Ivo Šušak rođen je 10. lipnja 1948. godine u Širokom Brijegu, da bi sredinom šezdesetih stigao u Zagreb na Visoku školu za fizičku kulturu, današnji Kineziološki fakultet. Trenerskim poslom počeo se baviti u Keramičaru gdje je od 1971. do 1975. godine vodio sve uzraste. Radio je u Zagrebu, Osijeku, Hrvatskom dragovoljcu, Mariboru, Dinamu iz Tbilisija, vodio hrvatsku U-21 reprezentaciju, najbolju vrstu Gruzije…, a najviše godina proveo je u zagrebačkom Dinamu na raznim pozicijama. U mirovinu je otišao s mjesta škole nogometa hrvatskog prvaka.
- Svi znaju da nije jednostavno sastaviti listu najboljih igrača u stotinjak godina, više je kriterija koje treba uzeti u obzir, od hrvatske reprezentacije, igara i trofeja u velikim klubovima, ali dometa u doba Jugoslavije - kazao nam je Šušak koji preferira veznjake, što se savršeno vidi, a prednjači Zlatna lopta.
Gledao Vukasa
- Luka Modrić je na prvom mjestu. Kroz Real i nacionalnu momčad pokazao je da je i vrhunski nogometaš, ali i vođa koji je s Vatrenima osvojio srebro. On je neprikosnoven. No, već drugi do njega je Zvonimir Boban koji je godinama nosio dres tada velikog Milana i osvajač bronce s reprezentacijom - rekao je Šušak i nastavio:
- Na trećem mjestu je Robert Prosinečki. Čovjek koji je svojim načinom igre i klubovima koje je prošao, te također broncom iz Francuske, zaslužio da bude u Top 3. Mnogi će vjerojatno reći da su to sve nogometaši aktualne i ne tako davne generacije, ali već na četvrtom mjestu je Bernard Vukas. Imao sam sreću da sam ga kao mladić gledao u Mostaru u dresu Hajduka, nakon njegova povratka iz Bologne, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Isto tako imao sam i čast i zadovoljstvo više puta s njim razgovarati s obzirom na to da je dolazio u kafić Charlie u centru Zagreba. To je bio nogometaš sa svim komponentama vrhunskog sportaša, u svaku je utakmicu ulazio s pjenom u ustima i maksimalnom željom da pobijedi. Njegova virtuoznost s loptom i nogometna tehnika bili su vrhunski. Vukas bi u svim sustavima i nogometnom vremenima bio vrhunski.
Kako ste uspostavili vagu između današnjih igrača i onih od prije sedamdesetak godina?
- Objektivno, nema pravog kriterija. Međutim, postoje igrači za sva vremena kao što su Vukas, Skoblar, Zebec... Nije jednostavno. Jedan od bitnih elemenata bili su rezultati koje su napravili s reprezentacijom i klubovima. Iako su nekad igrači bili hendikepirani jer nisu mogli prije 28. godine otići u inozemstvo. Mnogi bi napravili velike karijere vani da su imali na to pravo. Klubovi iz Jugoslavije kvalitetno su se nosili s europskim konkurentima. Nastojao sam uzeti sve činjenice i biti objektivan.
Prvi pravi napadač je peti - Josip Skoblar.
- On je na mene ostavio izuzetan pečat kad sam se počeo zanimati za nogomet. Radilo se o napadaču koji je bio malo zakinut pojavom Dragana Džajića, tada u Jugoslaviji, međutim Joško je bio izravan, okomit, hrabar, neustrašiv, nije se bojao suparnika. Ostavljao je dojam.
Lamza za sva vremena
Šušak je afinitet za majstore lopte potvrdio i šestim mjestom.
- Prednost imaju nogometaši koji su gradili igru i isticali se ofenzivnim vrijednostima. Šesti je Ivan Rakitić. Nemamo što puno pričati o njemu, to je čovjek koji egzistira u najvećem klubu na svijetu toliko godina, s Barcelonom je sve osvojio što postoji, partner je jednom Messiju, a oko vrata ima srebro.
Dok je Zlatna lopta na prvom mjestu, kod Šuška je Zlatna kopačka na sedmoj poziciji.
- Pamtim jednu situaciju još iz jugoslavenske lige kad je Šuker igrao za Dinamo. Gledao sam ga na Maksimiru iz lože. Došla mu je lopta, a ja onako s tribine tražim rješenje. Mislim kako je najbolje da je primi, odigra, otvori se i uđe u šansu. Ne, on vidi golmana da je izašao van i fino je ljevicom podbode preko njega te odsjedne u mreži. Mislim da se radilo o Radničkom iz Niša. Nisam vidio ni uživo, ni na televiziji napadača s takvim osjećajem za gol.
Top 10 zatvaraju Lamza, Mandžukić i Ćorluka.
- Lamza, nažalost, nije karijeru doveo do kraja kako je mogao, ali on je bio igrač za sva vremena. S obzirom na karakter, Mandžukića neobično cijenim. Gdje god igrao bio je najvrjedniji napadač. Ne kažem najbolji, ali svakako najvrjedniji jer uvijek je igrao za momčad. Eto, i konačno jedan obrambeni - Vedran Ćorluka. Zašto? Zbog toga što je i on znalac, iako je bio stoper ili branič. Bez problema je po tehnici mogao igrati u vezi.
Sreća je nas Hrvata što smo uvijek mogli gledati vrhunske španere, u svakoj generaciji, nije čudno što se naši ljudi razumiju u nogomet.
- Slijedi napadač Zlatko Čajkovski. O njemu znam po pričama s ljudima starijima od mene, trenerima koji su s njim radili i pratili ga, imao je golemu želju za pobjedom.
Potom dolaze Srna, Perišić, Ladić…
- Dražen Ladić je izuzetno zaslužan za broncu u Francuskoj. Na visoko mjesto sam stavio Josipa Šimunića zbog karaktera i odanosti nacionalnoj momčadi, pa Asanovića, a potom je tu Ante Žanetić koji je bio reprezentativac Jugoslavije iako nije dao sve što je mogao. Za njim Bilić, Stanić, Štimac, Soldo, Olić…
I dalje odlučuje tehnika
U obiteljskom duelu Zlatko je ispred Nike.
- Cico Kranjčar je bio fajter i gol-igrač. U 25 još su Blaž Slišković i Velimir Zajec.
U čemu se najviše promijenio nogomet iz šezdesetih, kad ste gledali Vukasa do danas?
- U nogometu su do ranih šezdesetih egzistirali znalci, a svaka je momčad imala i nekoliko kostolomaca. Potom su, prvenstveno Nijemci i Englezi, počeli dizati fizičku spremu u čemu su igrači iz tadašnje Jugoslavije zaostajali. No, današnji nogomet podrazumijeva brzinu, okretnost, snagu, izdržljivost... i ponovno je tehnika ta koja odlučuje. Iako je aktualna više prilagođena kombinatorici, a ne individualnim akcijama. Danas su ponovno vrhunski nogometaši samo oni koji su najveći znalci, a fizikalije se podrazumijevaju. Isto tako golemu ulogu igra psihološka stabilnost - konstatirao je Ivo Šušak.