Kada je ljetos preživio skupinu s Portugalom, Mađarskom i Austrijom pa poslije likvidirao Englesku u prvom dvoboju nokaut-faze Eura 2016., neki je šaljivi dvojnik Tonija Miluna na internetu objasnio matematičku pozadinu golemog islandskog uspjeha.
Ukratko, Island je sa 332.529 stanovnika država krajnje škrte selektivne baze za reprezentaciju. Kada od tog broja odbijete 165 tisuća žena, stvar izgleda dramatično, ali kada prekrižite i 40 tisuća maloljetnih muškaraca te njih 82 tisuće “neupotrebljivih”, koji su prebacili 35. godinu i zašli u veteranske vode, eto vas na pragu katastrofe.
Oduzimanju, međutim, ovdje nije kraj jer u jednadžbu valja uvrstiti još 22 tisuće predebelih da bi se ozbiljnije bavili sportom, zatim i nekoliko desetaka tisuća muškaraca profesionalno zaposlenih u industriji izlova kitova, u nadgledanju vulkana i nadziranju potresa... Što ili tko nakon toliko rezanja uopće ostane? Točno 23 odrasla islandska muškarca spremna za bavljenje nogometom, zbog čega je savez izbornika morao potražiti u Švedskoj.
Island je, drugim riječima, patuljasta nogometna nacija koja nakon posljednjih ozljeda Finnbogasona i Sigthorssona - napadača Augsburga odnosno Galatasaraya - ako slijedimo logiku uvodnog odlomka, više nema dovoljno igrača niti za popunjavanje protokola zagrebačke utakmice, ali za utjehu sada barem na klupi ima islandskog izbornika. Ako se ipak malo odmaknemo od luckaste matematike, pred nama je liliputanac koji je u posljednje dvije godine ucmekao cijeli odred nogometnih velikana.
Ljetos je u Francuskoj remizirao s Portugalom i Mađarskom te pobijedio Austriju i Englesku. Trenutačno su parkirani na 21. mjestu Fifine ljestvice, samo pet iza Hrvatske. Što kaže usporedni test dvije momčadi na ostalim poljima?
Izbornici
Kada žele istaknuti da su (možda... ipak... malo) potkapacitirani za upravljanje nogometnim svemirskim brodovima, ili im se samo žele malo napiti krvi, novinari Antu Čačića i Heimira Hallgrimssona diskvalificiraju tako što ih nazovu naturščicima. U lijevom kutu Ante “anten man” Čačić, u desnom Heimir “zubar” Hallgrimsson, izbornici koji su pobjegli od vlastitih zanata i profesija da bi sreću pronašli na klupi. Tko je potkovaniji u ovom dvoboju? Čačić, nesumnjivo, jer je samostalno vodio “mali milijun” klubova, dok je Hallgrimsson uglavnom selio iz ženske svlačionice íBV-a u mušku i natrag prije nego što je 2011. preselio u A-reprezentaciju. Eventualna prednost 49-godišnjeg Islanđanina može biti naukovanje u stožeru kod uspješnog i iskusnog švedskog lisca Larsa Lagerbäcka čije metode i rezultate nastavlja uspješno preslikavati u kvalifikacijama za SP 2018. Tri uvodne utakmice, dvije pobjede i remi.
Ivan Perišić
Linije momčadi
Organizirana obrana i beskompromisan stav osigurali su Islanđanima put u Francusku prošlog ljeta. U kampanji za Euro 2016. iz čak šest kvalifikacijskih utakmica izašli su neokrznute mreže, potpuno su neutralizirali Nizozemce i Turke, a golove inkasirali samo u dvije utakmice s Česima i, iznimka koja potvrđuje pravilo, dva puta vadili loptu iz mreže protiv Latvije. S upitnikom na lijevom boku i Vrsaljkom bez pristojne klupske minutaže na desnom, Hrvatska nije u sjajnoj obrambenoj formi, ali zato ulazi u krug napadački moćnijih europskih reprezentacija. Moćan napad protiv jake obrane, to sugerira da bi utakmicu trebao dobiti vezni red, a ovdje je Hrvatska opet nakrcana kvalitetom potvrđenom na terenima La Lige i Serie A, premda niti gosti nisu bez aduta poput G. Sigurdssona (Swansea) i Bjarnasona (Basel).
Nakon Pranjića, Strinića i Pivarića priliku da pokuša upristojiti lijevu stranu momčadi dočekao je Marin Leovac. “Broj tri” ostaje neuralgična točka u Čačićevim nacrtima, a u hendikep bismo ubrojili i prazne tribine, samo da one reprezentativcima odavno nisu postale prirodna kulisa za igranje domaćih utakmica (Italija, Bugarska, Turska). Islanđani će, na drugoj strani, lakše preboljeti izostanak duže vrijeme ozlijeđenog Sigthorssona nego Finnbogasona, strijelca u friškoj pobjedi protiv Turske...
Hrvatska i Island posljednji su put igrali u doigravanju za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. kada je na klupi “vatrenih” sjedio Niko Kovač. Prva utakmica u Reykjaviku završila je 0-0, a u Zagrebu su naši slavili 2-0.