Nitko nije došao s puškom. Tek s čestitkom, ponekom bocom vina i dobrim raspoloženjem. Dočekali smo malo sambe i u Mlaki.
- Koja je ovo proslava zlata? A nemam pojma, ne mogu ih zbrojiti. Drago mi je da ste došli, da se slavi, da su ljudi veseli, sretni. Što ima novog nakon zlata u Riju? Zasad ništa, ramena su preživjela, probajte, ali svi su, izgleda, na godišnjem pa čekam. Posao uglavnom još nemam.
Tako je u subotu u Etno selu Zagreb u Maloj Mlaki, na posjedu Fiolić, govorio Josip Glasnović, olimpijski pobjednik u trapu iz Rija. Skupilo se domaće društvo, baš što bi se reklo, jedna prava domaća atmosfera, u kojoj nije bilo gostiju, koju je malo usporavala samo velika vrućina.
Josip Glasnović u krugu obitelji, s kćeri Paulom u naručju. Mama Ana koja nosi bracu sve je teže lovi pa je tata više u akciji. Paula mu je kao golub.
Tata Franc se skockao za proslavu, sav u crveno-bijelim kvadratićima s isto takvom kacigom na glavi i specijalnom majicom.
- To je prvi put da izlazimo s kandidaturom Dubrave za domaćinstvo Olimpijskih igara nakon Tokija. Ne znam hoćemo li dobiti Igre, ali znam da ćemo pamtiti kandidaturu.
Na majici je pisalo “Peking - London - Rio - Tokio - Dubrava” i jedino što je palo na pamet jest da bi to sigurno bio ultraspektakl da je živ Malnar sa svojim genijalcima. To bi bio šou.
A da bude šou i u Mlaki, pobrinuli su se Raspašoj tamburaši, pa je bilo baš veselo, makar je sunce žestoko tjeralo u hladovinu.
Ono što je bilo lijepo vidjeti jest da nije bilo političkih manifestacija, da nitko to nije iskoristio za predizbornu utrku, što je modni trend, a možda je i mjesto održavanja mnoge omelo da se pojave. Domaćima nije smetalo. I nismo primijetili da je bilo tko nedostajao. Sve je bilo vrhunski.
Stigli su streljači u najjačem sastavu s kompletnim savezom, stigli su suborci Valentina Gustin, Petar Gorša i Giovanni Cernogoraz, olimpijski zlatnik iz Londona.
- Baš mi je dobro, odmaram se, konačno da i ja ne radim kada su fešte. Ovih dana je bilo baš dosta posla doma u Novigradu, a Rio sam preživio. Bilo mi je žao, ali sport je takav. Josip, Anton, ja, svi dečki koji smo u tome smo u godinama da možemo reći da ćemo trajati u vrhu. Kod mnogih drugih to nije slučaj. Josip je napravio veliku stvar. I čuo sam da će dobiti posao... A ti, Josipe, ne znaš?
Stvarno ne, nije znao. Iz iskustva je samo mahnuo rukom i rekao “budemo vidli”.
- Ja samo znam da imamo finale Svjetskog kupa u Rimu u listopadu.
Došao je i Petar Gorša, uvijek matematički točan, precizan.
- Izračunao sam da mogu trajati još tri olimpijska ciklusa. Neke stvari u tome još moram riješiti, ali drago mi je da se nakon Rija neke stvari ipak vrte pozitivnije. Josipov doseg je dobar za sve, i Giovanniju i meni je nedostajalo malo do nečeg velikog, no valjda je tako moralo biti.
Ovo je super godina za njega.
- Da, ženim se 24. rujna, u Ninu će biti vjenčanje, a onda još dan kasnije trčim mini maraton na Viru, pa u listopadu finale Svjetskog kupa u Bologni... To bi bio kraj, ali nema duge pauze, jer je već u studenom nastavak posla. Dobra godina i ja sam siguran da ako posluži zdravlje, dolaze još bolje.
A onda su došli mama Marija i tata Franc i poručili:
- Dajte, dečki, danas nema natjecanja, treba malo manje raditi, kaj budete...
I niš’, opustili smo se. Svi su za uspomenu kući ponijeli po glinenog goluba. Ako ste mislili da ih je popularni Jole iz Dubrave sve sredio, varate se. Dolaze novi, a tko zna gdje je tom društvu uopće kraj. Brat Anton stigao je posljednji, kći je pod temperaturom, ali samba u Mlaki je nastavljena.