U zbirci dubokih nogometnih misli, odmah pored lopte koja je okrugla, igrača koji ima predivnu lijevu nogu i gostovanja na koje se putuje bez bijele zastave, stoji i ona o treneru kojeg muče slatke brige jer mu je svlačionica iznenada nakrcana kvalitetnim i zdravim igračima.
Ante Čačić mogao bi vam kazati nešto o tome nakon što je na popis reprezentativnih kandidata vratio Dejana Lovrena, nogometaša koji u svijetu klupskog nogometa kotira bitno bolje nego u domovinskoj stvarnosti, gdje su Vedran Ćorluka, Domagoj Vida, pa čak i mladi Tin Jedvaj, izgradili rejting standardnih i nezaobilaznih obrambenih igrača “vatrenih”.
Da je za vikend pogledao premierligaški dvoboj Arsenal vs. Liverpool (3-4), hrvatski izbornik našao bi se na kušnji da zgužva već ispisanu pozivnicu 27-godišnjem stoperu. Tamo je Lovren jednu loptu, doduše nehotice i požrtvovnim startom, skrenuo u mrežu vlastitom vrataru, a ubrzo potom je loše procijenio i putanju centaršuta pa dopustio domaćem stoperu Chambersu da mu se zavuče iza leđa, glavom poentira s crte peterca i tako vrati u ravnotežu već izgubljenu utakmicu.
Majstorije brazilskog čarobnjaka Coutinha na drugoj strani terena ipak su osigurale pobjedu “redsima” i preselile fokus medijskog interesa prema sirotoj Arsenalovoj obrani te tako poštedjele Lovrena nove runde punditskog trančiranja. Ako su se i namjeravali zadržati na njegovim pogrešnim procjenama, Jamie Carragher i društvo odustali su i sućutno odmahnuli rukom isprativši onu tabloidnu “mesariju” u režiji redakcije The Suna prethodnih dana...
Dejan Lovren nedavno je dao napola pokajnički intervju SN-u čime je neformalno pokrenuo postupak za pomilovanje. Daleko od toga da se u tom razgovoru ritualno posipao pepelom zbog samovoljnog napuštanja nacionalne momčadi i rafala kojima je ciljao izbornika poslije one neslavne epizode iz Budimpešte, krajem ožujka. Bilo je to prije pokajništvo s kočnicom, nešto u stilu - znam da nisam pametno postupio, ne dovodim u pitanje Čačićev autoritet, ali nakupilo se u meni gorčine jer me predugo marginaliziraju i tome slično.
Da, skoro zaboravih, bila je tamo i jedna neobično važna, da ne kažem presudna ocjena za Lovrenovu rehabilitaciju. Ona o velikom značaju i neupitno pozitivnoj ulozi Zdravka Mamića u svijetu hrvatskog nogometa. I nakon što je svjedočio u procesu Dinamovu gazdi za izvlačenje novca preko off shore računa, Lovren je javno prisegnuo na lojalnost, a takav džentlmenski gest ljudi na položaju znat će honorirati.
Eh sad... Kako će u novim okolnostima plivati Ante Čačić, izbornik čiji je medeni mjesec s reprezentacijom prošao i čeka ga krvavi posao skupljanja bodova za Rusiju pred praznim tribinama? Njegove slatke brige, jasno je svima, u stvarnosti su zapravo “bittersweet symphony”: zadovoljstvo zbog proširenja kadra kvalitetnim nogometašem “harmonično se sljubljuje” s ogorčenjem što u kadar vraća snažnu i potencijalno opasnu figuru. Takvog pojedinca ne vraćate u roster da bi vam još jednom krpao rupe i čekao tuđe kartone ili ozljede, zar ne? Vraćate ga ravno na teren.
Lovrenov povratak na teren može proći relativno bezbolno jer se u međuvremenu iz nacionalne momčadi povukao Darijo Srna, pa Čačić vještom preraspodjelom unutarnjih rezervi može učiniti da vuk bude sit i ovce na broju. Nitko se, u prijevodu, neće previše buniti ako u sljedeći ciklus Čačić uđe s obranom Subašić, Vida, Lovren, Ćorluka, Strinić. Ili se varamo? Jer kako u toj priči zaobići Vrsaljka?
Može Čačić doskočiti problemu i promjenom sustava pa forsirati, primjerice, ofenzivnih 3-4-3 sa stoperskim trojcem Lovren, Ćorluka, Vida i napadačkim tercetom Pjaca - Mandžukić - Perišić. U tom slučaju će, međutim, ponestati dresova za nekog od brendiranih veznjaka kalibra Brozovića ili Badelja ili Roga. Rehabilitacija Dejana Lovrena, drugim riječima, teško da ulazi u sferu slatkih izbornikovih briga...