Na transparentu koji su prijatelji Ivana Perišića ponijeli na dvostruko slavlje Borussije Dortmund početkom svibnja 2012., na proslavu osvajanja prvenstva i Kupa, stao je cijeli njegov život u tom trenutku. Koka, grb Hajduka, omiški kvart Priko i njegov sretni broj 44. Četiri simbola koji, dakako uz njegovu suprugu i djecu, predstavljaju mikrokozmos hrvatskog “srebrnjaka” iz Omiša.
Ivan Perišić hrvatski je reprezentativac, lijevo krilo koje je obilježilo noviju povijest Vatrenih, posljednjih šest godina od SP-a u Brazilu. Omišanin ponikao u Hajduku slavu klupskog igrača gradio je kroz Club Brugge, Borussiju Dortmund, Wolfsburg, milanski Inter i Bayern. Na njegovim transferima do sada se zavrtjelo 33 milijuna eura, s tim da Bayern ovog ljeta ima klauzulu otkupa ugovora od 30 milijuna eura. Zlatna koka je taj Perišić...
Nismo koku slučajno spomenuli, jer prijatelji u Omišu nadimak Koka dali su mu u dječačkim danima dok je radio na očevoj peradarskoj farmi. U reprezentaciji je više znan kao Perija.
- Cijeli život sam ga učio: “Imaj svoj stav i ne zaboravi ljude koji su uvijek bili uz tebe.” S prijateljima iz škole i danas se druži iako su njihovi životi otišli različitim putovima. Nikoga nije zaboravio niti su ga životne okolnosti promijenile. To mi je vrjednije od novca - ispričao nam je njegov otac Ante još prije osam ljeta kada smo prebirali po Ivanovim uspomenama iz djetinjstva.
Počeo je s devet godina u Dalmatincu, u splitskom Spinutu. U Omišu je s ekipom igrao na male golove ispred škole “Josip Pupačić”. S tom omiškom školom osvojio je županijsko prvenstvo, pobijedili su Omišani sve splitske škole. Iz Dalmatinca se vratio u Omiš odakle je opet otišao u Hajduk. Otac Ante organizirao je logistiku, od 15. do 17. godine iz Omiša je Perišića na treninge vodio Branko Šušnjara, a kondicijski dio obavljao je s Franom Žuvelom.
- Trudio sam se da svoj talent Ivan iskoristi na najbolji način, da pokaže kako je zaista drukčiji i bolji - davno nam je pričao Ante Perišić.
U ljeto 2006. upoznali smo Ivana u dresu Hajduka. Skroman, tih 17-godišnjak, brzi krilni napadač kojem se lopta lijepila za noge. Zoran Vulić poveo je Perišića i Ćorića, dva talenta iz kadeta Hajduka na pripreme u Sloveniju tog ljeta. Dok se u Njemačkoj igrala završnica Svjetskog prvenstva, a Zidane glavom “ciljao” Materazzija, u Hajduku se rađao velik igrač. Na utakmici sa Smederevom, na turniru u Murskoj Soboti odigrao je Perišić prve minute za Bijele. Na žalost Hajduka, i posljednje. Perišić nije imao profesionalni ugovor i odmah po povratku na Poljud počeli su pregovori. Ponude su poslali Anderlecht i Sochaux, odlazak je bio pitanje dana. Pritom treba reći, Hajduk je jednostavno bio nemoćan. Na Poljudu su prepoznali talentiranog Omišanina, od prvog dana s njim je radio Ante Grgić, trener u omladinskom pogonu čiji je sin Branko tada obnašao dužnost predsjednika kluba.
U kadetima je sa 16 godina Perišića prepoznao i tadašnji izbornik U-17 Ivan Gudelj koji je jasno poručio:
“Ako Perišić ne postane igrač, svi mi treneri moramo pokidati diplome.”
Hajduk je Perišiću ponudio profesionalni ugovor što je za igrača od 17 i pol godina bio izvanserijski potez tog ljeta 2006. godine. Profi-ugovor mu je ponuđen u statusu kadeta, jer nije odigrao nijednu utakmicu za juniore ni službenu za seniore. Nudio je Hajduk 100.000 eura, samo 20.000 eura manje od godišnjeg ugovora Nike Kranjčara, najboljeg igrača Bijelih te sezone, međutim obitelj se odlučila za odlazak u Sochaux koji je ponudio više od Hajduka.
– Uvijek me srce zaboli kada negdje pročitam da Hajduk nije prepoznao Ivana. Nije istina, Sochaux je jednostavno nudio više. Vulić ga je obožavao, predsjednik Grgić i sportski direktor Erceg također – objasnio je Ante Perišić.
Mogao je birati
U kolovozu 2006. Ivan Perišić otišao je u Sochaux. Posao je potpisao i priveo kraju splitski menadžer Tonči Martić, nekadašnji igrač Hajduka i belgijskog Mouscronea, a sve je obavljeno u Kerumovu hotelu Neva u Podstrani.
– Bio je to prvi slučaj da smo preselili obitelj u inozemstvo, jer to je bio jedini način da Ivan dobije papire za registraciju u Sochauxu. Moj prvi menadžerski posao i odmah s najzahtjevnijim zadatkom. Trebalo je majci naći posao, sestru upisati u srednju školu – objasnio nam je Tonči Martić nekoliko godina poslije realizacije transfera.
Mogao je Perišić birati, mogao je ići u Anderlecht, PSV, Herthu, HSV... ali Sochaux je bio izbor. Alain Perrin, trener Sochauxa koji je nekoć naslijedio Velimira Zajeca u Portsmouthu, došao je privatnim avionom iz Francuske u Split. Čekao je Perrin dva dana u Splitu, privatni zrakoplov je prenoćio u splitskom Resniku dok Ivan nije pristao na potpis. Hajduku je pripalo 250.000 eura na ime naknade za razvoj igrača, a Perišić se u Sochauxu zadržao tri godine. U tom razdoblju odradio je i sezonu na posudbi u belgijskom Roselareu. U ljeto 2009. iz Sochauxa radi prvi veliki korak u karijeri, s 20 godina seli u Club Brugge otvarajući vrata milijunskih transfera. Nakon dvije sezone upisao je 89 utakmica i 35 zgoditaka u Bruggeu, što nije promaknulo Borussiji Dortmund. Ni novinarima koji su Perišića kasnije uvrstili u momčad desetljeća belgijske Jupiler lige, premda je samo jednu godinu (2011.) u prošlom desetljeću igrao u Belgiji. Jednu, ali sjajnu, jer s 22 zgoditka bio je prvi strijelac i najbolji igrač Jupiler lige.
Club Brugge je za Perišića dobio 5,5 milijuna eura od Dortmunda, čak 20 puta više nego je platio Sochauxu, a Perišić se našao u ovoj sjajnoj momčadi desetljeća (od 2010. do 2020.):
Courtois - Meunier, Simons, Koulibaly, Deschacht - Kouyate - De Bruyne, Perišić - Vanaken - Lukaku, Mbokani.
Klopp i kazna
Na Westfalenu je potom dobro krenuo, međutim na isteku prve polusezone trener Borussije preselio je Perišića na klupu. A trener nije bio bilo tko...
- Rekao mi je Klopp da je osjetio kako sam pod stresom nakon utakmica reprezentacije protiv Turske. Međutim, imam strpljenja, jer znam da još od Torstena Fringsa 2002. nisu toliko platili za pojačanje i neće me držati na klupi – optimistički je u siječnju 2012. Perišić kazao za belgijski Sport/Foot Magazine.
Šest mjeseci kasnije s Kloppom i Borussijom došao je do dvostrukog slavlja, ali brzo se pojavilo novo razmimoilaženje. U prosincu 2012. kaznio je Klopp s 15.000 eura Perišića zbog javnog izražavanja nezadovoljstva, a mjesec dana kasnije javio se Wolfsburg plativši osam milijuna eura za transfer. Nakon godinu i pol u Dortmundu Perišić je preselio među Vukove. Zadržao se dvije i pol godine, osvojio jedan Kup, a Wolfsburg je od Intera u kolovozu 2015. dobio 20 milijuna eura.
– U Wolfsburgu sam proveo sjajno razdoblje i sada je vrijeme za novi izazov – poručio je tada 26-godišnji Perišić.
Predsjednik Intera Erick Thohir pozdravio je hrvatskog reprezentativca i poželio mu sreću u redovima milanskog kluba.
– Perišić je sjajan igrač odlične tehnike i snage. Dobili smo vrhunsko pojačanje – kazao je Indonežanin, vlasnik Intera od listopada 2013.
Za Inter je potpisao na pet godina, a zadržao se četiri. Dolaskom Contea morao je u Bayern. Conte je okrenuo sustav na 3-5-2 i kada je vidio da neće od odličnog lijevog krila napraviti isto takvog beka, da mu Perišić neće biti Eto’o iz doba Mourinha, poslao je Perišića na posudbu. Bayern, kojeg je tada vodio Niko Kovač, uzeo je Perišića s opcijom otkupa od 30 milijuna eura. S Bayernom je osvojio Ligu prvaka.
U reprezentaciji je debitirao još dok je igrao u FC Bruggeu. Prvu utakmicu za Vatrene odigrao je u porazu na gostovanju u Gruziji u ožujku 2011. ušavši zadnjih pola sata umjesto Rakitića. Zabijao je golove najvećima, bio ponajbolji hrvatski igrač na SP-u Brazilu i Rusiji, na EP-u u Francuskoj...