Ideal je vječan, rezultat je samo trend… Šuplja besmislica lansirana iz splitske PR radionice završila je u nedjelju u slijepim uličicama Rudeša, koje dobro poznaju oni koji su samo jednom zašli u ovaj zagrebački kvart.
Apsurdno je kako je takva podvala uopće dobila pravo građanstva u gradu sporta i gradu baluna. Čuj, da rezultat nije bitan… Valjda je u vrhunskom sportu bitnija frizura, slatkorječivost, kravata, selfie i status na Facebooku…
Pobjeda nije jedino važna, pobjeda je sve, postulat je najuspješnijeg NFL trenera, našijenca Billa Belichicka.
Naravno da Hajduk ne ovisi o jednom rezultatu i jednoj utakmici, ali Hajduk kao i svi klubovi koji teže biti vrhunski, osuđen je na vrhunske rezultate. U Hrvatskoj je to borba za vrh, domaće trofeje, kontinuiranu prisutnost u Europi, stasanje mladih igrača na kojima se može zaraditi u inozemstvu…
Kisik za HR-nogomet
Da bi sve to bilo uopće moguće za bilo koji hrvatski klub, pa tako i Hajduk, bez kojeg nema vrhunskog nogometa u Hrvatskoj, prvi uvjet i kamen temeljac su uspjesi i nastupi reprezentacije na velikoj sceni.
Zato je još apsurdnija besmislica što se trenutačna Hajdukova vrhuška, umjesto svojim sportskim rezultatom (predsjednik kluba javno se hvali kako na prvu momčad ne troši ni 10 posto vremena!?), skupa sa svojim najgrlatijim aktivistima, više bavila opstruiranjem reprezentacije i destruktivnom kampanjom s geslom “dabogda sve izgubili”.
Uspjesi nacionalne selekcije doslovno su kisik za cijeli hrvatski nogomet. Takav-kakav je, naš nogomet egzistira i preživljava isključivo na donacijama iz Europe i svijeta. Ne samo kroz obilne nagrade za plasmane reprezentacije i klubova na velika natjecanja, nego zato jer Europa bogato plaća i kupuje naše igrače i drži nam klubove na životu. A da bi na njih trošila milijune i skupo ih kupovala, mora ih vidjeti u raskošnom izlogu na najvećoj sceni.
Da nogomet ovisi o prihodima ostvarenima u Hrvatskoj, ili od onoga što izdvaja država, odavno bi bio u kolapsu kao sav ostali klupski sport koji nema taj privilegij da ga sponzoriraju UEFA i FIFA. Koliko se država, sa svim svojim lokalnim upravama i uhljebima, kapacitira nogometom, realno su ogledalo stanja stadiona i terena, kad se mora strahovati gdje će i hoće li će nacionalna selekcija moći odigrati utakmicu najviše razine nakon dva-tri kišna dana.
Sve te “priče iz kaljuže” sljedeća četiri dana bit će potpuno nebitne, kao i sve dvorske borbe za pozicije i utjecaj u HNS-u. Hoće li na mjestu predsjednika HNS-a figurirati Šuker i koliko će si povećati plaću, ili će to biti netko drugi ili netko treći, hoće li novog čelnika postaviti HDZ ili Pantovčak (a SDP bi htio, ali ne može), sve je potpuno besmisleno s ulogom koji je večeras na kocki u Maksimiru i u nedjelju na Karaiskakisu.
Kao što je i nama potpuno nebitno kakve se zakulisne igre vode u Grčkom nogometnom savezu, tuku li se Olympiacosovi i Panathinaikosovi čelnici za vlast i čast, sude li si međusobno za dugove i malverzacije, tko je kome smjestio i namjestio u grčkoj kuhinji.
Pobjeda i plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji nisu jedino važni, oni su u ovom trenutku doslovno sve, vitalni interes svih. Ne samo za ovu generaciju Vatrenih, nego i za sljedeće generacije mladih nogometaša. Hoće li im Modrić, Mandžukić, Perišić i ostali osvijetliti put prema velikoj sceni ili će morati sami kretati od nekog novog početka.
Pozitivni impuls svima je dao Zlatko Dalić koji se nije dao uvući u dvorske spletke “kakav će potpisati ugovor” nego je stavio svoju karijeru na panj i pošteno, bez kalkulacija poručio “meni je čast voditi Hrvatsku”.
Navijači iznad podjela
Kao što je nama svima čast i ponos što imamo takvu reprezentaciju i što možemo navijati za Hrvatsku.
Naši ljudi, hrvatski navijači, najezdom na Maksimir, bez pitanja hoće li ih šibati kiša i vjetar i hoće li se smrzavati na tribinama, ponovo su pokazali koliko su iznad svih tih zakulisnih igara, linčeva i poziva na bojkot, i koliko im je stalo, i da im je jedino bitno da svoju reprezentaciju i svoj nacionalni dres vide na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Jedna je Hrvatska i samo uz jednu reprezentaciju možemo slušati Lijepu našu i ponosno reći: “To su naši!” Onima kojima to smeta - tko vam je kriv, patite.