda trudna? To tek ne bih preživjela!
- Ne, nisam - prozborila sam.
- Želimo da odmah prekineš tu lakrdiju! - tata je bio nemilosrdan te sam shvatila da oni nikad neće prihvatiti Borisa. No, ja od njega nisam namjeravala odustati.
Znala sam da nemam šanse u svađi s roditeljima. Samo ću ih još više razbjesniti, a uvrede na račun Borisa, a onda i njegove siromašne obitelji, bilo mi je teško slušati. Međutim, još nisam bila završila studij, oni su me školovali i živjela sam u njihovu stanu. Stoga sam odlučila pričekati s vjenčanjem dok se ne osamostalim i više im to ne spominjati. Kad su rekli sve što su imali, rekla sam, trudeći se zvučati pomirljivo:
- Žao mi je što ne prihvaćate Borisa.
- Znači, prekinut ćeš s njim? - mama je inzistirala.
- Imam pravo na svoj život - rekla sam umjesto odgovora. Dok sam izlazila iz stana, tata je povikao za mnom:
- I ne želim više čuti da tog prosjaka spominješ u mojoj kući!
Boris i ja nastavili smo se viđati i ja mu nisam spominjala reakciju roditelja. Nismo više spominjali ni vjenčanje, a Boris je sve češće bio zamišljen i neraspoložen. Bila sam sigurna da ga nešto muči, no svaki pokušaj da doznam što mu je nije rezultirao odgovorom.
- Sve je u redu, ljubavi. Samo znaš da je moja mama nedavno ostala bez posla. Još nema ni pedeset godina, a završila je na burzi.
- Žao mi je - nisam znala što bih rekla jer su mi takvi problemi bili strani. Ipak, shvaćala sam da Boris živi u teškoj materijalnoj situaciji i da svaku zarađenu lipu daje obitelji. Uskoro sam položila posljednji ispit i htjela sam ovaj put ja izvesti Borisa na večeru. No, on nije odgovarao na moje pozive. Kad sam ga konačno dobila, samo me izvijestio:
- Barbara, oprosti, imam velikih problema. Brat je u bolnici, otkrili su mu nešto na srcu. Neku manu i trebat će na operaciju - zvučao je zabrinuto te sam mu zaboravila spomenuti da sam položila zadnji ispit.
- Javi se kad stigneš. Ako ti treba neka pomoć za brata. Mislim, ako trebate novac za liječenje ili…
- Ne, ne, nikako. Sve je u redu - odbio je nekako hladno. Konačno, nakon dva tjedna uspjeli smo se vidjeti. Ispostavilo se da je to bilo posljednji put.
- Što se dogodilo? Kako je tvoj brat? - odmah sam vidjela da nešto nije u redu. Boris je izgledao loše. Kao da danima nije spavao. Nije bio ni obrijan. Obuzela me neka ružna slutnja jer sam osjetila da nije riječ samo o njegovu bratu.
- Dean je bolje. Operirat će ga - rekao je, a onda odmah nastavio kao da ne želi da ja dođem do riječi:
- Barbara, razmišljao sam. Naša veza nema budućnosti. Ja imam milijun problema. Ti ćeš uskoro postati liječnica, ideš na specijalizaciju - govorio je ne gledajući me.
Njegove riječi uopće mi nisu imale smisla. Nikada do tada nije pokazivao nezadovoljstvo time što ću ja biti liječnica, a on radi kao automehaničar.
- O čemu govoriš? Pa to smo znali cijelo vrijeme. Zar me više ne voliš? - ni sama ne znam zašto sam mu postavila to pitanje, ali kao da mu je dobro došlo:
- Nije stvar u tome, Barbara. Ali od ljubavi se ne može živjeti. Oboje smo mladi i nije vrijeme da ulazimo u brak. Ja jednostavno nemam vremena za sve ovo sada.
- Za sve ovo? Misliš za mene? - bila sam ujedno šokirana i razočarana. Preplavila me neopisiva tuga jer sam zaključila da me više ne voli.
- Nisam tako mislio. Ali, vrijeme je da se raziđemo. Nije nam suđeno.
- Ne misliš to, zar ne? Nešto se dogodilo? - osjećala sam da mi nešto prešućuje, ali povezala sam to s problemima u njegovoj obitelji.
- Ništa se nije dogodilo. Nemoj otežavati, Barbara. Ozbiljno mislim ovo što govorim - uvjeravao me. Kad je opazio da mi naviru suze, rekao je nestrpljivo:
- Odvest ću te kući. Žao mi je.
- Ne, sama ću - u meni se javio ponos te sam posegnula za kvakom na vratima njegova starog automobila. Bili smo pred fakultetom gdje me pričekao kao i obično. Ali ovaj put sve je bilo drukčije.
- Mogu te prebaciti - ponovio je, sada nekako molećivo. Nisam ga više mogla ni pogledati. Bila sam shrvana od boli, ali sam nastojala ne pokazati mu koliko me povrijedio. Ostavlja me bez pravog objašnjenja, mislila sam, a palo mi je na um da je pronašao drugu.
- Doista mi je žao što ovako prekidamo. Daj, odvest ću te - govorio je kao da želi da se raziđemo prijateljski. No, meni to nije padalo na pamet.
- U redu je. Ni ja tebi više nemam što reći - rekla sam hladno i izišla bez pozdrava. Prije nego što sam zalupila vratima, čula sam da me zazvao imenom. No, trenutak kasnije nisam bila sigurna je li mi se to samo učinilo. Okrenula sam se dok se njegov automobil udaljavao.
Tada sam briznula u plač, a uspjela me smiriti tek Gordana. Kad sam konačno toga groznog dana došla kući, izbjegavala sam roditelje, a na moje iznenađenje oni me nisu ništa zapitkivali, iako su vidjeli koliko sam nesretna. Tek nakon nekoliko dana obavijestila sam ih hladno da smo Boris i ja prekinuli.
- Tako je najbolje, dušo. Vidjet ćeš - mama je samo rekla, dok otac nije ništa komentirao, što me začudilo jer sam mislila da će oboje svoje oduševljenje više pokazati. Kao da su znali da Boris i ja nemamo zajedničku budućnost, pomislila sam prisjećajući se tih užasnih dana od kojih je prošlo više od šest godina. Ivan je otključao vrata i ušao u dnevnu sobu:
- Zašto si u mraku? - upalio je svjetlo.
Pripremila sam večeru i, dok smo jeli u tišini, razmišljala sam o dvije posljednje godine braka s Ivanom. Sada sam shvaćala da sam se za njega udala na nagovor roditelja. Dopustila sam da sa mnom manipuliraju i uvjere me da je Ivan onaj pravi i da se trebam udati za njega. Uz to, vjerovala sam da ću uz njega zaboraviti Borisa. Ali, to se nije dogodilo.
Prvih mjeseci mislila sam da ću s Ivanom biti sretna, a onda sam sve češće pomišljala na svog bivšeg dečka. Je li se oženio, ima li djecu? Ništa o njemu nisam znala otkako smo prekinuli. Ivan je želio djecu, ali ja nisam mogla začeti, a onda su me roditelji nagovorili da odgodim proširenje obitelji dok Ivan ne diplomira i ne zaposli se.
Počela sam koristiti kontracepciju, a kad sam shvatila da sam u braku nezadovoljna, odgovaralo mi je što nemamo djecu. Posljednjih mjeseci posve smo se udaljili i gledajući ga sada, nakon što smo se složili da je razvod jedino rješenje, palo mi je na pamet da ima drugu.
- Jesi li našao drugu? - iznenada sam ga upitala. Začuđeno me pogledao:
- Otkud takvo pitanje?
- Ne znam. Palo mi je na pamet. Ionako se razvodimo. Ne bih ti zamjerila - rekla sam iskreno.
Šutio je neko vrijeme kao da mu je neugodno, a onda me umjesto odgovora upitao:
- Jesi li ikad bila zaljubljena u mene?
- Ne znam - rekla sam iskreno, a onda nastavila više za sebe. - Mislila sam da jesam, ali sve je otpočetka bilo nekako pogrešno.
- Da, osobito tvoji roditelji. O svemu su odlučivali - optužio je moje roditelje koje sam do tada pred njim uglavnom branila. No, ne i ovaj put.
- Znam da s njima nije lako. Mislili su da žele najbolje za mene.
- Ali nisu. Nagovorili su te na ovaj brak, pričali o meni hvalospjeve, a onda su me otpisali čim sam odustao od studija - rekao je optužujućim tonom i nastavio kao da si daje oduška:
- Isplanirali su da će im zet imati zubarsku ordinaciju, a kad sam se zaposlio kao prevoditelj u maloj firmi, više nisam bio dovoljno dobar za njih. Zbog njih si odgađala dijete, zar ne? - spomenuo je nakon dugo vremena.
- Možda. No, sada je svejedno. Uostalom, lakše ćeš me se riješiti - pokušala sam se šaliti, ali Ivan je ostao ozbiljan. Nastavio je tiradu o mojim roditeljima:
- Odlučivali su o svemu: gdje ćemo kupiti stan, kada ćemo na more, koje nedjelje ručamo kod njih, a koje kod mojih. Sve je moralo biti po njihovom. Čak si i spavaću sobu kupovala s mamom. Zadnju godinu su me posve ignorirali. Nekad mi se činilo da si mi sestra, a ne žena - Ivanove riječi ipak su me pogodile. Očito ni on u mene već dugo nije bio zaljubljen.
- Nisi mi odgovorio? - podsjetila sam ga.
- Što?
- Imaš li drugu?
- Zar bi to bilo čudno?!
- Ne moraš biti bezobrazan - uvrijedila sam se.
- Oprosti.
Šutjeli smo pa sam počela skupljati tanjure sa stola. Kad sam ih odložila na sudoper, rekao je:
- Istina je, u vezi sam s drugom. Ali želim da znaš da ti nisi za to kriva. Jednostavno se dogodilo. Osjećao sam se često kao da nisam u braku. Mimoilazili smo se u stanu, stalno si bila odsutna. A i kad si bila ovdje, kao da nisi - priznao je ne gledajući me.
- Tko je ona? - ipak me zanimalo.
- Kolegica s posla.
- Zaljubljen si u nju? - nastavljala sam, iako me njegova nevjera nije osobito povrijedila. Moje riječi su ga naljutile:
- Zaboga! Je li to važno? Možda si i ti još bila zaljubljena u onog svog bivšeg kad smo se vjenčali. Tvoji su mi rekli da se moram dobro potruditi da ga izbiješ iz glave - rekao je uzrujano.
Skamenila sam se. Otkud Ivan zna za Borisa? Četiri godine su prošle od našeg prekida kad smo se Ivan i ja upoznali. Nikad mu nisam o njemu govorila.
- Kako ti znaš za Borisa? - sjela sam ponovno za stol. Krv u žilama mi se uskovitlala, osjećala sam kako mi srce ubrzano lupa. Ivan nije naslutio kako se osjećam pa je mirno odgovorio:
- Rekla mi je tvoja mama. Da si bila luda za nekim mehaničarom i da ga nisi zaboravila, iako se praviš da jesi. Nisam tome pridavao pažnju niti joj vjerovao da možeš misliti na nekoga nakon toliko godina.
- Što ti je još rekla o njemu? - pitala sam dok je u meni rasla nervoza.
- Zašto je to sada važno? - nije shvaćao.
- Molim te, sjeti se. Što ti je još moja mama rekla?
Malo se zamislio, a onda rekao sliježući ramenima:
- Da su ga se jedva riješili. I da su sretni što si upoznala mene. Onda sam još dobro kotirao kod tvojih - ponovno se prebacio na svoju situaciju.
- Da su ga se jedva riješili - ponovila sam tiho. Što je to značilo? Pa Boris je prekinuo sa mnom. Kakve veze su moji roditelji imali s tim?
Boris mi nikad nije rekao pravi razlog zbog kojeg me ostavlja, prisjetila sam se. Nešto se bilo dogodilo. Nešto o čemu ja ni danas ništa ne znam, shvaćala sam.
- Barbara, što je? Nije valjda da još misliš na tog tipa? - nasmijao se u nevjerici.
- Je li to sve što ti je rekla o njemu?
- Sve - uzvratio je i ustao od stola. Na izlasku je dobacio: - Sljedeći tjedan možemo početi sređivati.
- Što?
- Pa stvari oko razvoda.
- Da, naravno - odsutno sam potvrdila.
Provela sam nemirnu noć. Što sam više razmišljala, bila sam sve uvjerenija da su moji roditelji imali ulogu u prekidu moje veze s Borisom. Nisu mogli podnijeti što se želim udati za radničkog sina koji nije bio, govorili su, na našoj društvenoj i intelektualnoj razini. Je li to moguće? Da su se umiješali kako bi uništili moju sreću?
Ali kako? Zašto bi ih Boris poslušao i ostavio me? To nema smisla, kad sam se probudila, i dalje sam prevrtala po glavi ista pitanja bez odgovora. Ako ih danas o tome upitam, lagat će mi, bila sam sigurna.
Onda me preplavilo beznađe. Kakve to veze sad ima? Čak i da su oni krivi za naš prekid, sada je sve izgubljeno. Boris ima svoj život, vjerojatno svoju obitelj, a ja sam pred rastavom. Dijeli nas šest dugih godina i tko zna što sve još. Možda više i ne živi u Zagrebu, razmišljala sam, ali nisam mogla prestati misliti o njemu.
Nakon nekoliko tjedana bila sam ponovno slobodna žena. Roditelji su se uzrujali kad sam im rekla da se razvodim, ali sam brzo napustila njihovu kuću izvlačeći se da žurim na posao. Nisam se usuđivala pitati ih o prošlosti, uvjerena da ionako ne bih dobila iskren odgovor. Kad sam nazvala Gordanu, bila je u žurbi, ali sam osjetila da mi nešto želi reći.
- Žao mi je, Barbara, ne mogu danas, imam roditeljski sastanak. Marko je popustio u školi. Ali moram ti nešto reći.
- Što?
- Bila sam jučer s Markom kod fotografa. Treba mu slika za neki dokument. I zamisli koga sam vidjela na jednoj od slika? Borisa.
- Kakvih slika? - pitala sam. O svojim sumnjama da su moji umiješani u naš prekid Gordani sam tek namjeravala reći.
- Među mnoštvom fotografija koje su bile izložene na pultu pod staklom bila je i njegova. U toj fotokopiraonici. Fotografija je s krštenja. Nije se nimalo promijenio. Još je pravi frajer.
- S krštenja? Svog djeteta? - preplavila me tuga.
- Ne bih rekla. Mislim da je kum djetetu. Bebu je u naručju držala njegova sestra. Monika, ako se ne varam.
- Da - potvrdila sam i upitala o kojoj je fotokopiraonici riječ. Za sat vremena već sam izjurila iz stana. Znala sam da je suludo to što radim, ali morala sam ga vidjeti barem na fotografiji. Usput sam ponijela uvezati stručni rad koji sam dovršila.
Dok je mlada djevojka uvezivala moj rad, moje su oči šarale po mnoštvu fotografija izloženih pod staklom velikog pulta. I tada sam ga opazila. Bio je to Boris, malo kraće kose, ali nije se promijenio, kako je i rekla Gordana. Slika je napravljena u crkvi, a Boris je stajao pored svoje sestre koja je u ruci držala bebu. Smiješio je i izgledao zadovoljno.
- Oprostite, znate li možda tko je dao razviti ovu fotografiju? - upitala sam djevojku pokazujući na sliku. Pitanje ju je začudilo, a onda je slegnula ramenima:
- Ne znam. Ali ionako ne bismo mogli davati takve podatke.
- Mislila sam, ako znate možda neki kontakt. Ovaj momak je moj stari prijatelj iz škole. Izgubila sam adresu - pokušala sam još jednom, ali uzalud. Djevojka je odmahnula glavom i naplatila mi uvezeni rad.
Izišla sam na ulicu razočarana. Borisa više neću vidjeti. Nismo se ni dosad nikad sreli pa vjerojatno nećemo ni ubuduće, shvaćala sam da je moj život stvarnost, a ne film u kojem će Boris u isto vrijeme ući u fotokopirnicu.
Kad sam se nakon nekoliko dana našla s Gordanom i ispričala joj sve o svojim sumnjama da su u naš razlaz upleteni moji roditelji, na licu joj se vidjela ljutnja:
- To smo trebale već davno zaključiti. Ne bi te on bio samo tako ostavio. Sigurna sam da su oni u tome imali prste.
- Što ću sad? To će me mučiti cijelo vrijeme. Osim toga, tako bih ga voljela vidjeti.
- To ne bi trebao biti problem. Potražit ćemo preko interneta, društvenih mreža - Gordana se odmah dala na posao i mobitelom pokušala pronaći nešto o Borisu.
- Čini se da ga nigdje nema. Ukucat ću još jednom ime - pokušavala je dok sam ja samo sjedila i buljila u zaslon njenog motela. I tada se Borisovo ime ipak pojavilo.
- Što je to? O čemu piše? - pitala sam nestrpljivo.
- Da vidim? Neke informacije. O automehaničarskim radionicama. Piše da je vlasnik.
- Gdje? Ima li adresa?
- Evo je - uzviknula je zadovoljno.
Jedva sam zaspala te noći. Imala sam adresu njegove radionice i odlučila ga potražiti. Nisam znala što mogu očekivati. Bojala sam se našeg susreta, ali htjela sam ga vidjeti i doznati barem kako je. Bila sam spremna na to da je u braku i da ima obitelj. Nadala sam se da se neće ljutiti što sam ga potražila. Ipak smo proveli zajedno divnu godinu. Bila sam uvjerena da je i njemu to nešto značilo, bez obzira na to što je on napustio mene.
Kad sam se sutradan parkirala preko puta njegove automehaničarske radionice, srce mi je udaralo kao ludo. Možda ga i ne zateknem na poslu, mislila sam prelazeći cestu. Pored jednog kombija stajao je momak u radnom kombinezonu.
- Jeste li naručeni, gospođo? - upitao me ljubazno.
- Ja, nisam.
- Ono je vaš auto? - kimnulo je glavom prema mom autu i nastavio. - Nemamo danas puno posla, ako ćete malo pričekati - mislio je da sam dovezla automobil na popravak.
- Ma ja zapravo nisam…
- Barbara - začula sam glas iza svojih leđa i okrenula se. Licem u lice susrela sam se s Borisom. Zurila sam u njega nesposobna progovoriti. No, zato je on bio pribran.
- Vidio sam te iznutra, dok si prelazila cestu - pokazao je rukom na vrata ureda. Ja sam i dalje stajala poput kipa.
- Odmah sam te prepoznao. Nisi znala da sam ovdje? Dovezla si auto, pretpostavljam - i on je zaključio isto.
- Ne, došla sam te vidjeti. Kako si nakon toliko godina? Vidjela sam nekidan tvoju fotografiju u fotokopiraonici. S krštenja. Na slici je bila i Monika - kad sam konačno progovorila, kao da se nisam mogla zaustaviti.
- Ah, to. Monika je krstila svoje drugo dijete. Prije dva tjedna. Zar su izložili sliku? - Boris je nastavljao razgovor jednostavno, kao što je to oduvijek činio. Bio je i dalje jednako zgodan, osim što je nekad dužu kosu posve skratio.
- Kako si ti? Nisi se uopće promijenila? - komentirao je uz osmijeh, a onda ne čekajući odgovor rekao: - Jesi li za kavu? Mogu je skuhati, ali možemo i do kafića. Ovdje je u blizini. Ako se ne žuriš?
- Naravno, rado - prihvatila sam i konačno se malo opustila. Sjeli smo u obližnji kafić.
- Nisi mi još rekla kako si? Često sam se pitao jesi li dobro. Jednom sam te možda vidio iz tramvaja. Ali nisam bio siguran jesi li to ti - govorio je s osmijehom.
Očito mu je bilo drago što me vidi. Gledala sam ga bez riječi, dirnuta našim susretom.
- Dobro sam. Radim u bolnici.
- Dermatologinja, zar ne?
- Da, to sam specijalizirala. Roditelji su htjeli da uzmem neurologiju, ali uspjela sam se izboriti za područje koje sam htjela - na moje riječi s njegova lica nestao je osmijeh, a mene je nešto probolo u srcu.
Sam spomen mojih roditelja kao da je između nas stavio neku nevidljivu barijeru. Neko vrijeme smo šutjeli, a onda sam ga odlučila otvoreno upitati:
- Jesi li se oženio? Sigurno jesi - prozborila sam, a srce mi je počelo jače udarati.
- Zašto si sigurna da sam se oženio? - pogledao me u oči.
- Pa, mislila sam… - nisam znala što bih rekla, a onda je on umjesto odgovora upitao:
- A ti? Jesi li se ti udala?
- Bila sam u braku dvije godine. Do prije nekoliko tjedana. Razveli smo se - objasnila sam i ni sama ne znajući zašto brzo dodala da nismo imali djece.
- Šteta. Ti bi sigurno bila divna mama - odgovorio je.
- A ti? Imaš li djece? - još uvijek nisam znala je li u braku.
- Nisam se oženio. A mislim da nemam ni djecu - dodao je u šali pa smo se oboje nasmijali. Rekao mi je zatim kako je prije godinu dana uspio otvoriti vlastitu radionicu.
- Išao mi je posao, uspio sam završiti i za automehatroničara. Danas je elektronika u vozilima važna, traže se nova znanja i vještine. Posao nekako ide. Otplaćujem kredit, imam i radnika. Momak je vrijedan, a radionica je na dobrom položaju - govorio je, a meni je u ušima najviše odzvanjala njegova rečenica da se nije oženio. Činjenica da je slobodan dala mi je hrabrosti pa sam ga konačno upitala:
- Borise, onda kad smo prekinuli, rekao si mi da se od ljubavi ne može živjeti. Misliš li i danas isto? - iako su mi se obrazi zacrvenjeli, nisam sklanjala pogled. Nije odmah odgovorio:
- Nisam to ni onda mislio - rekao je tiho, a onda me upitao:
- Zašto si me potražila, Barbara? Zašto baš sad?
- Jer moram znati istinu. Živjela sam šest godina s mišlju da me nisi volio. A ja sam tebe voljela. Samo tebe. Udala sam se za Ivana samo da tebe zaboravim - priznala sam, osjećajući kako me steže u grlu.
- Molim te, reci mi? - zavapila sam s obzirom na to da je šutio.
- Što? - osjećala sam da se dvoumi.
- Jesi li me volio? Zašto si me ostavio? Zar nismo mogli biti zajedno? Zar je važno što ja liječim ljude, a ti popravljaš aute? - nizala sam pitanja.
- Volio sam te, Barbara. Mislio sam na tebe sve ove godine. Neću skrivati, imao sam druge djevojke, ali ni s jednom se nisam mogao skrasiti. Ali…
- Ali što?
Kako opet nisam dobila odgovor, rekla sam već pomalo uzrujano:
- Zašto mi ne želiš reći istinu? Jesu li moji roditelji krivi? Jesu li ti oni nešto rekli? Zabranili da se viđamo?
Boris je izgledao nervozno i kao da se dvoumio, ali onda je duboko uzdahnuo i pogledao me u oči:
- U redu, reći ću ti. Nisam želio da to znaš jer su oni tvoji roditelji, ali možda si u pravu. Nema više razloga skrivati istinu. Nitko mi ne bi mogao zabraniti da te viđam. Nisam ih se bojao, iako je tvoj otac bio užasan. Kad sam se našao s njim…
- Našao si se s njim? Onda?
- Da, želio je da se vidimo. Ne mogu ponoviti što mi je sve rekao, ali nisam mogao dopustiti da moja obitelj ispašta zbog naše veze. Nisam to mogao, Barbara - rekao je i prešao rukom po očima kao da želi izbrisati ono što se dogodilo.
- Tvoja obitelj? - bila sam zapanjena.
- Da, prijetio je da će moj otac ostati bez posla ako smjesta ne prekinem s tobom. Tata je radio kao zidar u jednoj privatnoj tvrtki, a tvoj otac je preko nekih veza došao do vlasnika. Ovaj bi ocu dao otkaz. Znaš da je moja mama tada već bila bez posla, a Dean je trebao na operaciju. Tvoj otac mi je nudio i novac, ali sam ga, naravno, odbio. No, kad sam shvatio da bi i tata mogao ostati na cesti, odlučio sam prekinuti s tobom. Tatina plaća, uz moju, bila nam je tada jedini izvor prihoda. Uz to, ti si bila pred završetkom studija, čekala te specijalizacija, a znao sam da me tvoji nikad neće prihvatiti. Eto, zbog toga sam prekinuo. Nisam ti mogao reći istinu. Radilo se o mojoj obitelji. Znam da sam te povrijedio, ali mislim da bih i danas tako postupio.
Kad je završio, bila sam u potpunom šoku. Teško je riječima opisati ono što sam osjećala prema svojim roditeljima. No, sada sam imala svoj život i oni se u njega više nikad neće moći miješati. Moju je šutnju Boris pogrešno protumačio:
- Znam da mi zamjeraš i da misliš da sam bio kukavica…
- Nipošto. Ništa ti ne zamjeram, Borise. Nisi imao izbora. Ucijenili su te. Tako ih se sramim - prekrila sam lice rukama i zaplakala.
- Molim te, oprosti mi što sam ti rekao. Nisam želio da se razočaraš u njima - nastojao me utješiti. U njegovim sam očima prepoznala onaj isti pogled pun ljubavi i divljenja.
- Nije zbog njih. Teško mi je zbog nas. Razdvojili su nas na tako okrutan način - rekla sam kad sam se smirila.
Borisa je u taj čas nazvao njegov radnik te smo se morali rastati. No, oboje smo znali da je to ovaj put samo nakratko i da više nikome nećemo dopustiti da stane između nas.