Pred derbi s Rijekom svakodnevno smo obilazili Maksimir. Isto ponavljamo sada i prije velikog ogleda na Poljudu. Tako stoji u opisu radnog mjesta...
Kad uspoređujemo atmosferu i stanje duha prije okršaja Modrih s Kekovom družinom i sada, prije nego što će “na noge” Majstorima s mora, primjećujemo jednu bitnu razliku. Iako će nogometaši i cijelo maksimirsko okruženje govoriti da je Dinamo bolji, te da na Poljudu juriša na trijumf, u zraku se osjeća neka lagana zabrinutost, nespokoj.
To se nije osjećalo prije dolaska Riječana, ozračje je bilo mnogo mirnije, opuštenije. Ne plaše se Modri nogometne vještine Hajdukovih igrača, niti im problem predstavlja činjenica da će Poljud “gorjeti” zahvaljujući Torcidi. Najviše ih zabrinjava mogućnost da nešto krene po zlu, pa da se u Zagreb vrate poraženi, a remi im dođe isto kao i poraz.
Plaše se da Rijeka ne pobjegne na više od sadašnjih šest bodova prednosti. Ova razlika u korist Kekova društva neka je psihološka granica koja Dinamo drži na životu. Na proljeće Modri još dva puta igraju s Rijekom, ako oba puta pobijede te ako dobiju i sve ostale utakmice opet će biti prvaci, pa da i Rijeka dobije sve ostale osim njih.
Imali bi tada bolji međusobni omjer koji bi tada izgledao ovako: dvije pobjede Dinama, jedan neodlučeni ishod i jedna pobjeda Rijeke. Dakle, ako momčad Ivajla Peteva pobijedi na Poljudu, onda ovisi sama o sebi. Ukoliko izgubi ili ako bude neodlučeno, Rijeka, koja će vjerojatno pobijediti Istru, preskače tu psihološku granicu od šest bodova prednosti. I Dinamo više ne ovisi samo o sebi.
Zato je ovih dana tako napeto u Maksimiru, zato vlada ozračje koje nudi sliku zabrinutosti i neke nelagode pred put u grad pod Marjanom. Stekli smo dojam da derbi s Hajdukom Dinamu donosi ili odnosi prvenstvo, da se ZG klub nalazi pred svojim najvećom utakmicom sezone! Većom od one kad su odlazili u Salzburg i tražili plasman u Ligu prvaka. Tada smo vidjeli smiješak na licima. Ovog puta smiješak je dosta teško pronaći, lica su više nalik onima koja emitiraju brigu.