- Miha, nemoj slučajno početi cmizdriti! Pa kakav si ti to dečko? Dopuštaš da ti se nekažnjeno rugaju. Ovako nikad od tebe neće postati pravi muškarac - ljutito sam rekao trinaestogodišnjem sinu čim sam opazio kako mu brada podrhtava. Svakog časa mogao je briznuti u plač.
- Ali, tata, požalio sam se razrednici i ništa nije pomoglo. Marko i Dean i dalje me nazivaju debeljkom i danas su to rekli pred Irenom - Mihael me sada već gledao suznih očiju. Zasvirao mi je mobitel, a pogled na zaslon otkrio je da me zove potencijalni poslovni partner od kojeg sam s nestrpljenjem očekivao odgovor vezan uz posao koji sam mu ponudio.
- Tata, možda da ti s njima porazgovaraš…
- Ne dolazi u obzir! To moraš riješiti sam. Oni su tvoji vršnjaci i sam ćeš se s njima obračunati. Moram se javiti, sine - nestrpljivim pokretom ruke pokazao sam mu da me ostavi samog u radnoj sobi.
- Kako ću to sam riješiti kad…
- Halo, Danijele, vi ste. Drago mi je što vas čujem - nakon nekoliko trenutaka već sam zaboravio na sina i njegov problem s kolegama iz razreda i s olakšanjem shvatio da je Danijel pristao na ponuđeni posao. Kad mi je tijekom večere supruga Biserka ponovno spomenula našeg jedinca, shvatio sam da ću ipak morati nešto poduzeti.
- Krunoslave, on je u posljednje vrijeme tako potišten. Vrijeđaju ga u školi svakoga dana. Uvijek ta dvojica. Mislim da bismo trebali porazgovarati s razrednicom ili možda sa školskim pedagogom - predložila je Biserka. Namrštio sam se jer mi se ta ideja uopće nije svidjela. Bio sam poznati zagrebački poduzetnik i nisam se imao ni vremena ni želje ići svađati u školu oko problema za koji sam smatrao da ga ionako preuveličava.
- Biserka, djeca se uvijek nekome rugaju. I meni su u školi govorili da sam predebeo. Pa što mi danas fali? - namignuo sam supruzi, no njeno je lice ostalo zabrinuto.
- To je ozbiljna stvar, Kruno. Ne mogu ga ta djeca vrijeđati. Moraš nešto poduzeti - nije odustajala.
- Mogao bi on nešto poduzeti tako da manje jede - rekao sam ispod glasa, ne želeći ipak da me Mihael, koji je u dnevnoj sobi gledao prijenos utakmice, čuje.
- Kako možeš to govoriti? Znaš koliko se trudim oko hrane i zbog njega kuham manje kalorična jela. Problem je što se on ne želi baviti sportom.
- U razvoju je, dušo. Tijekom puberteta će narasti i izvući se. Pa i ja sam imao puno kilograma u njegovim godinama, a onda sam ih izgubio.
- To je drugo, ti si se počeo baviti boksom. I puno si radio, a on samo sjedi pred računalom. Zbog te debljine potpuno se povukao u sebe. Ili idi u školi ili… - ne čekajući da dovrši ultimatum, prekinuo sam je popustljivim tonom:
- Dobro, ja ću s njim ozbiljno porazgovarati. Ali nema potrebe da u školi stvaramo skandal. I Mihi bi tada bilo neugodno. Zamisli da se ja idem žaliti i svađati s razrednicom zbog njegovih kolega. Riješit ću to, Biserka. Razgovarat ću s njim i sve mu objasniti.
- Što ćeš mu objasniti? - supruga nije shvaćala na što mislim, a ni sam nisam bio siguran na koji ću način to riješiti. U svakom slučaju, od škole nisam namjeravao tražiti zaštitu za sina samo zato što mu se dvojica učenika rugaju zbog viška kilograma. Već sljedećeg dana sjeo sam pored sina koji je zurio u ekran računala.
- Mihaele, slušaj me što ću ti reći. Znam da te brinu ta dvojica u školi i da ti smeta što te vrijeđaju. Ali mama i ja se ne možemo zbog toga ići svađati s razrednicom. Moraš im se sam suprotstaviti, sine. I ja sam imao problema kad sam bio mlad, pa sam ih uvijek rješavao sam. Vjeruj mi, tako ćeš se najbolje osjećati - ušutio sam, a sin me konačno upitno pogledao.
- Ali kako ću to riješiti? - upitao je.
- Istina je da imaš višak kilograma. Ali to nije nikakav problem, sine. I ja sam u tvojim godinama bio krupniji dečko. Zapravo, to bi ti trebala biti prednost, a ne nedostatak - rekao sam s uvjerenjem u glasu.
- Prednost? - Mihael me gledao iznenađeno.
- Naravno. Sigurno si puno snažniji od njih. Reci mi, kako izgledaju ta dvojica?
- Marko je mršav, ali je viši od mene. A Dean je - normalan. Mislim, nije ni mršav ni debeo. Možda imam sliku iz škole od prošle godine - htio je ustati, ali sam ga zadržao.
- Nema potrebe da tražiš sliku. Budu li te i dalje vrijeđali, pokaži im da si jači. Kada to shvate, pustit će te na miru. Vidjet ćeš - bio sam uvjeren da sam našao pravo rješenje. Sin me neko vrijeme iznenađeno gledao, a onda u nevjerici uzviknuo:
- Ali, tata, ne mogu se potući u školi. Oni bi rekli razrednici, koja bi me poslala pedagoginji.
- Nisam rekao da se tučeš. Pogotovo ne u školi. Ali kad ti kažu nešto ružno, uvrijedi i ti njih, a ako te pokušaju udariti, moraš im uzvratiti. Siguran sam da si puno jači od njih. Ja sam u tvojim godinama bio prvi u kvartu. Nitko mi se nije usudio reći ružnu riječ - prisjetio sam se s ponosom sada već davnih dana kad sam bio omiljen u društvu, pogotovo među curama. Nitko mi nije mogao ništa jer sam bio najjači i uvijek glavni u društvu. Ni tučnjava mi nije bila strana, a uvijek sam iz nje izlazio kao pobjednik. Pa neće valjda moj sin biti slabić, skoro sam se naljutio gledajući njegovo naivno i opet snuždeno lice.
- Što je, Miha? Moraš im vratiti istom mjerom, čuješ li! Pogotovo ako te uvrijede pred tom curicom. Kako si rekao da se zove?
- Irena. Sjedi iza mene. Posudim joj ponekad zadaću - rekao je tiho.
- I cure vole jake i hrabre dečke. Vjeruj što ti tata kaže. Otkako sam počeo trenirati boks, nisam ih se mogao riješiti.
- Stvarno? - Mihino se lice konačno oraspoložilo.
- Naravno.
- Kruno, stigla je neka preporučena pošiljka za tebe - Biserka je provirila u Mihaelovu sobu.
- Dobro, tata - rekao je Mihael konačno zadovoljno, na što je Biserka upitala:
- Je li sve u redu?
- Sve smo riješili. Pa nećemo se valjda nervirati zbog neka dva klipana. Je li tako, sine? - namignuo sam mu potajno, a on mi je s osmijehom potvrdio.
- Gdje je ta pošta? - izišao sam iz sobe i dao supruzi znak da sina pusti na miru.
- Nemoj ga više oko toga gnjaviti - rekao sam joj tiho.
- Što si mu rekao? - išla je za mnom.
- To je naša muška stvar. Pokušat ću ga nagovoriti da se počne baviti sportom - dodao sam.
- Pa znaš da ne želi ni čuti za to. S tenisa se ispisao nakon mjesec dana - čudila se Biserka.
- Ima sportova, možda borilačke vještine poput džuda ili boks. Možda…
- Što je tebi, Kruno? Nije to za njega. To su grubi sportovi i zahtijevaju…
- Pa neće valjda klizati na ledu? Trebao sam ga više voditi na boks - samoga sam sebe prekorio.
Ubrzo sam opet bio u mislima na poslu. Nalazio sam se pred odličnim poslovnim dogovorom i većinu vremena provodio u uredu. U braku s Biserkom bio sam četrnaest godina. Bila je izvrsna domaćica i majka i dobro smo se slagali. Kao mladić bio sam divljeg i neobuzdanog karaktera, mijenjao cure kao košulje. Ali kad sam se u tridesetoj konačno skrasio, smirio sam se.
Istina je da sam poslu bio posvećeniji nego obitelji, ali vjerovao sam da je najvažnije da im osiguram ugodan život. Ni Biserki ni Mihaelu ništa nije nedostajalo, iako mi je supruga katkad prigovarala da se sinu ne posvećujem dovoljno. No Miha me je obožavao i bio mi vrlo privržen. Znao sam da u meni vidi sposobnog poslovnog čovjeka i nije mi promaknulo kako se pred prijateljima koje je dovodio kući znao pohvaliti kako je njegov tata uspješan u poslu, zbog čega putuje čak u Ameriku. Biserka je teško podnosila trudnoću, a problema je imala i pri porodu. Rodila je u trideset i prvoj godini te je prva predložila da ostanemo na jednom djetetu. Bila je pravnica i posvećena karijeri, ali nikad nije zanemarivala obitelj.
Odgojen u patrijarhalnoj seoskoj obitelji, bio sam zadovoljan što sam prvo dobio sina, tako da sam se odmah složio s tim da Miha ostane naše jedino dijete.
Oduvijek je bio dobro i poslušno dijete, a taj je karakter naslijedio od Biserkine majke, svoje bake, koja je bila duša od žene. Mirna i tiha, uvijek spremna prihvatiti svačiji savjet. Živjeli smo dobro, jedino nas je počela brinuti Mihaelova debljina. Već u petoj godini bio je krupniji dječak, a prisilna dijeta nije urodila plodom. Volio je jesti, pogotovo slatko, a na moje razočaranje nije se želio baviti sportom. Puno je čitao i vrijeme provodio pred računalom. Ni kad bi k njemu došli prijatelji, ne bi zaigrali košarku, iako sam koš u našem dvorištu postavio čim je Miha krenuo u školu. No, u njega sam tek ja kojiput ubacio loptu. Sin je obožavao računalo i raznorazne videoigrice, a sve je češće pokazivao zanimanje i za televizijski program, osobito dokumentarce.
- Želim biti istraživač - jednom je izjavio.
- Što ćeš istraživati?
- Drevne civilizacije Južne Amerike - ispalio je kao iz topa i posegnuo za novom knjigom o izumrlim plemenima, koju je dobio od bake.
Biserku je sve više brinula Mihaelova debljina, pa ga je korila zbog uzimanja slatkiša, ali naš sin se o tome nije brinuo. Tek mu je ruganje školskih kolega očito ukazalo da ima problem, mislio sam gledajući ga kako toga jutra izlazi kroz dvorišna vrata. Prijatelj Karlo već ga je čekao te su se uputili do autobusne postaje jer su do škole putovali autobusom.
- Čini mi se da je danas dobre volje. Valjda su ga ona dvojica prestala gnjaviti - začuo sam Biserkin glas. Stajala je pred zrcalom i skupljala kosu u punđu.
- Rekao sam ti da se nepotrebno brineš. Djeca su takva. Kad vide da ih se ignorira, odustanu - dodao sam, pomislivši da im je Mihael sigurno uzvratio na uvredu, pa su konačno odustali od vrijeđanja. Ipak joj nisam rekao o svom savjetu sinu znajući da se ne bi složila s takvom metodom.
- Prebacit ću te do posla - predložio sam joj.
- Ne treba, moram još svratiti do papirnice, a to mi je usput - odbila je. Poljubio sam je i ispratio do izlaza. Uskoro sam i sam krenuo na posao. Oko podneva, upravo dok sam dogovarao poslovni ručak, zasvirao mi je mobitel. Biserkino ime na zaslonu iznenadilo me jer me je rijetko zvala na posao. I sama je toga dana imala gomilu obaveza.
- Kruno, upravo su me zvali iz policije - začuo sam njen uzrujani glas.
- Što se dogodilo? - srce mi je zastalo od straha jer sam odmah pomislio da je naš sin doživio prometnu nesreću.
- Bili su u školi i odveli Mihu. Tvrde da je jučer istukao nekog dečka. Zaboga, rekli su mi da dođem u postaju - glas joj se prelomio i začuo sam jecaj.
- Biserka, smiri se. Gdje je Miha, je li on dobro? - bilo mi je najvažnije da se sinu ništa nije dogodilo te sam odahnuo kao je potvrdila:
- On je s policajcima. Kažu da je preplašen i da im ne želi ništa reći. Žele da odmah dođem. Moramo oboje otići tamo, Kruno!
- Dobro, dobro. Samo se smiri - bacio sam pogleda na sat, shvaćajući da ću morati odgoditi poslovni ručak.
- Kruno, gdje ćemo se naći? Tako se bojim - ponovno se skoro rasplakala.
- Za dvadesetak minuta sam u tvom uredu pa ćemo zajedno po Mihu - umirujuće sam predložio. Kad smo stigli u policijsku postaju, sin mi je potrčao u zagrljaj.
- Tata, želim ići kući. Nisam ništa kriv - suze su mu krenule niz lice.
- Smiri se, sine. Tata će sve riješiti - rekao sam i susreo ozbiljan pogled mladih policajaca. Shvatio sam da žele razgovarati sa mnom nasamo. Biserka je sa sinom izišla u hodnik pa sam ostao u prostoriji s dvojicom policijskih službenika.
- Taj je dečko sinoć dospio u bolnicu. Ide u isti razred s vašim sinom. Ima lakše ozljede, na sreću. Tvrdi da ga je vaš sin dočekao u pothodniku i istukao - ispitivački me gledao. Odmahnuo sam glavom, ali sam i dalje šutio. Nastojao sam brzo povezati stvari te u kratkom vremenu donio zaključak da im Mihael ništa nije rekao o mom savjetu da se obračuna s dečkima.
- Žao mi je zbog tog dečka. Ali moj sin nije nasilnik. Ne znam zašto mislite da je on to učinio? I kad se to dogodilo?
- Ne znamo još pojedinosti. Momak je jučer nakon treninga došao kući s ozljedama. Tek nakon nekoliko sati roditelji su ga odveli u bolnicu. Što znate o tome? Mihael nam ništa nije htio reći, ali sigurni smo da nešto skriva.
- Ne znam kako bih vam mogao pomoći? Najprije bih morao razgovarati sa sinom. Ne znam ni tko je taj dečko.
- Gdje je Mihael bio jučer poslijepodne? - pitali su umjesto odgovora.
- Nakon škole je pisao zadaću, a onda je bio s prijateljem. Vozili su se biciklom - pokušao sam se prisjetiti. Kad se Miha sinoć vratio kući, bilo je već vrijeme večere. Jedva sam ga vidio jer sam preskočio večeru i dokasna radio u radnoj sobi. Vidio sam ga toga jutra kad je išao u školu. Izgledao je zadovoljno, prisjećao sam se.
U duši sam znao da Mihael je istukao tog dečka. Uostalom, prije nekoliko dana dao sam mu tu ideju. No, sada mi je bilo najvažnije da nas policija ne poveže s nemilim događajem.
- Taj dečko tvrdi da ga je istukao vaš sin. Nekakvom palicom. Je li to točno? - novo pitanje bilo je izgovoreno strogo.
- Ne vjerujem. To je njegova tvrdnja, a on može tvrditi što želi. Možda su se posvađali pa mog sina želi okriviti bez razloga. Najprije moram razgovarati sa sinom, pa ako dopustite… - ustao sam.
Laknulo mi je kad sam shvatio da me ne namjeravaju zadržati radi daljnjeg ispitivanja. Bilo je jasno da nemaju još nikakve dokaze koji bi Mihaela povezali s napadom, osim tvrdnje ozlijeđenog dečka.
- Porazgovarajte sa sinom. Vjerojatno ćemo se još čuti - druga rečenica zvučala je kao upozorenje. Ljubazno sam ih pozdravio te smo krenuli kući.
- Miha, što se dogodilo? Je li istina ono što tvrde policajci? Tko je taj dečko? Je li ti se on rugao? - čim smo sjeli u auto, Biserka je sina zasula pitanjima.
- Pusti ga, zaboga! Vidiš da je uplašen. Razgovarat ćemo kod kući - želio sam odgoditi neizbježno.
- Ali, Kruno, moramo znati istinu. Miha, reci mi - Biserka je nastavila, a sin je najednom briznuo u plač.
- Što sam ti rekao? - povisio sam glas na ženu. Konačno je prestala s ispitivanjem i privukla sina u zagrljaj. Čim smo stigli, Mihael se zatvorio u svoju sobu.
- Što se događa? Ti nešto znaš, zar ne? - napala me čim smo ostali sami.
- O čemu ti to?
- Nisu ga bez razloga odveli iz škole i ispitivali.
- Nisu ga imali pravo odvesti iz škole. I to bez roditelja. On je još dijete. Obratit ću se Bori, odvjetniku koji zastupa…
- Prestani! Misliš da sve možeš riješiti! Sin nam je optužen da je prebio dečka iz razreda, a tebe brine policijska procedura - bijesno me gledala.
- Razgovarat ću s njim - pokušao sam je umiriti, ali samo sam pogoršao.
- Kao što si neki dan razgovarao?! I onda si rekao da ćeš sve riješiti, a pogledaj što se dogodilo. Što si mu rekao? Da istuče dečke ako mu se budu rugali, zar ne? - shvatio sam da me prozrela. Ipak sam i dalje poricao.
- Ne govori gluposti! Ti klipani su ga maltretirali. Tko zna što se zapravo dogodilo? Možda su se međusobno potukli pa optužili našeg sina - rekao sam ljut na cijelu situaciju. Čak sam pomislio da sam im trebao sam zaprijetiti.
- Zaboga, ne mogu vjerovati da nam se ovo događa. Sama ću porazgovarati s njim i doznati istinu. A ti se ne miješaj! - naredila mi je i pošla u Mihinu sobu. Posegnuo sam za pićem u baru, kad sam začuo njen uzvik:
- Kruno, nema ga!
- Što je bilo? - pohitao sam hodnikom do Mihaelove sobe.
- Nestao je. Nema nam sina - zaplakala je očajno.
- Možda je samo izišao u dvorište - započeo sam, a onda primijetio otvoreni ormar.
- Uzeo je ruksak. I odjeću - supruga je pogledala u ormar koji je bio u neredu. Bilo je jasno da nedostaje neka odjeća. Oboje smo istodobno ugledali isto. U jednom kutu ormara ležala je bejzbolska palica. Dobio sam je na dar od jednog kolege iz Teksasa, kad sam posljednji put bio na poslovnom putu u Sjedinjenim Državama. Palicu sam držao u garaži, iako je zapravo bila suvenir i dar. Sada je bila u Mihaelovu ormaru.
"Dečko tvrdi da ga je vaš sin istukao nekakvom palicom", u glavi su mi zazvonile riječi policajca. Više nije bilo ni najmanje sumnje. Mihael je poslušao moj savjet i fizički se obračunao s kolegom iz razreda koji mu se rugao zbog debljine. Kad sam pogledao Biserku, srce mi je na tren zastalo. U njenom sam pogledu vidio užasnutost, gotovo strah. Gledala me kao najgoreg kriminalca.
- Što si to učinio našem sinu? Nagovorio si ga na to, zar ne? Dao si mu palicu da prebije tog dečka.
- Nisam mu dao palicu. Samo sam… - shvatio sam da više ne mogu skrivati istinu. Osim toga, stvarno sam se zabrinuo za sina koji je, očito, pobjegao od kuće. Sada sam znao da sam pogriješio i da nema opravdanja za moj postupak.
- Kakav si ti to otac? Ti si obični nasilnik. Ali nećeš i od moga sina napraviti nasilnika - Biserka me snažno uhvatila za ramena, a onda odgurnula s gađenjem.
- On je i moj sin! - rekao sam uvrijeđeno, na što je ona izjurila iz sobe. Uputio sam se za njom, s osjećajem velike krivnje:
- Biserka, pronaći ću ga i sve riješiti. Moraš mi vjerovati - nastojao sam popraviti situaciju.
- Tko zna kamo je otišao. Možda mu se nešto dogodilo - Biserka se opet rasplakala. Uzalud je mobitelom nazivala sina. Nije se javljao.
- Pronaći ću ga. Vjeruj mi, dušo - ponavljao sam joj izlazeći iz kuće. Polako sam vozio, nastojeći među mnoštvom prolaznika ugledati sina. Kružio sam našim kvartom već pola sata, sve svjesniji svoje pogreške. Možda se Mihi doista nešto dogodilo? Rastresen je i prestrašen. Može ga udariti auto, bio sam sve zabrinutiji.
Pomislio sam da trebam o svemu obavijestiti policiju i reći im istinu. Oni će ga lakše pronaći. Više mi nije bilo važno što ću sebe uplesti u cijelu nezgodnu situaciju. Najvažnije je da pronađem sina i objasnim mu kako sam pogriješio. Kad sam zaustavio auto želeći nazvati policiju, zazvonio mi je mobitel.
- Biserka, što je? - javio sam se odmah.
- Nazvala me mama. Miha je kod njih. Sam je došao tramvajem. Sva sreća da je dobro - uzdahnula je s olakšanjem.
- Idem odmah tamo - rekao sam i još dodao:
- Znam da sam pogriješio, Biserka. Vjeruj mi da ću sve ispraviti - obećao sam. Umjesto odgovora, prekinula je vezu. Kad sam konačno ugledao sina, privukao sam ga u zagrljaj. Bio je zbunjen i nije znao kako bi reagirao.
- Tata, nemoj se ljutiti na mene - konačno je tiho progovorio.
- Naravno da se ne ljutim, Miha - pogledao sam punicu i punca, koji su shvatili da želim ostati nasamo sa sinom. Kad su izišli, obratio sam se blago Mihaelu:
- Ja sam za sve kriv, sine. Nisam ti smio reći da im uzvratiš na taj način. Pogriješio sam. Oprosti mi - moje riječi dodatno su ga zbunile. Šutio je jer nije znao treba li mi priznati istinu.
- Znam da si uzeo moju palicu i da si…
- Tata, hoću li ići u zatvor? - njegovo me pitanje još više potreslo. Kako sam mogao sinu učiniti takvo što?
- Naravno da nećeš, dušo. Ja ću sve riješiti. Preuzet ću krivnju. Samo mi reci istinu, Miha. Nemoj se ništa bojati.
- Rugali su mi se i dalje. I onda sam se odvezao biciklom do tog pothodnika. Uzeo sam u garaži tvoju palicu i čekao Deana. Znao sam da će biti sam kad se vraća s treninga. I udario sam ga dvaput. Pobjegao sam, ali me vidio. Tata, nisam ga želio ozlijediti, samo upozoriti - priznao je i dalje sa strahom.
- To što si učinio je loše. Ali ja sam ti rekao da tako postupiš i pogriješio sam. Tako se ne rješavaju problemi. Samo postaju još gori.
- Molim te, nemoj reći mami. Ljutit će se na mene i…
- Neće se ljutiti, dušo. Mama sve zna i ne krivi tebe. Hoćeš li se vratiti sa mnom kući?
- Ostao bih do sutra kod bake i djeda - zatražio je.
- Dobro, ja ću sutra otići u školu. Trebao sam odmah tako postupiti. Oprosti mi, dušo - zagrlio sam ga i konačno primijetio da se smirio, a osobito nakon što je telefonom porazgovarao s majkom.
Kad sam se vratio kući, Biserka je sjedila u polumračnoj sobi. Nisam palio svjetlo nego sam sjeo na kauč do nje. Znao sam da je uplakana, ali ipak umirena jer je sin dobro. Nakon kraće tišine, progovorio sam skrušeno:
- Uzet ću nekoliko dana godišnjeg. Sutra ću otići na policiju, pa u školu. Ja sam za sve odgovoran i spreman sam snositi posljedice. Rekao sam mu da sam pogriješio, a to ću priznati i policajcima. Nakon toga, nazvat ću Deanove roditelje i ispričati se. Uvjeren sam da ćemo sve riješiti - konačno sam ušutio, čekajući sa strepnjom što će mi odgovoriti. Biserka je i dalje šutjela. Nadao sam se da će mi oprostiti i da se naš odnos nakon ovoga neće pogoršati.
- Nikad nisi imao dovoljno vremena za njega. I onda mu još savjetuješ tako grozne stvari - konačno je progovorila. Iako je i dalje bila ljuta na mene, osjetio sam da moja pogreška nije neispravljiva.
- Znam, dušo. Ali sve će se odsad promijeniti. Više ću mu se posvetiti. I tebi. Već ovog vikenda možemo zajedno biciklom u prirodu. Razmišljao sam i o kupnji vikendice na selu - predložio sam.
- Najprije moramo ovo riješiti - rekla je. Iako u polumračnoj sobi, pogledi su nam se susreli. Privukao sam je u zagrljaj. Nije se protivila pa mi je kamen pao sa srca. Iako sam znao da mi sutra predstoje neugodni razgovori, više se nisam brinuo. Zbog svoje gluposti ugrozio sam sina, ali i svoj brak. Srećom, na vrijeme sam shvatio pogrešku, a ona me je naučila da se trebam više posvetiti obitelji.