Prije ulaska u autobus u Koprivnici nakon pobjede protiv Slavena, Ivajlo Petev zastao je pred trojicom novinara. Priznao je da osjeća olakšanje, da bi gubitak još dva boda dodatno zakomplicirao situaciju. Bio je to neformalan razgovor, no možemo otkriti da smo Dinamova trenera pitali što je učinio Fernandesu da je bio tako motiviran, čim je ušao u igru, naljutio se na suca, pokazao da mu je stalo, da je raspoložen za igru.
- Razgovarao sam malo s njim - kazao je Petev i onda dodao:
- Znate, ja još igrače upoznajem, nije lako raditi s tolikom grupom ljudi. Nisi svi isti, nekima paše da ih maziš i tepaš im, druge više motivira kad ih kritiziraš i podigneš glas, čak i kad ih kazniš. Ja tek moram vidjeti tko je kakav i na koga mogu primijeniti koji način.
A baš je takav, individualni način prilaska igraču, jedno od najjačih oružja Jorgea Sampaolija. Argentinac, koji sjedi na klupi Seville, zapravo je nogometni otac Juniora Fernandesa i Angela Henriqueza, dvojice Dinamovih Čileanaca. Čovjek koji ih je probrao, podigao na nogometne noge, lansirao među zvijezde, pozvao prvi put u reprezentaciju Čilea.
Dakle, Universidad de Chile 2011. osvojio je Copu Sudamericanu (južnoamerička inačica Europske lige), a u sljedećoj sezoni klub je prodao Vargasa u Napoli i Canalesa u Kinu. Sampaoli je trebao hitno dvojicu napadača. Jednog je pronašao u klubu Palestino, bio je to Junior Fernandes, drugog je povukao iz omladinskog pogona. Naravno, radi se o Angelu Henriquezu. Obojica su se zadržali tek nekoliko mjeseci, odlično proljeće u Universidadu, velika pobjeda 5:0 u Kupu protiv najvećeg rivala Colo Cola, trasirala ih je prema Europi.
- Sampaoli mi je prvi dao priliku u seniorskom nogometu, zvao me u reprezentaciju, naravno da ću ga uvijek pamtiti po dobrome - kaže nam Angelo Henriquez, koji je ipak kod Sampaolija imao nešto drugačiji status nego Fernandes. Tu dolazimo do one priče o različitim pristupima, koju je spomenuo Petev.
Dakle, Henriquez je bio tada još uvijek talentirani osamnaestogodišnjak, koji je odjednom postao zvijezda u čileanskim okvirima. Ali, Sampaoli kod njega je primijenio pristup “batine”.
- On mora raditi za momčad više no što doprinosi - rekao je jednom trener o svom igraču, a kad je postalo izvjesno da će Angelo otići u Manchester United, Sampaoli je jasno kazao:
- Mislim da mu je prerano da ode u United, bilo bi bolje da pričeka još barem godinu dana!
Poznato iz nekih ovdašnjih priča, zar ne?
Henriquez je, otkrivaju nam čileanski kolege, sasvim atipičan južnoamerički igrač. On nije odrastao u siromašnom predgrađu, nije među onima čiji je život priča o usponu sa samog dna društvene ljestvice do vrha piramide. Pametan dečko, iz dobrostojeće obitelji, miran, samozatajan, koji je usredotočen na nogomet. Zbog toga je Sampaoli prema njemu na neki način bio strog, tražio više i više, zbog toga je i rekao da mu je još prerano za odlazak, da nema razloga žuriti. Međutim, Henriquez je otišao, potom je u jednom intervjuu i priznao:
- Bio sam razočaran Sampaolijem i njegovim riječima!
Ipak, nije trebalo dugo da njih dvojica riješe taj nesporazum, a Sampaoli ga je 2014. pozvao u reprezentaciju, Henriquez je tada objasnio:
- Shvatio sam neke stvari i sad sam zreliji nego tada. Sampaoli me zna otkad sam bio dijete, ja ga doista poštujem.
Juniora Fernandesa, pak, Sampaoli je drugačije “odgajao”. Naime, kako je Fernandes potpuna suprotnost Henriquezu, momak iza kojega je teško djetinjstvo, puno problema, borba za preživljavanje, tako je on kod svog trenera u Universidadu i reprezentaciji imao puno više kredita nego Angelo. Objašnjava nam čileanski kolega Javier da je Sampaoli brzo uvidio kakav je Juniorov karakter, prišao mu je, na neki način, poput oca. On i njegov stožer znali su mu gledati kroz prste, uvijek ga je štitio i kad nije igrao dobro bio mu je potpora. Svaki put kad je imao i najmanji argument, kad je imao razloga, zvao ga je u reprezentaciju. Da nije imao tešku ozljedu 2014. godine, koja mu je upropastila i iduću sezonu, Fernandes bi, uvjerava nas Javier, sigurno bio dio tima i na Copi 2015. i na SP-u u Brazilu.
- On je jako važan trener u mojoj karijeri, vodio me i u klubu i reprezentaciji, jasno da ga iznimno cijenim - rekao nam je ne previše rječiti Fernandes.
Uopće ne sumnjaju da Sampaoli u Zagreb dolazi po pobjedu.
- Ja ne znam hoće li on nekoga odmarati, hoće li dati šansu nekome od igrača koji manje igraju, ali znam da nikakvog popusta neće biti. Nikad, ali baš nikad nije slagao taktiku za igru na sigurno, na remi, u svakom susretu traži pobjedu. On ima veliku moć motiviranja igrača, “nabilda” ih samopouzdanjem, traži od igrača napad, napad, napad. Oni koji će biti na terenu, budite uvjereni, dat će maksimum, neće im pasti na pamet igrati s manje snage i razmišljati kako će lako osvojiti bodove. Sampaoli takvo što ne dopušta.
Ni jedan ni drugi nisu s njim u svakodnevnom kontaktu, ali ne kriju da im je Sampaoli obilježio dosadašnju karijeru, tko zna gdje bi bili da ih on nije prepoznao tada u Universidadu. I, činjenica je, tog su proljeća 2012. pod njegovom rukom igrali svoj najbolji nogomet, vizirali si odlazak u Europu. On je, definitivno, znao kako s njima, koga treba pritegnuti, kome popustiti...
Bit će u Zagrebu sigurno srdačan susret.