Možebitni povratak iskusnih, starijih nogometaša u klubove, uvijek sa sobom nosi i upite je li to dobro za klub, ili ne? Tako je i sad, kad se „zavrtjela” vijest o mogućnosti povratka u Dinamo trojice inozemnih igrača koji su svojedobno ostavili trag u Maksimiru. Argentinac Leonardo Sigali (33), Čileanac Junior Fernandes (32) i Alžirac Soudani (32), neprijeporno su nogometaši koje pamtimo po dobrom, donijeli su Dinamu pozitivni pomak i načelno su opravdali svoje visoke plaće koje su imali u zagrebačkom klubu.
Čileanac je napustio Maksimir prije tri, a Argentinac i Alžirac prije dvije godine. Fernandes je, nakon progona u drugu Dinamovu momčad zbog nediscipline, dodatnu sreću potražio u Turskoj (Alanyaspor), najprije na posudbi, potom su Turci i otkupili njegov ugovor. Soudani je, pak, otišao u Englesku (Nottingham Forest), tamo je zaradio tešku ozljedu koljena, operiran je i karijeru je potom nastavio u Grčkoj (Olympiacos). Ali, i na Balkanu ga je zadesila teška ozljeda koljena, iznova je operiran i sad je još uvijek na oporavku. A Sigali se vratio u domovinu (Racing) i čini se da najviše vatre ima u dimu oko njegova povratka u Zagreb...
Najprije treba postaviti upit: zašto bi se oni uopće željeli vratiti u Dinamo, kojeg su napustili zbog boljih ugovora i bogatijih plaća? Sigurno ne iz gole ljubavi prema maksimirskom klubu, iako im nitko ne može oduzeti svojevrsnu emociju koju su ostvarili življenjem u Zagrebu. Uostalom, Sigali i Fernandes oženili su Hrvatice i to je svakako razlog više koji ih vuče natrag...
Ali, obiteljski odnosi sigurno nisu onaj glavni razlog. Cilj je, naravno, još jedan dobar ugovor pri kraju karijere, Dinamo pamte kao sjajnog i urednog platišu, a život u Zagrebu sva trojica ističu kao ostvarenje snova. I to je njihovo pravo, svatko za sebe želi izvući najbolje. Pa su zbog toga i otišli iz Dinama, igrači vrlo često napuštaju klubove u potrazi za iskorakom u karijeri, boljim plaćama i većim šansama za osvajanje trofeja.
Bilo je slučajeva da se nogometaši vraćaju u svoje bivše klubove, dobro igraju i uživaju u velikom uspjehu, međutim znatno je više slučajeva kad ti igrači, već pomalo isluženi i ozljedama „izraubani”, povratkom u bivše klubove nisu uspjeli pronaći željenu formu i bili su razočaranje i za klub i za navijače. Najsvježiji je takav, negativni Dinamov primjer, Portugalac Ivo Pinto. Gdjekad postoji opasnost da igrača, koji napusti klub u zenitu karijere i ode u inozemstvo za osjetno veću plaću, navijači potom gledaju kao „izdajnika”, ali to se u ovom slučaju sigurno ne bi dogodilo.
Uostalom, Dinamo je po mnogo čemu specifičan klub – u većini svjetskih klubova, naime, kad ne ide onako kako je bilo zacrtano, prvi su na udaru – stranci! A u Dinamu su stranci uvijek imali povlašten status, njih se zadnje prozivalo u krizna doba, a bili su „razapinjani” domaći igrači! Koji su u pravilu bili i kudikamo manje plaćeni od stranaca. I to je definitivno rijedak primjer u današnjem nogometu, koji bi možda zahtijevao i neku dubinsku analizu. Ne, nije tu samo riječ o maksimirskom kozmopolitizmu, definitivno nije...
Znamo li da je prema brojnim istraživanjima prosječna dob umirovljenja nogometaša oko 35 godina, kristalno je jasno da je spomenuti triling pred zadnjim vlakom karijere. Istina je da neki igrači traju duže, neki kraće, a dokazano je da su najdugovječniji vratari i srednji braniči! Što je i logično, jer trče i troše se manje od suigrača na drugim pozicijama.
Prema tim pokazateljima, Sigali je zapravo u najboljoj poziciji, što je zapravo u konkretnom slučaju i točno. I on je, istina, imao problema s koljenima, ali odigrao je u posljednje dvije sezone 46 utakmica za Racing, Njegov povratak čak i ima logike (ako nije preskup, dakako!), budući da je Dinamo ostao samo na jednom iskusnom srednjem braniču (Dilaver), a nadareni klinci, Gvardiol i Šutalo, moraju uz sebe imati iskusnoga „lava” uz kojeg bi se normalno razvijali. K tome, osim što je dobar igrač, Sigali je i dobra osoba, povučen je, obiteljski čovjek, izvrsno govori hrvatski, nikad nije bio sudionik nekakvog incidenta...
S druge, pak, strane, Junior Fernandes je tipičan primjer nestašnog dečka. Učenje hrvatskog jezika nije ga previše zanimalo, iako je valjda u braku s Hrvaticom naučio poneku riječ. Njegov je potencijal svakako bio veći od učinka u karijeri, a za to ne smije kriviti nikoga osim sebe i svoga odnosa prema poslu kojim se bavi. Odnosno, problem je u tome što Čileanac nikad igranje nogometa nije shvaćao ozbiljnim poslom, nego sjajnom zabavom i produženjem djetinjstva. Toliko je bio talentiran da je ipak u nekim trenucima uspio dosegnuti zvijezde (sjajnom je predstavom u završnici dvoboja u Salzburgu uveo Dinamo u Ligu prvaka prije četiri godine!), ali sveukupno gledajući, bile su to tek mrvice uspjeha u rasipanju nesvakidašnjeg talenta. I teško je vjerovati da bi Fernandes sad, na zalasku karijere, mogao biti drukčiji nego što je bio u posljednjih 15 godina...
Soudani je osvojio srca mnogih Dinamovih navijača, obožavao je velike utakmice, na kojima je gotovo uvijek zabijao golove i nije slučajno dobio nadimak „Mr. Derby”! U Dinamu je odigrao najbolje utakmice karijere, bio je i najplaćeniji igrač (oko 1.3 milijuna eura godišnje!), istinska zvijezda momčadi. Ali, dvije teške ozljede koljena i dvije operacije u manje od dvije godine, stavljaju iznad Soudanija golemi upitnik u svezi nastavka karijere, a da ne govorimo o dostizanju visoke razine forme.
Zanimljivo je, nadalje, istaknuti da je prije dvije godine, prilikom razgovora o preuzimanju Dinama, jedan od glavnih uvjeta bivšeg trenera, Nenada Bjelice, bio da klub proda – Soudanija!? Najboljeg igrača i strijelca, klupsku zvijezdu! I to nam je pojasnio rečenicom:
- Želim stvoriti novu, „gladnu” momčad, gladnu uspjeha! A Soudani više nije takav, ne vidim da bi se uklopio u moju viziju momčadi u kojoj nitko neće imati povlašten status...
Soudani je prodan u Englesku, Bjelica je došao i odradio fantastičan posao u Maksimiru, napravivši ono što je i obećao – stvorio je uspješnu momčad, prepunu zajedništva, dojučerašnji su anonimci (Petković, Oršić...), dobro vođeni i dozirani, postali reprezentativci.
Dodirnuli smo, eto još jednu potankost koja ne ide u prilog povratku terceta. Sigurno, naime, više nisu „gladni” i u Zagrebu se žele mirno nogometno umiroviti. A kud ćeš ljepše od europskih plaća i hrvatskih troškova, posebno za Dinamove nogometaše, kojima je po mnogo čemu i život izvan travnjaka povlašten. Svojim bi povratkom, nadalje, donijeli nemir ne tako mladom, ali prilično neiskusnom treneru Igoru Jovićeviću (46), koji ionako ima strahovitu gužvu u svlačionici i najmanje što mu treba u ovom trenutku, spomenuta su „tri kralja”. Koji bi željeli imati kraljevski status, a to bi bilo u suprotnosti s filozofijom koju nameće Jovićević, nogometnom filozofijom koju provodi u dogovoru s klupskim čelnicima.
Ali, kako na ovom svijetu samo mijena stalna jest, tako se i klupske filozofije i ideje brzo mijenjaju. Napokon, ali ne i najmanje važno, povratak Sigalija, Fernandesa i Soudanija neprijeporno bi, ako ne zatvorio, onda jako pritvorio vrata razvoja talentirane mladosti, kojom se maksimirski klub opravdano diči. Dinamo je dosad mudro i pametno od nadarenih dječaka stvarao odlične igrače, koji su donosili trofeje, a u konačnici su i bogatim transferima omogućavali klubu život u europskoj srednjoj klasi. I to je jedini način opstanka kluba u našim uvjetima na tako visokoj razini.
I na kraju: Jovićević u kabini ima dovoljno kvalitetne igrače za osvajanje domaćih trofeja, pa mu Sigali, Fernandes i Soudani nisu baš nasušno potrebni za prvenstvo i kup. A istodobno, u ovim godinama i u stanju u kakvom jesu, sigurno nisu nikakvo jamstvo da će se Plavi plasirati u skupinu Europske lige (što je imperativ), ili Lige prvaka (velika želja). Stoga je posve bjelodano da bi ponovnim dolaskom u Dinamo, više profitirao triling povratnika, nego maksimirski klub...