U veljači 2012. godine, nakon što se posvađao s direktorom Zoranom Mamićem, jer je čučanje na klupi za rezerve postalo neizdrživo, tadašnji trener Dinama i današnji izbornik reprezentacije bio je iskren: “Andrej, ne računam na tebe, u prvom planu su Krstanović i Beqiraj. Preporučujem ti da pokušaš u Lokomotivi...”
Danas to zvuči vrlo smiješno, jer, Kramarić je u međuvremenu igrao u Leicester Cityju, a danas je u Hoffenheimu jedan od najbolje plaćenih igrača u Bundesligi. A ja se nikako ne mogu sjetiti gdje su Krstanović i Beqiraj. Ali, u mladom, 25-godišnjem nogometašu nema ni najmanje ljutnje. “Čačiću sam zahvalan na iskrenom savjetu, otvoreno mi je rekao da mu ne trebam. Nisam ljut, nego zahvalan...”
Htio sam mu reći - Andrej, sami smo, kako možeš biti zahvalan treneru koji ti je rekao da nemaš pojma! Ali, Ante Čačić je danas izbornik i Kramarić, jedan od lidera novog vala, hvali atmosferu u nacionalnoj momčadi. Na kraju krajeva, ni Claudio Ranieri mu nije vjerovao, iako, njemu baš i nije zahvalan. I Ranieri mu je preporučio da pokuša u Torinu, ali, Kramarić nije “progutao glistu” lukavog Venecijanca.
Je li ovo bila dobra godina, pitam Kramarića u kafe baru “Hokus pokus”. Nakon utakmice u Frankfurtu, nakratko je skoknuo u Zagreb i već popodne odletio natrag u Hoffenheim.
- Bila je dobra! Igrao sam u Premiershipu, osvojio naslov prvaka s Leicester Cityjem, iako se nisam naigrao. Engleska liga je dragocjeno iskustvo, u svakoj utakmici zadnji može pobijediti prvaka, što u drugim ligama i nije česta pojava. A tamo Leicester City razbije do jučer nedodirljivi Manchester City. Klubovi su bogati, gazde inzistiraju da se igra nogomet na najvišoj razini, a treneri moraju biti pametni, jer obveze prema ligi, Ligi prvaka i kupovima iscrpljuju i troše igrače. Prešao sam u Bundesligu, bio sam na Europskom prvenstvu... Što se Leicestera tiče, nisam napravio epohalne stvari, ali, takav je nogomet, negdje ti se vrata zatvore, negdje otvore. Na Europskom prvenstvu propustili smo priliku igrati finale, ne govorim to samo ja, bili smo u prigodi napraviti veliku stvar. Kad se sjetim rasporeda, gdje su sve velike reprezentacije bile na drugoj strani, a nama je bio otvoren put do finala, samo je trebalo preskočiti Portugal, ne mogu si to oprostiti...
Usporedite Premiership i Bundesligu?
- Dvije potpuno različite nogometne škole. Engleski nogomet je fizički moćniji, dinamičniji. I Bundesliga je dinamična, ali naglasak nije na fizičkoj moći, 90 posto njemačkih klubova je spustilo loptu na zemlju, forsira tzv. europski nogometni stil.
Trenirali su vas Halilhodžić, Kek i Ranieri. Tvrdi treneri...
- S Kekom sam ostvario najbolje rezultate i on je vjerojatno najvažniji trener u mojoj karijeri. Zahvalan sam mu do groba. I Kek i Ranieri su imali sličan pristup, oni su tvrdi defenzivci, ali, momčad im je uvijek imala i glavu i rep. Julian Nagelsmann je mladi trener, 29 mu je godina, ali, njegov moderni način razmišljanja oduševio je Njemačku. I mene. On razmišlja o stvarima o kojima treneri dosad nisu vodili računa, on je taktička novost. Čuva se tzv. poluprostor, svaki igrač mora kontrolirati dvojicu suparnika, formacija se mijenja kada se braniš i kada napadaš...
Na treninzima koristi dronove?
- Ne znam koliko je to bilo efikasno, jer smo više gledali dronove nego loptu. Ne radi previše na psihološkoj pripremi, svaki igrač se sam priprema za utakmicu, s tim da svatko od nas zna što ga čeka i što mora učiniti.
Gdje ste se najbolje osjećali? U Dinamu, Rijeci, Leicesteru ili danas u Hoffenheimu?
- U Lokomotivi mi je bilo izvanredno, igrali smo dobar nogomet. Najbolji dani, ipak, datiraju iz Rijeke, a u Leicesteru sam se osjećao kao klinac koji je prvi put pobjegao od kuće. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da dođem do zraka, momčad je već bila formirana, stajao sam po strani, nije bilo previše prilika, ali, ne žalim...
Nije vam žao što ste napustili “zemlju punu prelijepih žena, ukusne hrane i arogantnih trenera”?
- Prva tri mjeseca sam se ‘križao’, posebno kada su mi u restoranima servirali piletinu sa sirom i medom. Tri mjeseca sam jeo pečena jaja. Blaženi Zagreb, blažena Hrvatska...
Prošlog petka ste u Frankfurtu igrali protiv Nike Kovača, kod kojega ste debitirali u reprezentaciji. Završilo je 0-0, kakav je to bio susret?
- Toplo smo se pozdravili, čestitao sam mu na izuzetnim rezultatima. Rekao mi je: ‘Andrej, danas spusti za oktavu niže, povuci ručnu...’ Bila je to šala, ali i čudna utakmica. Uglavnom smo gledali suca i čudili se njegovom kriteriju, bilo je problematičnih i nerazumljivih odluka, a sve je završilo s deset žutih i crvenim kartonom. Što se Nike Kovača tiče, iako ne znam njemački, osjetio sam da ga hvale i da radi dobar posao. Zamislite kakav maher morate biti da uskladite igrače 14 nacija i isto toliko različitih mentaliteta u cjelinu koja diše kao jedan. Zašto nije uspio u Hrvatskoj? Iz njega govori njemački mentalitet, a našem podneblju više odgovara Čačićeva ležernost.
Jeste li stekli dojam da su svi njemački igrači opsjednuti Bayernom?
- Istina je, san svakog njemačkog igrača je igrati u Bayernu. Nisam dugo u Bundesligi da bih se time zamarao. Eto, ovih dana je moja opsesija Borussia Dortmund, s kojom igramo idućeg petka. Nadam se da ćemo i nakon toga, uz Real Madrid, ostati jedina neporažena momčad u ligama petice...
I Rijeka je neporažena?
- Rekao sam - u ligama petice, a tamo HNL definitivno ne spada.
Je li neki njemački igrač zaslužio kandidaturu za Zlatnu loptu?
- Preferiram Messija, on je najbolji nogometaš svih vremena, nikada nitko nije tako igrao nogomet. Pitamo se kakva je razlika između njega i Cristiana Ronalda? Messi je jedini igrač na svijetu koji može s loptom napraviti ono što nitko ne može, a Cristiano Ronaldo radi sve ono što i ostali mogu. Samo za nijansu bolje.
Andrej Kramarić
Postoji li hrvatski kandidat?
- Samo Luka Modrić. Kada vam igrači španjolske lige priznaju da ste najbolji i kada vam kažu da ste jedan od najboljih veznih igrača na svijetu, veći kompliment ne možete dobiti.
Gledali ste Dinamo u Ligi prvaka? Loša statistika, grozan dojam i unosna zarada?
- Gledao sam samo Juventus. HNL definitivno ne spada na tu scenu, ali, dečki su osjetili Ligu prvaka i to im je dragocjena škola, da vide što ih čeka. Ako razmišljaju o velikom nogometu, dečki, primite se “motike” i potpuno posvetite treningu...
Mogu li Kek i Mišković izgurati Rijeku do naslova prvaka?
- Ja sam zagrebački dečko, koji je najljepše dane svoje nogometne karijere proveo u Rijeci. Neću vam reći za koga navijam, ali, Rijeka nikad nije bila bliža naslovu prvaka.
Čini mi se da su spremni i zaslužili su i to odličje...