Tri mjeseca Goran Sablić promatrač je s tribina. Nakon četiri godine provedene u Parku mladeži, splitski stručnjak, jedan od intrigantnijih trenera “novog vala”, krajem srpnja povukao se s trenerske pozicije i preselio u medijsku izolaciju.
- Odmaram se. I nisam bio nigdje na studijskom putovanju. Znam da to pitanje uvijek dolazi kada trener nema posla. Krajem tjedna idem u Kijev, ali to ionako smatram uobičajenom destinacijom - objasnio je Sablić svoj aktualni status.
Logičan je izbor Kijev, jer osam je sezona imao ugovor u Dynamu, ostala su prijateljstva i kontakti. Nekoć igrač Hajduka, hrvatske reprezentacije i slavnog ukrajinskog kluba, a u trenerskoj karijeri sve je vezano uz RNK Split. Prvu momčad vodio je 10 mjeseci, prošao početnu fazu financijske agonije kluba iz Parka mladeži. Kako iz današnje perspektive izgleda epizoda na klupi Splita?
- Iskreno, nisam se bavio dubokim analizama. Nema ni potrebe. Split je bio i ostao moj klub. Vodio sam kadete, juniore, bio pomoćnik i trener prve momčadi. Nažalost, priliku sam dobio u situaciji kada je klub upao u financijske probleme. U tih 10 mjeseci je bila jedna plaća i veliki odljev igrača. Trudio sam se da za vrijeme mog mandata van ne izlaze nikakve informacije o atmosferi u klubu. Nisam tražio alibi, niti za sebe, niti za igrače. Međutim, i vrijeme nakon mog odlaska pokazuje realnu sliku.
Stvorio se dojam da su odlasci glavnih igrača iz prošle sezone (Rrahmani, Majstorović....) otvorili priču koja je dugo bila zaključana.
- To je više medijska priča. U trenutku kada sam krajem rujna prošle godine preuzeo momčad od Zorana Vulića već su postojala dugovanja od nekoliko mjeseci koja su se stalno gomilala i gomilala. Problemi su bili od prvog dana i kasnije su doveli do tri štrajka igrača. Tri što se zna, a koliko sam ih još osobno gasio, to se nikada neće saznati.
Niste ranije pomišljali na odlazak? Jeste li vidjeli neko svjetlo u tunelu?
- Nisam htio sam sebi priznati da je situacija tako teška. S druge strane, lojalan sam i nisam htio odustati zbog sebe i igrača. Ali dođeš jednog dana pred zid. Emotivno se potrošiš i shvatiš da ne možeš više. Nije bilo ni sportskog direktora. Igrači dolaze, dovode se novi, nemaš slobodnog dana, radiš dva posla.
I na kraju ste odlučili otići. Kako je prošao rastanak, već poslije prvog kola aktualne sezone napustili ste Park mladeži?
- Žužuli, Slaven i Jozo, nisu bili za rastanak, ali ja sam ostao čvrst u svojoj namjeri. Nije bila bitna utakmica ni rezultat protiv Rijeke. Dugo je odluka sazrijevala u meni. Kada danas pogledam, možda je i prije trebalo doći do rastanka. Govorili su mi prijatelji na kraju prošle sezone “otiđi, tu ništa ne možeš napraviti”. Ne znam, možda sam u određenim trenucima podcjenjivao težinu situacije. Razmišljao sam “mogu ja to”. Podcijenio sam veličinu problema i to je bio glavni razlog ostanka. Kada danas pogledam, bez kemije, bez zadovoljstva u klubu, nema temeljnih preduvjeta za uspjeh. Racionalno razmišljajući, trebao sam nakon drugog štrajka otići. Ali nisam otišao.
Logično je pitanje zašto ste ostali u takvim nezavidnim uvjetima?
- Dobio sam priliku, bio sam dobar sam s ljudima u klubu, od početka trenerske karijere sam u Splitu. Obećanja su stalno stizala, doći će novac od jednog transfera, od drugog... i ja sam to govorio igračima. Ja sam njima obećavao. Bio sam prvi na čelu kolone strpljivih. Uza sve to, imao sam u momčadi 10 juniora koje sam odgojio u omladinskom pogonu. Oni su bili moj najveći razlog ostanka. S njima sam osvojio naslov juniorskog prvaka Hrvatske. Oni su moja radost i danas. Trebalo je proći određeno razdoblje dok se oni adaptiraju na seniorski nogomet.
Ali s druge strane preveliki su bili egzistencijalni problemi većine igrača u momčadi.
- Emotivno sam se dao, zato sam mogao držati momčad pod kontrolom unatoč problemima. Slaven Žužul živi za nogomet, međutim osim moje i njegove želje, na kraju ništa nije ostalo, samo poteškoće u kojima profesionalni klub teško može egzistirati.
Kakva je budućnost Splita koji se i danas bori s istim problemima kao i prošle sezone?
- Borba za opstanak realna je pozicija s obzirom na stanje u klubu, a ja Splitu želim sve najbolje i vjerujem da će se izvući. Ali, prošla sezona nije bila realna slika.
Kako mislite nije bila realna slika?
- Svi klubovi koji su u problemu s financijama, u borbi su za opstanak. Ligaški i egzistencijalni opstanak, a Split je do zadnjih kola prošle sezone bio u borbi za Europu. Iza mene je jedno razdoblje koje sigurno dugo neću zaboraviti, međutim nikada neću reći da je Split za mene bio “uzalud potrošeno vrijeme”. Ne, to je jednostavno hrvatska trenerska svakodnevica.
Ponovno se potvrđuje teza da trener u HNL-u ne može uspjeti ako ne dobije priliku u Hajduku i Dinamu. Ili možda u privatiziranom klubu poput Rijeke. U budućnosti, eventualno, Osijeka.
- Kažete, tri velika kluba. Zar Split nije prije nekoliko sezona bio u toj kategoriji? Ali dogodio se preokret. Nažalost, nijedan klub u HNL-u nije imao takve probleme kao Split.
Imate li ambiciju raditi u HNL-u?
- I prije su me zvali, ali sam se zahvalio na ponudi. Bolje je stati na balun, odmoriti glavu. Pogledao sam dvije utakmice Splita otkad sam otišao s klupe. Danas se više bavim razmišljanjima kako je u HNL-u teško dobiti temeljne uvjete. Želiš infrastrukturu i donekle redovnu plaću da se možeš posvetiti poslu 24 sata dnevno. Međutim, rijetki to dobiju. Ulaže se u reflektore, a travnjaci su u užasnom stanju. Plaće neredovite, travnjaci loši, suci prečesto nemaju osjećaj za igru, i kako onda napuniti tribine.
Možda treneri podignu hrvatski nogomet. Kako ocjenjujete trenerski ceh u 1. HNL?
- Ima trenera, ali malo je uređenih klubova. Zekić, Toplak, Kopić i Tomić treneri su koji pokazuju da se može napraviti dobar posao u Hrvatskoj. I Tomica Ivković također. Nisu treneri upitni.
Zar nema želje da se jednog dana okušate na klupi kluba u kojem ste se afirmirali, na klupi Hajduka?
- Želja postoji, ali nisam time opterećen. Neću sjediti, lobirati, čekati i komentirati da bi dobio mjesto u Hajduku.
Kako vidite Pušnikov Hajduk?
- Današnji Hajduk ima kvalitetniji i širi roster negoli je imao prije godinu dana. Istina, prvi dio prošle sezone bili su Bijeli kvalitetniji, ali Pušnikov Hajduk ima širi izbor igrača za svaku poziciju.
Ove jeseni velika se medijska polemika oko Hajduka vodi s pitanjem trebaju li igrati “naša dica” ili stranci.
- Primijetio sam da svi koji to komentiraju imaju potrebu dodvoravati se i naglašavati neigranje djece iz omladinskog pogona Hajduka. Međutim, Hajduk isključivo interesira rezultat i to je prvi dio odgovora. A drugi je pitanje. Koji je to mladi igrač izašao iz škole Hajduka, a da nije zadnjih godina dobio šansu? Netko veću, netko manju, ali svi su iz omladinske škole imali priliku. No, činjenica je da ima i stranaca koji su kvalitetniji od igrača iz Hajdukova pogona. Tko ne bi volio imati svojih 10 svojih igrača u momčadi? Ali budimo realni, što je to Hajdukova škola izbacila u zadnjih pet-šest godina i koji talenti dolaze u sljedećim generacijama. Stalno slušam zaklinjanje u omladinsku školu, ali svake godine se u omladinskom pogonu mijenja po 10 trenera. Kako će onda izaći igrači iz škole kada nema kontinuiteta!?
Toliko od Sablića nakon tri mjeseca medijske šutnje. Kakva je bliska budućnost na osobnom planu?
- Sa 37 godina imam iza sebe četiri sezone trenerskog iskustva. Držim da sam napravio veliki posao, prošao sve stepenice rada od kadeta do seniora. Od pomoćnog do glavnog trenera. Nastavljam se educirati i ne želim “šansu radi šanse”. Želim napredovati, a koliko ću uspjeti, nažalost, neće ovisiti samo o meni.