U 25 i pol sezona 41 promjena trenera! Od titule 2005. godine čak 22 mijene. U posljednjih 8 godina čak 8 predsjednika! Prosječno svake sezone barem 14 novih igrača sa barem 1 nastupom!
Ove brojke jasno ukazuju na osnovni problem Hajduka, a to je opća nestabilnost. Ogleda se u diskontinuitetu vođenja kluba, oblikovanju momčadi i njezina vođenja. Je li financijska problematičnost uzrok stalnim mijenama ili su kontinuirane promjene uzrok financijskim problemima?
Jaz sve dublji
U Hajdukovu slučaju nema pravila, bilo je era s manje novca, a više uspjeha, ali i obrnuto. To nas upućuje na problem kako Hajduk ne uspijeva poklopiti dužu eru stabilnog poslovanja i upravljanja s posljedičnim uspješnim natjecateljskim rezultatima i organizacijom pogona. Kako vrijeme odmiče jaz između tih dviju odrednica uspjeha jednog kluba sve je dublji i kompliciraniji za saniranje…
Još jedna promjena trenera, kao i predsjednika, sportskog direktora ili polovice kadra igrača, neće promijeniti poljudsku depresiju. U 11 godina od posljednje titule sve se mijenjalo kao na traci, ali je jedina konstanta neuspješnost. Raspon plasmana od petog do drugog mjesta, uz opasku kako je u Ligi 10 Hajduk bio četvrti i tri posljednje sezone treći. Zašto u kontinuitetu neuspješnosti Hajduk ni jednom nije odao ni dojam, a kamoli djela, kako se želi napokon suočiti s najvećim problemom. To je život pod teretom prošlosti, trofejne tradicije i drugačije dimenzije Hajduka.
One koja se razvila u bitno drugačijim političkim, društvenim i ekonomskim domaćim odnosima, ali i u bitnom različitim odnosima svijeta i nogometa. Od samostalnosti na Poljudu i oko njega sve se mjeri po onom “starom” Hajduku. Kada se, prirodno, ne ide tim stazama uspjeha, svako suočavanje sa stvarnošću rezultatskog dometa početak je dramatičnih doživljaja oko kluba i posljedično neracionalnih događanja u klubu. Mijenjaju se svi redom i tako samo produbljuje problem.
Nema kontinuiteta upravljanja i financijske stabilnosti s jedne strane, te trenerskog kontinuiteta, logične igračke selekcije te uigranosti s druge strane. Nema ni čvrsto definirane strategije razvoja, a još manje realnog plana kako ga ostvariti. Zar je tako teško shvatiti po vidljivim posljedicama kako je besmisleno stalno mijenjati ljude i počinjati ispočetka, a ne preispitati pa konačno promijeniti filozofiju života, prilagoditi je novim vremenima?
Jamstvo zaostajanja
Jedina živa poveznica Hajduka sa starim vremenima je fantastična privrženost navijača, odnosno okruženja. Sve ostalo je drugačije, novije, s plusovima i minusima koje nosi. Zato je graditi ideju novog Hajduka na nostalgičnim kriterijima uspješnosti iz prošlosti, garancija zaostajanja.
Hajduk, tko god njime vladao i upravljao, prije svega mora realno procijeniti svoje stanje i željene perspektive. Potom se mora utvrditi plan kako i u koliko vremena ih ostvariti, naoružati se strpljenjem i raditi. Naposljetku, imperativ je biti čvrstih uvjerenja, a kako bi se u prvoj i svakoj slijedećoj kriznoj fazi uspješno odbacio pritisak “obveze tradicije Hajduka” i spriječio novi povratak na početak. Kao što se i sada, opet, dogodilo…