Pet godina je prošlo, a onaj osjećaj sreće nikad proći neće. Svatko će se sjetiti gdje je i kako gledao polufinale Svjetskog prvenstva 2018. godine. Hrvatske je te večeri 11. srpnja na moskovskom Lužnikiju svladala Englesku 2:1, a i danas novinara kad piše ove redove prolaze trnci. Bila je to i ostala najveća pobjeda u povijesti Vatrenih. Matiranje rivala koji se hvalio kako “nogomet vraća kući” i s kojim uvijek postoje neki otvoreni računi te trijumf, taj veličanstveni rezultat - finale!
Naše najljepše lice
Pisati o tome može biti poglavlje, a može i cijela knjiga, danas kao reminiscenciju izdvajamo nekoliko slika. Trenutak kad Ivan Perišić skokom, kao kad igra odbojku, ali glavom gura loptu pred vrata, a Mario Mandžukić je posprema kraj Jordana Pickforda, to je vrhunac svega što su nam Vatreni priredili. Nadmašiti mogu jedino ako jednom postanu prvaci. Igrala se 109. minuta, bio je to pogodak za 2:1.
Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji imala sjajnu momčad, po pojedinačnoj kvaliteti, rejtingu igrača, njihovom iskustvu iz klupskih utakmica i osvojenim trofejima, po izbalansiranosti od vratara do centarfora s najboljim veznim redom Modrić, Brozović, Rakitić, resila ju je klasa sposobna za svjetski naslov. No, kao ekipa nije imala potvrdu vlastite snage nakon nesretnih i nespretnih ranijih velikih natjecanja. Trebao je okidač da izađu iz sjene Brončanih iz 1998. godine i točno na 20-godišnjicu njihove medalje u Parizu nadmašili su ih probojem do najveće utakmice koja postoji u nogometu. Ključ na tom putu bila je Danska i horor u osmini finala.
Nulta točka polufinalne drame odvijala se danima ranije jer “bolnica usred grada” radilo se 24 sata, po medicinskim kartonima nije se znalo tko će uopće moći igrati, a zapravo je svima bilo jasno - svi će igrati. Subašić, Lovren, Strinić i Vrsaljko bili su ozlijeđeni, Rebiću se ukočio vrat u noći pred susret, a Rakitić je “gorio” od temperature preko 40 stupnjeva te ga nisu skidali s infuzije. Engleska je bolje krenula i povela golom Trippiera u petoj minuti iz slobodnog udarca, Subašić im je obranio još jednu šansu, ali kad je dečke probila sva ta muka, kad su zaboravili na probleme i rekli “nećete u finale, ono je naše!”, utakmica se totalno okrenula. Hrvatska je zaigrala fantastično. Vrsaljko je bez pola koljena odigrao možda i najbolju utakmicu u životu, Ivan Perišić je na njegovu asistenciju dao briljantan gol. Osim toga pogodio je i vratnicu, i asistirao, bio igrač utakmice... Mogli smo slaviti i mirnije da je na Mandžukiću sviran kazneni udarac za situaciju koja je bila nalik onoj kakav je penal suđen Argentini protiv nas u polufinalu u Kataru ili da smo kod 2:1 zabili i treći, a bilo je šansi.
Hrvatska je te večeri postala prva tema u svijetu, nogometaši su pokazali naše najljepše lice, a brojne simpatične scene obišle su planet, od rušenja fotoreportera i isprike kod gola Mandžukića, Vrsaljkovog emotivnog “počinka” na hrvatskoj zastavi, djece igrača koja su “preplavila” teren...
Pamtit će se vječno
Neke scene će se i zaboraviti, pa će ih snimke i stari tekstovi ponovno vratiti, ali hrvatski heroji pamtit će se vječno. Postava iz polufinala bila je i idealna momčad Vatrenih u Rusiji: Subašić - Vrsaljko, Lovren, Vida, Strinić (od 94. Pivarić) - Modrić (od 119. Badelj), Brozović, Rakitić - Rebić (od 101. Kramarić), Mandžukić (od 115. Ćorluka), Perišić. Izbornik Zlatko Dalić.
Junaci nacije pet godina kasnije od Hrvatske nisu dobili stadione, nisu dobili muzej koji bi domaćima i turistima svjedočio njihovo djelo, nisu im podignuti spomenici, od Hrvatske su jedino kapetanu Luki Modriću i jednom od dokapetana Dejanu Lovrenu podignute optužnice.