U nedjelju su Vatreni Ante Čačića igrali s Finskom, a prije deset godina reprezentacija koju je vodio Slaven Bilić ugostila je u Maksimiru Gordi Albion. Točnije, danas se navršava deset godina od velikog trijumfa Hrvatske nad Engleskom od 2:0.
Samo dvojica nogometaša koji su igrali tog velikog dana za hrvatski nogomet i dan-danas su u nacionalnoj vrsti. To su Luka Modrić i Vedran Ćorluka, ali zanimljivo, ni jedan ni drugi u nedjelju nisu mogli igrati protiv Finaca zbog ozljede. Jedan od njih, Niko Kovač u međuvremenu je bio i izbornik nacionalne vrste, vodio je Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.
Nakon odlaska Zlatka Kranjčara u ljeto 2006. godine, hrvatsku javnost posebno je zanimalo tko će biti novi izbornik. Pred vratima HNS-a kampirao je tada današnji izbornik Slovenije Srečko Katanec, ali je pokojni predsjednik Vlatko Marković priliku odlučio pružiti Slavenu Biliću. Već u prvoj utakmici pokazalo se da nije pogriješio. Bilić je bio ljubimac medija, u reprezentaciju je postavio Modrića, Ćorluku i Eduarda, vratio Mikija Rapaića, a prva velika vijest stigla je iz Livorna kad su Vatreni pobijedili tadašnje svjetske prvake Talijane s 2:0.
Nakon Livorna, Bilića je čekala “hladna Rusija” i odmjeravanje moći s vrstom koju je vodio Guss Hiddink. Prije te utakmice Bilić je dobio dodatne poene u javnosti jer je nakon “slučaja Fontana” iz reprezentacije odstranio tada nestašne dečke, Srnu, Balabana i Olića. U Moskvi je završilo miroljubivih 0:0, a onda je stiglo gaženje nemoćne Andore u Maksimiru (7:0). Bila je to uvertira za glavni test tadašnjih kvalifikacija za EP u Austriji i Švicarskoj, za ogled protiv Engleske.
- Jako dobro se sjećam te utakmice... Kako i ne bih, na njoj sam postigao svoj prvi “službeni”, pravi pogodak za Hrvatsku. Prije toga sam poentirao protiv Hong-Konga i Italije, ali to su bile prijateljske utakmice. Dan-danas mi se u glavi vrti ta situacija. Niko Kovač je ubacio, a ja sam glavom, negdje s visine šesnaesterca pogodio. Kad sam vidio da je lopta ušla u mrežu, mojoj sreći nije bio kraja - priča Eduardo.
Utišani kritičari
Bio je to vodeći pogodak za Vatrene, postignut u 61. minuti. Taj prekrasni doseg Eduarda zatvorio je usta svim kritičarima koji su tada govorili da Eduardo nije igrač za velike utakmice. Inače, s Eduardom sam razgovarao iskoristivši priliku što je bio vjenčani kum Ognjenu Vukojeviću na svadbi u subotu. Iako je kao kum imao dosta posla, nije mu bilo teško porazgovarati o toj utakmici koja mu se toliko usjekla u sjećanje, jer je s njom na neki način počela njegova sjajna karijera.
- Da, može se reći da su me ta utakmica i taj pogodak na neki način obilježili u budućnosti. Godinama kasnije u mnogim razgovorima s novinarima smo se uvijek doticali toga gola koji sam zabio Englezima. U vrijeme dok sam igrao u Arsenalu, vaši engleski kolege također su se podsjećali te maksimirske večeri i toga gola.
Taj Eduardov gol je na neki način i bio njegova pozivnica za put na Otok, u redove Topnika. Niti godinu dana kasnije od tog velikog trenutka karijere, Brazilac s hrvatskom putovnicom već je bio u momčadi Arsenea Wengera.
Eduarda nije Zlatko Kranjčar pozvao na Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačku, što je tada izazvalo velike kontroverze, a Cico je zbog toga dobivao i zvižduke s tribina, jer je Dudu tada bio najbolji igrač Dinama, prava zvijezda u usponu. Danas se Eduardo više ni ne želi prisjećati tih dana, sjeća se samo pozivnice koju mu je uručio Slaven Bilić.
- Tada smo u reprezentaciju stigli Ćorluka, Modrić i ja. Slaven nas je volio, respektirao i cijenio, mi smo to kao i ostali koji su tada igrali itekako vraćali. Bili smo zaista sjajna generacija.
Mjesec dana nakon Engleske, Eduardo je spašavao Hrvatsku u Izraelu, u pobjedi 4:3 zabio je tri pogotka, a na krilima sjajnog napadača pali su Makedonija i Estonija. Postigao je Dudu odlučni gol za pobjedu nad Makedonijom od 2:1 te jedini u trijumfu nad Estonijom od 1:0. Onda je u prijateljskoj utakmici zabio Bosni i Hercegovini, pa onda opet dva gola Estoniji, pa Andori i opet Izraelu. Bile su to jednostavno njegove kvalifikacije.
- Nakon toga gola Englezima, sve mi se otvorilo. Zabijao sam gotovo na svakoj utakmici reprezentacije. Taj maksimirski udarac glavom kao je je srušio branu i pustio vodopad pogodaka za nacionalnu vrstu.
Jaka Engleska
Koliko je to točno, pokazat će ovi podaci. Dakle, nakon što je zabio Englezima u Maksimiru, Eduardo je u sljedećih devet utakmica za Vatrene zabio na - sedam! Vratimo se ipak tom okršaju s Englezima prije deset godina. Taj ogled ostao je upamćen i po onoj poznatoj “maksimirskoj krtici”.
- Da, taj pogodak mi je također ostao u pamćenju kao zaustavljena slika. Mislim, ako se dobro sjećam, da je Gary Neville vraćao loptu svom vrataru Robinsonu, a ona mu je preskočila preko noge i završila u mreži. Je li bilo tako, zar ne?
Bilo je baš tako, dobro se Eduardo prisjetio tog trenutka koji se i dan-danas prepričava u svim nogometnim razgovorima, Nakon toga zbijale su se šale kako je na maksimirski travnjak izronila krtica koja je pomogla Hrvatima. Eduardo i “hrvatska krtica” ostali su trajni spomenik tog ogleda.
- Engleska je onda zaista bila moćna. Igrali su Carragher, Ferdinand, Terry, Carrick, Crouch, Rooney, Cole, Lampard... Mislim da se tada nitko nije nadao da ćemo doći do pobjede. Ali zaista smo odigrali sjajnu utakmicu, mnogo toga nam je polazilo od noge. Također, dobro pamtim onu sjajnu podršku s tribina. Navijači su nas nosili, navijanje nije prestajalo od prve do posljednje minute. No isto tako pamtim i kako su utihnuli engleski navijači koji su na početku utakmice bili jako glasni. Svakom minutom utakmice bivali su tiši kako smo mi bolje igrali, a kad smo poveli 1:0, praktički su zamrli.
Taj maksimirski trijumf bio je prvi nad Gordim Albionom u povijesti hrvatske reprezentacije. U dotadašnja tri ogleda Englezi su bili uspješniji. Hrvati su 1996. godine tek uspjeli remizirati u prijateljskoj utakmici na Wembleyju. Englezi su slavili u prijateljskoj utakmici u Ipswichu 2003. godine (3:1) te na Europskom prvenstvu u Lisabonu kad su bili bolji od Vatrenih s 4:2.