Prije dva mjeseca proveli smo cijelo prijepodne u Lužama. Gusta šuma, sve zaraslo, jedva se pogodi na strelište, a na strelištu samo Glasnovići. Čuju se pucnjevi, padaju golubovi. U drvenoj baraci pokraj automat za kavu, traži se sitni novac da bi se gosta dočekalo kako janjevačkoj tradiciji priliči.
Glasnovići su Janjevci...
- Da, tata je 1974. došao u Zagreb, gdje smo se rodili brat i ja. I sad smo tu.
Stalni finalisti OI u trapu, a vi i olimpijski pobjednik?
- Da, to je stvarno velika stvar. Moram priznati da sam očekivao puno od sebe, ali da će ispasti sve ovako kako je ispalo, to ne možeš očekivati. Mislim da će mi trebati dani da mi neke stvari legnu po tom pitanju.
Bili ste mirni, djelovali ste sigurno, niste uvijek takvi.
- To mi je bio problem dosad, o tome sam dosta razgovarao s bratom. Mene nije teško izbaciti iz takta, lako planem, ali u ovom sportu se to ne isplati. Živcira me kad netko nepristojno baca čahure nakon pucanja, živcira me još više kad promašim dva za redom, a dogodilo mi se prvog dana, no, ostao sam miran, svjestan da su uvjeti takvi da im se jednostavno moraš prilagoditi.
Bili ste ljuti nakon Svjetskog kupa u Riju prije tri mjeseca...
- Da, puno toga nije štimalo, kasnila je tehnika, poziv na pucanj je vrlo važna stvar, ali sada su to popravili. Bilo je bolje, ne i savršeno kao u Pekingu. Tada se na Svjetskom kupu sa 117 raspucavalo za finale, a ja sam sad za finale imao 122, a Giovanni sa 118 nije uspio ući.
Dok se slavi zlato, sedmo hrvatsko na ljetnim olimpijskim igrama, drugo streljačko, po čemu je streljaštvo u društvu rukometa, treba se prisjetiti kako je ta medalja stvarana.
Krenimo od početaka...
Dečki iz Dubrave s puškom. Dobro, ako ćemo se šaliti, nije neobično, ali zašto baš puška, a ne nogomet? Ona “Uvijek vjerni Dinamu Janjevci” jedna je od najlegendarnijih zastava s Istoka svih vremena u Maksimiru.
- Nije nas to privlačilo. Probali smo brat i ja svašta, i karate, i tenis, i rukomet, ali nismo se našli u tome.
A puška je došla kao logični slijed cijele priče.
- Pa je, išli smo s tatom Francom u lov. U Šišljaviću smo bili kod Karlovca, klinci, tata je dao da puknemo jednom, patke su bile u pitanju, i svaki od nas dvojice je od 10 pokušaja pogodio jednom. A kada pogodiš jednom, kao da si osvojio svijet, zaljubiš se u to i dopalo nam se.
Ali nije odmah bila ozbiljna puška.
- Ne, prvo smo probali sa zračnicom, ali tu nekako nismo vidjeli napredak i onda smo došli na ideju da je ovo prava stvar za nas.
Kad je Josip opalio prvi metak?
- Ne znam je l’ smijem reći.
Probate?
- Bila je negdje ‘91, imao sam 9 godina, možda nisam smio pucati ha, ha, ha. Lovili smo patke.
Ali patka nije najveći trofej prije ovog zlata u Riju?
- Nije, najveći trofej je brončani vepar.
Ima li i zlatni?
- Ima, ali ja ga nemam.
Koji je najveći trofej u obitelji?
- Taj baš, eto, i sad ovo zlato, a ja sam najmlađi. Brat je 2,5 godine stariji od mene.
I onda je krenulo streljaštvo.
- Negdje ‘99. je počelo, europska juniorska bronca, pa srebro, pa kasnije norma za Peking, pa u Pekingu peto mjesto u finalu. Nije bilo daleko, bilo je velika škola i sretan sam što se nakon osam godina vratilo.
Možete još dugo trajati?
- Sigurno, prosječna starost strijelaca u ovoj disciplini je iznad 40, a meni su 32 sada i nadam se da će biti tako. Mislim da je to naša najveća prednost i nadam se da će trap i ubuduće ostati hrvatski na olimpijskim igrama.
Vidjeli smo trening u Lužama... Je li uvijek tako?
- Trening se sastoji od zagrijavanja, teretane... Obično ako gađam, ne idem u teretanu ili obrnuto.
Koncentracija se trenira posebno?
- Ništa ekstra, imamo loptice, imamo neke vježbe za tehniku disanja i to je to.
Kako se financirate?
- Sam. Nema previše filozofije. Imam to što imam, nije puno, ali je OK. Velik problem su odlasci na natjecanja. Recimo, kada idemo u Zadar, treba ti 2.000 kuna za smještaj, a to moram riješiti sam. To je teže nekad nego kada se ide van pa je nešto i pokriveno.
I ne odustajete?
- Ma, ne, to je moje zadovoljstvo, moj posao.
Ali ima jednu želju...
- Volio bih biti zaposlen u vojsci. Kada sam to želio, nisu me primili jer imam umjetnu leću i s njom sam proglašen trajno nesposobnim za vojsku.
Ali za pogoditi zlato je umjetna leća OK?
- Da, da, nema problema.
Zašto umjetna leća?
- Trebao sam ići na regrutaciju i prije nego će se dogoditi, grana me udarila u oko i leća mi je iscurila. Bio je to šok, ali dobio sam umjetnu i išao dalje. Nemam neku specijalnu dioptriju, nešto mini, ali ta grana mi je zamalo promijenila život.
U vojsku i dalje ne možete?
- Prije godinu dana su me zvali, da vide to s lećom... Uglavnom, pokušali smo riješiti, ali meni su 32 godine i prestar sam za to. Svi Talijani koji su bili ovdje, zaposleni su bilo u vojsci, bilo u policiji, nemaju zbog toga dodatne obveze, ali kod nas je drukčije.
Jako biste željeli posao?
- Posao daje sigurnost, a kada si siguran, onda si mirniji. Meni nije bitno zove li se posao vojska ili čistoća. A u konačnici, mi treniramo od veljače do listopada, kako nam vremenske prilike dopuštaju, pa bi bilo vremena i za nešto drugo.
No, ima i dobra stvar?
- Kako god, ja sam sada svoju penziju zaradio.
Dubravu su nekad u šali znali zvati olimpijskim selom jer je puno ljudi hodalo u trenirkama, ali sada se, izgleda, “ulaganje u sport” pokazalo kao pun pogodak. Medalje stižu sa svakih olimpijskih igara. Kakvi ste vi olimpijci međusobno?
- Sandra Perković je iz Dubrave. Ne znamo se previše, na “bok, bok” smo i to je to. S Filipom Hrgovićem sam se skompao, OK je, ali da ne bude zabune, nije moja medalja prva došla u Dubravu. Martina Zubčić donijela je jednu iz Pekinga prva, onda Sandra pa tek onda ja.
Kako vas zovu, imate li nadimak?
- Zovu me svakako, kako tko. Jole, Đoko... Najviše sam navikao na Jole.
I sada ste postali popularni Jole?
- Izgleda, vidite koliko su mi ramena narasla, pripremio sam se, ha, ha, ha.
Bit će velika fešta u Dubravi?
- Već je, ali ja mislim da ćemo za vikend, kada se vratim, napraviti onu generalnu.
Jeste li se čuli sa svojima doma, bilo je veselo kod vas?
- A mogu misliti. Sigurno je bilo uzbudljivo, bučno. Tata Franc, mama Marija, brat Ante, moje cure Ana i Paula. To smo mi.
Je li vam žao što već niste kod kuće?
- Nije, bit ću, stići ćemo sve.
Sada malo slikanje, vjerojatno će nastati veća gužva oko vas nego što je bila?
- A vjerojatno, pripremio sam se. Ramena su u punom treningu. Sve ćemo napraviti kako treba, a onda ćemo malo uzeti predah, uzeti Anu i Paulu i otići negdje na more se odmoriti, srediti misli. Ovo se ne događa baš svaki dan.
Kako je Pellielo, kako su Talijani?
- Preživjeli su, nije lako izgubiti dva olimpijska zlata, oba u raspucavanju i oba od Hrvata, ali tako im je... Vidim da je sretan sa srebrom, to je najbitnije. I ja sam sa zlatom.
A suze?
- A morao sam, skupilo se. Živiš za to.
Rekli su vaši dečki u Lužama prije mjesec dana kada smo razgovarali, “daj skrati i reci čovjeku da ćeš osvojiti zlato”.
- Kaj da velim, bili su u pravu, vjerojatno su vidjeli nešto što ja tada još nisam. Sjećate se, brat mi je bio u egalu, dobar nema što.
Možda ćete probati parni trap s bratom, to je u modi?
- A, ne vjerujem, to je sasvim drukčije, kompliciranije, ništa od toga...