Chris Froome trećom je pobjedom na Tour de Franceu ušao u istinsku galeriju velikana, samo su četiri biciklista u povijesti osvojila više od njega (Jacques Anquetil, Eddy Merckx, Bernard Hinault i Miguel Indurain - svi po pet), a dostigao je trojicu (Philippe Thys, Louison Bobet i Greg LeMond). Onaj sa sedam više ne postoji, svih sedam uzastopnih titula Lancea Armstronga su prebrisane.
Unatoč evidentnoj dominaciji Britanca rođenog u Keniji nikako se ne može napisati da je 103. izdanje Tour de Francea bilo dosadno, Froome je kontrolu preuzeo u 8. etapi, ali nakon toga se morao suočiti s pregaženim biciklom (12. etapa) i opasnim padom (19. etapa).
Malo panike i kaosa
- Priznajem da me uhvatila panika kad mi je motociklist iz pratnje pregazio bicikl, to je bio trenutak kaosa. U toj gužvi kad su nas navijači stisnuli, ispred nas su pala tri biciklista, nismo ih mogli izbjeći. U prvom trenutku sam htio podići bicikl, ali bio je uništen. Reagirao sam instinktivno jer sam znao da naš automobil ne može stići s rezervnom biciklom, a da je cilja ostao samo jedan kilometar. Zato sam počeo trčati. Da sam ostao i čekao, izgubio bih najmanje pet minuta.
Trčao je a nije znao da u cilj ne smije ući bez bicikla, makar i pod rukom.
- To su mi rekli tek kasnije, trčao sam do prepreka, tamo je bilo lakše dočekati pomoć.
I trčao je dobro bez obzira na to što biciklistička obuća baš nije idealna za takvu vrstu sporta.
- Treba pitati moga dizajnera kako sam uspio tako dobro trčati. Šalim se. Vjerojatno je to bilo pod utjecajem adrenalina i specifičnosti situacije. Bila je to prirodna reakcija, htio sam doći što bliže cilju, nije važno kako. Meni je u tom trenutku to izgledalo kao najbolja odluka. Mnogi će reći da je taj uspon na Mont Ventoux bio najuzbudljiviji trenutak, ali ja sam najviše sam uživao u napadu u spustu prema Bagneres-de-Luchonu, pedalirao sam najbrže što sam mogao i nisam stao do cilja.
Nije zapravo stao do 3.259. kilometra i slavodobitnog prolaska kroz L’Arc de Triomphe.
- Za mene je san kad bih mogao dolaziti i konkurirati za naslov sljedećih pet do šest godina. Iz godine u godinu taj jedinstveni osjećaj Tour de Francea se nije raspršio.
Većina je uvjerena da će se njegova dominacija nastaviti.
- Mislim da ću morati pričekati dok on ode u mirovinu prije nego pomislim na osvajanje Toura - rekao je njegov nasljednik, 23-godišnji Adam Yates, vlasnik Bijele majice.
Njegov bivši šef, sportski direktor Team Skya 2012. godine kad je Bradley Wiggins pobijedio kao prvi Britanac u povijesti, slaže se s procjenama.
Naučio je i francuski
- Ako ostane u ovom timu i u ovoj momčadi, Chris ih može osvojiti sedam. Siguran sam da tjelesno neće izgorjeti, četiri godine može ostati na ovoj razini a momčad mu je sve jača. Oni kontroliraju sve što se može kontrolirati - rekao je Sean Yates, sada u Tinkoffu.
Na završnoj ceremoniji, obraćajući se navijačima koji su ga i u Francuskoj konačno prigrlili, Froome je rekao:
- Ovi teroristički napadi relativiziraju sport, ali to također pokazuje zašto su vrijednosti utjelovljene u sportu toliko važne u našim slobodnim društvima. Tour de France se voli zbog svega onoga što predstavlja, navijačku žestinu, ljepote francuskih pejzaža i prijateljstva koja sport stvara. Hvala vam za vašu dobrotu u ovim teškim trenucima za Francusku. Imate najljepšu utrku na svijetu. Vive le Tour, vive la France!
Prije nekoliko godina na njega su bacali vrećice s urinom.
- Mislim da su bolje upoznali moj karakter. Ljudi su se u prošlosti teško mogli povezati sa mnom jer ja nisam previše otvorena osoba, ali mislim da su me s vremenom prepoznali i shvatili.
Pomoglo je i što je naučio francuski jezik. Jedno se može zaključiti, tri pobjede nisu dovoljne, nije se zasitio.
- Nevjerojatno, tako se osjećam. Kao da mi je prvi put. Bila je ovo kombinacija mjeseci i mjeseci napornog rada. Ne samo mene, nego i cijele momčadi. Ovo je monumentalno, fantastičan osjećaj.
Pobjedu je posvetio sinu Kellanu, koji se rodio u prosincu prošle godine.
- Volio bih da moj sin pogleda ovo za deset godina i bude ponosan na svoga starog.
