Tko god bi se upoznao s podjelom poslova u mojoj obitelji, ostajao bi zbunjen. Ja sam bila ta koja je donosila plaću u kuću, a muž je brinuo za djecu. Unatoč tome što jednakost spolova već odavno nije bila upitna u civiliziranom svijetu, i dalje smo izazivali govorkanja.
- Kako je moguće da muž vodi domaćinstvo, a žena radi? - užasavala se moja majka čim smo Ervin i ja podijelili zaduženja. - To nije prirodno!
Moja sestra Helena nije bila nimalo zaprepaštena našom odlukom, ali nije se mogla suzdržati da ne izrazi svoje mišljenje.
- Ne može to dugo funkcionirati, Monika! - upozorila me. - Pitanje je vremena kada će ti Ervin početi predbacivati zbog tvoje karijere, a i ti ćeš na njega početi gledati drukčijim očima. Muškarac s pregačom može biti seksi s vremena na vrijeme, ali dozlogrdit će ti gledati ga svaki dan za štednjakom.
Ervin i ja bili smo potpuno svjesni svih rizika takve odluke, ali u trenutku kad smo je donijeli, činila nam se jedinim mogućim rješenjem. Kad smo se upoznali, oboje smo bili zaokupljeni stvaranjem vlastite karijere.
No nakon prve trudnoće vrlo brzo mi se dogodila i druga, i to blizanačka! Iako teška srca, bila sam prisiljena oprostiti se sa svojim poslom, koji je bio previše zahtjevan, i odgoditi sve planove i ambicije za poslije, kad moja djeca budu dovoljno velika.
Na žalost, tvrtka koju je moj muž vodio skupa s prijateljem je bankrotirala i Ervin je preko noći ostao bez posla. Taj ga je neuspjeh poprilično obeshrabrio, a pokušaji da ponovno osovi tvrtku na noge pokazali su se bezuspješnima. Dok je Ervin bio u potrazi za poslom, i ja sam morala zasukati rukave i sva sreća da je moj bivši poslodavac bio spreman ponovno me primiti na posao.
Moj muž pak nikako nije uspijevao pronaći posao u svojoj struci i morao se zadovoljiti privremenim poslovima, koji su mu ostavljali mnogo slobodnog vremena da se bavi djecom. Ono što je isprva trebalo biti samo privremeno rješenje, malo-pomalo pretvorilo se u uhodanu svakodnevicu, na zadovoljstvo nas oboje.
Ervin je djelovao zadovoljnije i opuštenije nego ikad prije i ja sam se mirne duše mogla posvetiti karijeri, znajući da ostavljam djecu u sigurnim rukama njihova oca, a ne nekakve dadilje. Naravno, klinci su mi nedostajali i ponekad sam čak znala zavidjeti mužu, koji je imao vremena uživati u njima.
No zato sam konačno mogla ponovno raditi, nakon toliko godina provedenih zatvorena u kuću, okružena bočicama i pelenama!
- Ne nerviraj se, Monika, čak i da si kućanica i da provodiš više vremena s djecom, ne bi znala igrati nogomet ili popraviti motor pokvarenog dječjeg autića - pokušao me jednom prilikom oraspoložiti muž, kad sam mu priznala da me tišti osjećaj krivnje. - To su muške igre!
- Hej, pazi što govoriš, to se zove šovinizam! - prihvatila sam šalu.
- To nije istina, jer ja sam taj koji stoji za štednjakom i kuha bolje od tebe.
- To i nije velika stvar s obzirom na to da sam katastrofalna kuharica.
- Točno, ali kao menadžerica si izrazito uspješna. Zašto bi odustala od nečega što ti odlično ide i posvetila se nečemu što te ne zadovoljava? Blizanci i Kristijan su sretni i zadovoljni jer im posvećuješ dovoljno vremena, pa čak i kad se mrtva umorna vratiš kući. I ja sam sretan. Nisam stvoren za karijeru i ne podnosim utrku za uspjehom. Sretniji sam kad sam kod kuće i brinem o djeci.
Zapravo, u posljednje je vrijeme Ervin svoj hobi uspio pretvoriti u izvor zarade. Obožavao je rezbariti drvo i izrađivati figurice koje je poklanjao prijateljima i rođacima. Počeo je dobivati sve više narudžbi pa je garažu pretvorio u neku vrstu svog atelijera, u koji bi se zatvarao svake večeri.
Njegovi radovi nisu donosili bogzna kakvu zaradu, ali Ervin se osjećao ispunjenim i radovao se svakom prihodu od svog rada. Od nas dvoje ja sam bila ta koja nikad nije bila zadovoljna. Očigledno je to bilo u mojoj prirodi. Dok sam bila kod kuće s djecom, kukala sam što ne mogu raditi, a sad kad sam bila uspješna menadžerica, uvijek sam bila napeta i nervozna i neprestano me nešto kopkalo ne dajući mi mira.
Nisam znala o čemu se točno radi i odlučila sam žrtvovati stanku za ručak i upisati se na pilates, nadajući se da će mi malo tjelovježbe pomoći da se opustim. Još od školskih dana nisam vidjela toliko žena na okupu i priznajem da mi je bilo drago družiti se s njima.
Nakon braka i dviju trudnoća nekako sam izgubila kontakt sa svojim prijateljicama, koje su se i same poudavale i rodile djecu. Nedostajalo mi je žensko društvo i zato sam toliko uživala sa svojim prijateljicama iz studija za pilates. Najviše sam se zbližila sa Sašom, bivšom manekenkom, koja se udala za trgovca umjetninama i s njim vodila galeriju, zatim s Verom, ženom uglednog odvjetnika, koja je bila poznata po ludim zabavama.
Tihana je pak bila novinarka, živjela je samo za posao i odlazila na pilates samo da bi malo predahnula od stresa kojim je bila okružena. Moje nove prijateljice bile su zaista zabavne, pomalo cinične i otrovne, ali sve su vodile zanimljiv život i godilo mi je družiti se s njima.
Voljela sam Ervina, ali uz troje djece naši su se razgovori većinom svodili na njih. Budući da je moj muž većinu vremena provodio kod kuće, nismo imali bogzna kakvih tema za razgovor. S Verom, Sašom i Tihanom mogla sam pričati o filmovima, knjigama, uvijek su bile upućene u najnovija zbivanja.
- A čime se bavi tvoj muž? - upitala me Saša jednoga dana.
Ja sam već bila navikla na našu podjelu uloga i zaboravila sam da je većini ljudi to u najmanju ruku bilo neobično, ali reakcija mojih prijateljica brzo me vratila u stvarnost.
- Neko je vrijeme vodio svoju tvrtku, ali onda je shvatio da ga to ne čini sretnim - odgovorila sam.
Po ne znam koji put prešutjela sam njegov neuspjeh na poslovnom planu, iako ni sama nisam znala zašto. Na kraju krajeva, to se svakome moglo dogoditi. Koga sam, zapravo, branila? Ervina od eventualnih nemilosrdnih osuda ili sebe od srama?
- Trenutačno izrađuje skulpturice od drva koje prodaje - završila sam.
- Oh, on je, dakle, umjetnik - Saša je naćulila uši, pokazavši zanimanje.
- Pa ne znam bi li se baš moglo govoriti o umjetnosti, ali u svakom slučaju je talentiran.
- A u kojim su galerijama bili izloženi njegovi radovi?
Pocrvenjela sam.
- Pa, nije ih još nigdje izlagao, nego se zasad prodaju preko interneta.
- Nisam čula za njega - ton njezina glasa jasno je odavao razočaranje.
- Ali koje je njegovo pravo zanimanje? - bila je znatiželjna Vera. - Mislim da sam shvatila da je kiparstvo samo njegov hobi.
- Oh, Ervin se bavi svim i svačim - oklijevala sam s odgovorom. - Vodi brigu o djeci, obavlja sitne popravke po kući, kuha…
- Hoćeš reći da vodi vaše kućanstvo?
Prije nego što ju je dobar odgoj spriječio da ne reagira, Vera nije uspjela sakriti zabezeknutost.
- Oh, nevjerojatno - promrmljala je Saša, vidno šokirana. - Muž ti je kućanica…
To je trebala biti šala, ali nije mi sjela jer je bila sasvim neprimjerena.
I ona i Vera imale su uspješne muževe i muž koji se brinuo o kući i djeci nadilazio je njihovu moć shvaćanja.
- Žao mi je, Monika - rekla je Saša, kao da se radi o kakvoj tragediji. - Kako je došlo do toga? Je li Ervin doživio slom živaca? Pati li od depresije?
Nervozno sam se vrpoljila na stolcu, kao da mi gori pod stražnjicom.
- Ne radi se ni o čemu tako tragičnom - razuvjerila sam je trudeći se hinjenim veseljem prikriti svoju nelagodu. - To je njegov životni izbor. Ervin obožava brinuti o djeci, a ja volim raditi.
- Svaka čast, ja to ne bih mogla. Ne želim uvrijediti tvog muža, sigurna sam da je vrlo sposoban čovjek, ali mene privlače moćni muškarci…
- Ako nekoga voliš, svejedno ti je čime se bavi - odlučno sam izjavila.
- U pravu si, no priznajem da sam u tom slučaju malo površna.
Vera je kimala glavom, slažući se sa Sašinom tvrdnjom.
- I ja imam potrebu osjećati se zaštićenom od svog muškarca. Kad bih ja bila ta koja bi donosila doma plaću, osjećala bih se jačom od njega.
- Za mene i Ervina to ne vrijedi - kratko sam odrezala. - Poštujem ga više nego ikoga jer je smiren i čvrst. Imam neizmjerno povjerenje u njega; da nije tako, ne bih mogla raditi. On mi daje snage za sve.
- Kaže sa da iza svakog velikog muškarca stoji žena, a u vašem je slučaju obrnuto! - našalila se Vera i usiljeno nasmiješila.
- Upravo tako - promrmljala sam.
Tihana se jedina suzdržala od komentara. Vjerovala sam da me ona, kao prava profesionalka, u stanju razumjeti bez predrasuda, ali bacivši pogled na njezino lice, primijetila sam izraz neodobravanja. No ipak je stala na moju stranu:
- Prestanite sada, ugnjavile ste jadnu Moniku.
- U pravu si - složila se Saša. - Baš smo prave tračerice! Oprosti nam, Monika, ne želim da ispadne kako ne poštujemo tvoj i Ervinov izbor.
Bila sam svjesna da me ne bi smjelo dirati mišljenje mojih novih prijateljica jer su bile pomalo površne i snobovske žene. Uostalom, to mi nije bilo prvi put da moram opravdavati svoj način života. Pa ipak sam iznenada osjetila da gledam na svog muža očima nekog drugog, i iako mi je to bilo teško priznati, ono što sam vidjela nije mi se nimalo svidjelo.
Zapravo sam ponekad žalila za elegantnim muškarcem kakav je bio ranije, koji mi je djelovao nevjerojatno seksi u odijelu krojenom po mjeri…
- Požališ li ikad za prijašnjim načinom života? - upitala sam ga jedne večeri dok sam mu pomagala pri pranju suđa.
- Želiš reći nedostaje li mi karijera i posao u uredu?
- Da, nije li ti dosadno uvijek biti doma s djecom?
Ervin je polako obrisao ruke. Budući da je bio inteligentan i senzitivan muškarac, odmah je osjetio što me muči.
- Ovisi, ponekad mi se čini da ću poludjeti jer su jedine osobe s kojima razgovaram prodavačice i majke djece s kojom se naša djeca igraju u parku. U takvim se trenucima osjećam beskorisno, neproduktivno, pa čak i otupjelo.
Nešto me zazeblo oko srca. Nikad nisam primijetila da je Ervin loše jer sam bila previše usredotočena na svoj posao i, očigledno, na svoje osjećaje, a ne na njegove.
- Ali… - nastavio je moj muž - … kad te vidim kako se umorna i nervozna vraćaš kući i provodiš čak i vikende za kompjutorom, shvaćam da se ne bih volio vratiti, da sam sretniji ovako. Možda nešto nije u redu s mojim genima, možda bih se, kao muškarac, u svakoj prilici trebao busati u prsa svojom muževnošću, ali meni je dovoljno igrati se s djecom i voditi ih za ruku u otkriće svijeta i života. I shvatio sam da ne moram nikome ništa dokazivati.
Dobacio mi je upitan pogled.
- Tako sam barem razmišljao sve dok mi nisi postavila ovo pitanje. Što nije u redu, Monika? Nedostaje li tebi, možda, muškarac kakav sam bio prije?
- Ne - odgovorila sam, nadajući se da će mi povjerovati.
Nije da sam lagala, ali nisam bila ni potpuno sigurna. Bila sam samo zbunjena. Očigledno moje sumnje nisu probudile Saša i Vera, nego su njihove riječi samo iznijele na vidjelo ono što me već dugo kopkalo, a čega nisam bila svjesna. Bilo je čak i trenutaka u kojim sam počela dovoditi u pitanje moj odnos s Ervinom, ali vjerojatno zbog ponosa to nikad nisam htjela priznati.
Voljela sam svoga muža, ali naš odnos nije me više zadovoljavao kao nekad. Bili su mi potrebni novi poticaji i sumnjala sam da mi ih je Ervin u stanju pružiti. Nekoliko dana nakon tog razgovora Vera me pozvala na dobrotvornu večeru u svoju kuću.
- Cilj nam je skupiti sredstva za obnovu dječjeg odjela u staroj bolnici. Osim toga, sve smo nestrpljive upoznati tvog Ervina!
U to nisam nimalo sumnjala. Nadala sam se da će mi moj povučeni muž pristati biti pratnja. Nikad nije rado odlazio na slična događanja i često sam bila prisiljena odlaziti sama na razne večere, kojima sam morala prisustvovati zbog posla. I ovaj se put pokušao izvući.
- Znaš da mrzim takva okupljanja, za mene su ona leglo licemjerja! Uzvanici više drže do vlastitih interesa nego do humanitarnih akcija. Zapravo samo koriste takve prilike kako bi sklopili unosne poslove!
- U pravu si, ali bilo bi nepristojno odbiti Verin poziv.
- U redu, ne razumijem zašto ti je toliko stalo do toga, ali budući da ti je tako važno, idemo. Vrijeme je da konačno skinem prašinu sa svog smokinga.
Ugledavši Ervina u savršeno skrojenom odijelu, ostala sam bez daha. Bio je tako privlačan! I Saša i Vera bile su zadivljene njegovim izgledom, kao da su očekivale da će se pojaviti s pregačom oko struka!
- Dođi, Karlo, želim te upoznati s Monikom.
Vera mi je prišla držeći pod ruku elegantnog muškarca.
- Pričala sam ti o njoj, sjećaš se? A tu je negdje i njezin muž.
- Oh, da, muž domaćica…
Neugodno sam se lecnula na taj nedostatak taktičnosti, no nije se moglo poreći da je Igor bio vrlo karizmatičan muškarac, koji je, i protiv moje volje, na mene ostavio snažan dojam. Naravno, bilo ga je nemoguće zamisliti za štednjakom ili kako mijenja pelene!
Pocrvenjela sam pod njegovim pogledom punim divljenja kojim me odmjerio od glave do pete, ne mareći za prisutnost svoje žene. Koliko sam primijetila te večeri, očigledno nije bio imun na ženski šarm, sudeći po njegovim pogledima kojima je neskriveno odmjeravao sve žene koje su ulazile u njegovo vidno polje! Ja bih poludjela od ljubomore da se radilo o mom mužu, ali izgledalo je da Sašu to uopće ne dira.
Moj se Ervin pak izgubljeno kretao među uzvanicima i osjetila sam grižnju savjesti. Već dugo nije prisustvovao nikakvim društvenim događanjima i vjerojatno se osjećao kao riba na suhom, a tako je i izgledao!
Maknut iz okoline na koju je bio naviknut, bolno je upadao u oči i iznenada sam se zapitala imamo li nas dvoje još išta zajedničko osim, naravno, djece. Nekoć smo imali iste snove, planove, ambicije.
Bilo je uzbudljivo na kraju svakog radnog dana prepričavati sve važne događaje i zajedno proslavljati uspjehe. U posljednje smo vrijeme pak razgovarali samo o odgoju djece, plaćanju vrtića i otplaćivanju kredita. Izbjegavala sam sa svojim mužem razgovarati o poslu jer, budući da više nije bio u toku, njegovi savjeti nisu mi bili od koristi.
Je li i on mene doživljavao tako dosadnom kad su nam uloge bile zamijenjene? Jesam li za njega postala samo majka njegove djece? Ne, ja sam se uvijek trudila odvojiti malo vremena samo za nas dvoje. Osim toga, nastavila sam sudjelovati u njegovu profesionalnom životu, slušajući ga i savjetujući. Najvažnije od svega, nikad nisam zanemarila svoju ženstvenost, njegovala sam svoj izgled čak i s troje male djece!
Što bi moglo biti rješenje, zabrinuto sam se upitala te večeri, bolno svjesna da počinjem gubiti poštovanje prema svom mužu. Jesam li bila spremna žrtvovati svoju karijeru kako bi Ervin nastavio sa svojom? S troje djece netko od nas morao je odustati od posla! Voljela sam svoje mališane, ali više se nisam mogla zamisliti samo u ulozi domaćice.
Bila sam sigurna da se ni Ervin više nije želio vratiti starom načinu života. Iako je primijetio moje loše raspoloženje, nije pokazivao da ga je to uznemirilo.
- Molim te, Monika, nemoj me više vući na takve zabave! - predbacio mi je kad smo krenuli kući. - Ne mogu gledati ta bahata i napuhana lica!
- Kako to možeš reći? Nisi se ni potrudio bolje ih upoznati.
- Nisam, jer nemam ništa zajedničko s takvim ljudima.
Nažalost, to je istina, jedva sam se suzdržala da mu ne odgovorim.
- To ti ne daje za pravo da ih osuđuješ. Među njima su i moji kolege i moje prijateljice - suho sam mu dala do znanja.
On je slegnuo ramenima.
- Da su ti prave prijateljice, ne bi me promatrale svisoka. To što više nisam karijerist ne znači da ne zaslužujem poštovanje.
Imao je pravo. Arogantno držanje Saše i Vere i meni je išlo na živce. Možda je u društvu u kojem su se kretale bilo normalno zadavati niske udarce, čak i bliskim osobama, ali moj pojam prijateljstva znatno se razlikovao od njihovog!
- Već smo pričali o tome - kratko sam odrezala, osjetivši se iznenada umornom i bezvoljnom za nastavak razgovora. - Znaš kako ljudi reagiraju kad čuju da ja radim, a ti se brineš za djecu. Bili smo svjesni da nas čekaju takve reakcije.
- Točno - potvrdio je - ali možda bi to trebala objasniti sebi, a ne meni. Večeras sam, prvi put, imao osjećaj da nisi na mojoj strani.
Ponadala sam se da u mraku našeg auta neće primijetiti izraz krivnje na mom licu.
- Nije istina, samo sam imala težak dan i malo sam nevozna.
- Zar imaš problema na poslu?
- Ne, samo sam iscrpljena.
Ervin više nije inzistirao, ali shvatila sam da mi nije povjerovao, udovoljivši tako mojoj želji da prekinemo razgovor. Imala sam potrebu razmisliti o svemu i analizirati nove misli koje su me počele opsjedati.
Zašto sam iznenada dovodila u pitanje nešto što sam godinama vatreno branila? Komentari mojih takozvanih prijateljica idućeg dana na pilatesu bili su samo na prvi pogled dobronamjerni.
- Bez sumnje, vrlo zgodan muškarac, ali nemoj se uvrijediti, Monika, mislim da zaslužuješ bolje - Vera mi se zavjerenički nasmiješila. - Nekoga dostojnog tebe… ti si tako divna, a Ervin tako…
- Nezanimljiv? - hladno sam odsjekla i ona je odmah shvatila da se malo previše zaletjela. - To si htjela reći?
- Možda bih ga trebala bolje upoznati - pokušala je popraviti stvar.
- Bit će prilike za to! - umiješala se Saša pobjedonosnim glasom. - Idući se tjedan u našoj galeriji otvara nova izložba i ti i Ervin ste pozvani.
Prisjetivši se koliko se moj muž opirao odlasku na sinoćnju večeru, sumnjala sam da će pristati doći, no on me iznenadio kad sam mu to predložila.
- Zvuči zanimljivo. Otkad se brinem o djeci, nemam vremena posjećivati izložbe i obilaziti galerije, tako da bih volio iskoristiti tu priliku.
Na svoj užas, shvatila sam da zapravo uopće ne želim da mi bude pratnja, kao da sam se počela sramiti njegova prisustva. O čemu je Ervin mogao razgovarati s umjetnicima i intelektualcima? O receptima? Ili možda o glačanju?
Odmah sam osjetila krivnju zbog takvog razmišljanja. Zar sam zaboravila da je moj muž završio fakultet, bio načitan i oduvijek se odlikovao iznimnom inteligencijom. Da ne pričam o njegovoj umjetničkoj žici i divnom karakteru. Zašto sam ga željela toliko obezvrijediti i svesti na karikaturu frustrirane kućanice?
Nisam bila ništa manji snob od Vere i Saše! Na kraju sam na otvorenje izložbe otišla potpuno zbunjena, ali činilo se da moj muž nije primjećivao moje ćudljivo raspoloženje.
- Saša mi je rekla da si kipar - obratio mu se Karlo kad je u ulozi domaćina zastao porazgovarati s nama.
- Pa kipar je malo prevelika riječ. Prije bi se moglo reći da mi je kiparstvo hobi - ogradio se Ervin.
- Nije istina - umiješala sam se, a glas mi je bio nešto viši nego obično. - Dobivaš brojne narudžbe.
- Da, ali samo s vremena na vrijeme, a i kupci sasvim sigurno nisu eksperti za umjetnost!
- Ne razumijem zašto umanjuješ svoj talent? - prosiktala sam, sve bjesnija na njega, a on se namrštio.
- A ja ne razumijem zašto me po svaku cijenu želiš prikazati umjetnikom? - rekao je to tako tiho, šaptom, da nitko nije mogao čuti. - Predstavljaš me osobom koja nisam.
Karlo je nastavio:
- Volio bih pogledati tvoje radove. Možda je Monika u pravu, podcjenjuješ svoj umjetnički dar. Možda bismo obojica mogli imati koristi od njega.
- U redu, ali upozoravam te da gubiš vrijeme. U svakom slučaju, zahvaljujem ti na zanimanju za moje radove.
Jedva sam se suzdržala da ne planem na njega. Netko drugi bi skakao od sreće da mu se pružila ovakva prilika, a on je negodovao! Zar je želio cijeli život obavljati kućanske poslove? Zar više nije imao nikakvih ambicija?
Vratili smo se kući u napetoj atmosferi. Ovaj je put i Ervin bio uzrujan i nije se ni trudio to sakriti.
- Monika, moramo razgovarati - predložio je. - Nešto nije u redu, nema smisla to poricati.
Sjela sam na kauč kimnuvši. Zapravo nisam znala što reći, bila sam tako zbunjena! Sva sreća da je Ervin imao puno više argumenata od mene.
- Ne želim podcjenjivati tvoju inteligenciju zaključkom da je bilo dovoljno da ti one guske iz teretane bace nekoliko buba u uho pa da ti odmah dovedeš u pitanje naš odnos. Vjerojatno se radi o nezadovoljstvu koje već dulje kuha u tebi.
Ponovno sam bez riječi kimnula glavom.
- Nijedan se odnos ne razvija po inerciji, već se svakodnevno treba obnavljati i preispitivati - nastavio je odlučnim glasom. - Očigledno više nisi uvjerena u ono što smo se dogovorili prije nekoliko godina, ili si, možda, počela sumnjati u svoje osjećaje prema meni?
- Ne - ovaj sam put odgovorila bez oklijevanja. - Volim te, Ervine, ali počinjem biti nezadovoljna situacijom u kojoj se nalazimo.
- Što, dakle, predlažeš?
Moj je muž uvijek bio smiren i razuman i to sam vrlo cijenila. Imao je pravo biti ljut, a mogao me i početi optuživati, ali on se trudio da nađemo zajedničko rješenje. Bio je zaista divan čovjek, nisam ga zasluživala.
- Jesi li spremna da ponovno zamijenimo uloge? Ili da zaposlimo dadilju koja će brinuti o djeci dok mi radimo?
- Ne znam - priznala sam osjećajući se blesavo. - Možda bih trebala naći neki posao na pola radnog vremena.
Nije ništa komentirao, ali oboje smo znali da bi to ugrozilo moju karijeru.
- Želiš li to?
- Ne, ono što želim je upravo ono što već imam, posao koji me veseli i lijepu obitelj. Zašto se onda osjećam tako nezadovoljno?
On je slegnuo ramenima.
- To moraš raščistiti sama sa sobom, Monika. Ja sam tu gdje sam uvijek bio, spreman ponovno preispitati svoju odluku, ako bude potrebno. Ali moraš znati što želiš jer ne možemo napraviti takav zaokret u životu samo zbog tvog privremenog nezadovoljstva.
- U pravu si, ali kad bi samo…
- Kad bih samo što? Kad bih bio sličniji Karlu i Igoru? Kad bih samo nosio sako i kravatu i donosio važne odluke vrijedne milijun kuna? Ako želiš takvog partnera, s kim si onda to živjela posljednjih godina, Monika? S muškarcem kojeg ne voliš? - pogledao me u oči i jedva sam izdržala njegov pogled. - Razmisli i obavijesti me do kojeg si zaključka došla - zaključio je s tužnim smiješkom.
Njegove su me riječi natjerale na razmišljanje. Uspio je naslutiti bit problema s milimetarskom preciznošću. Čak ni ja nisam znala što želim, osjećala sam se loše, a nisam znala zašto.
Bila sam zbunjena i izgubljena, kao da sam gubila tlo pod nogama. Je li to bio samo umor, želja za promjenom nakon dugog bračnog staža ili prava kriza? Idućih sam se dana očajnički trudila to razumjeti i pronaći odgovor. Otkrila sam da promatram svog muža kao nikad prije, proučavajući svaki njegov pokret i njegovo ponašanje.
Bila sam dirnuta njegovom brigom o djeci i njegov je osmijeh još uvijek u meni izazivao ugodne trnce. Ali je li to bilo dovoljno? Nevjerojatno je odakle mi je stigao odgovor na moje sumnje. Jednoga sam dana stigla u pilates centar i ondje zatekla samo Tihanu. Vera i Saša otišle su to poslijepodne na masažu i u saunu.
Nakon što smo se izvježbale, izašle smo zajedno van, udahnuti svjež zrak. Temperatura je bila ugodna. Ja sam bila neuobičajeno šutljiva, a Tihani, koja je bila vrlo pronicljiva, možda zbog profesionalne deformacije, to nije promaknulo.
- Danas bi ti bilo bolje da si umjesto u teretanu otišla sa mnom na kickboxing - našalila se. - Kladim se da bi ti dobro došlo nekoliko jakih udaraca u vreću. Pogotovo ako bi zamislila da udaraš Sašu ili Veru.
- Zar je to tako očito?
- Da si zabrinuta i zamišljena ili da su njih dvije površne i neodgojene?
Nisam se jako iznenadila kad sam je čula da tako govori o svojim prijateljicama. Na kraju krajeva, Tihana je uvijek bila jedina koja se suzdržavala komentirati moju obiteljsku situaciju. I od njih tri jedina koja mi je najviše karakterno odgovarala.
- Saša i Vera nisu loše, iako ponekad djeluju zlobno. Zapravo su nesposobne izaći iz svog malog svijeta u kojem oduvijek žive, gdje sve ima svoje mjesto, bolje rečeno, svoj potpis. Ti i Ervin ste drugačiji, razbijate sve predrasude i ovim dvjema ovisnicama o formi bez sadržaja bilo je lakše popljuvati vas umjesto da priznaju vlastita ograničenja. I jedna i druga znaju da nemaju hrabrosti niti mogućnosti išta riskirati, zato tako žestoko brane svoje stavove. Ali nemoj misliti da su sretnije od tebe, Monika.
Pogledala me i nastavila:
- Ne misliš valjda da su Karlo i Igor bolji od tvog muža samo zato što rade? - ironično se nasmijala. - Ili da imaju nešto na čemu bi im mogla pozavidjeti? Molim te, dopusti mi da ti otvorim oči. Igor, kralj svih parnica, zapravo je ženskar koji vara svoju ženu na svakom koraku, naročito sa ženama mlađima od nje. Vera se pravi da to ne zna, upravo zato da se ne bi bila prisiljena odreći privilegija koje joj omogućuje ugled njezina mužića.
Dobacila mi je tužan pogled i nastavila:
- A Karlo? Ah, Karlo je veliki estet, kolekcionar umjetničkih djela, kojemu je samo savršeno dovoljno dobro. Saša je opsjednuta vlastitim izgledom, podvrgava se jednoj estetskoj operaciji za drugom, samo kako bi ostala u formi i time zadržala njegovu ljubav. Ako se to uopće može nazvati ljubavlju! Prije nekoliko godina otkrila je kvržicu u grudima i jedino čega se bojala, u slučaju da nalaz biopsije otkrije da se radi o zloćudnoj bolesti, bilo je ne da se razboli i umre, već da je Karlo ne ostavi. Znala je da nikad ne bi prihvatio ženu kojoj je odstranjena dojka!
- Ali to je grozno! - promrmljala sam zgrožena.
Ono što mi je Tihana pokušavala objasniti bilo je zaprepašćujuće.
- A što da ti kažem o sebi? - nastavila je puna gorčine. - I ja sam, kao i ti, karijeristica, ali nitko me ne čeka kad se navečer umorna vratim u svoj stan. Puno sam toga žrtvovala radi svojih ambicija, ne znajući da uspjeh ima gorak okus kad ga nemaš s kime podijeliti. Moj je život samotnjački i sada je prekasno plakati što nemam muža i djecu.
Nervoznim je pokretom odmaknula pramen kose s čela i susrela moj pogled.
- Ervin je poseban čovjek i pravi muškarac, od glave do pete, koji zna što želi i ne zanima ga tuđe mišljenje. Odgaja vašu djecu i razvija svoj talent. Zahvaljujući ljubavi koju gaji prema tebi uspijevaš se bez straha suočiti sa životom, jer znaš da ti on uvijek čuva leđa. Zajedno ste uspjeli ostvariti jedan od najvećih uspjeha -sretan brak i sretnu obitelj.
Ustala je i vratila se u dvoranu, ostavivši me posramljenu, punu osjećaja krivnje. Te večeri, kad sam se vratila kući, zatekla sam je praznu. Bio je to grozan osjećaj od kojeg me zaboljelo srce.
Na trenutak sam pomislila da me muž ostavio i sledila se od užasa, naslutivši kako bi izgledao moj život bez njega. Zatim sam se sjetila kako je upravo toga dana imao dogovor s Karlom radi procjene njegovih radova i da su djeca trebala ostati prespavati kod mojih roditelja. U garaži je bilo upaljeno svjetlo i kad sam ušla, ugledala sam Ervina kako sjedi na starom kauču. Dočekao me zbunjena izraza lica.
- Žao mi je, Monika, što ću te razočarati, ali muž ti nije veliki umjetnik - obavijestio me s gorkom podrugljivošću u glasu. - Karlo je ocijenio moje skulpture zanimljivima, ali nekomercijalnima. Ne može se na njima zaraditi, barem ne u umjetničkim krugovima. Ali u poklon galerijama itekako!
Prasnuo je u podrugljiv smijeh i sjela sam pokraj njega.
- Žao mi je - promrmljala sam.
- Da, znam. Bilo ti je jako stalo do toga.
Previše, kao da je htio reći i nisam mogla ne dati mu za pravo. Ja sam ga nagovorila na susret s Karlom i samo je zbog mene doživio ovo razočaranje. Ervin je ionako predvidio ishod tog susreta.
- Žao mi je zbog tebe - pojasnila sam i bila sam iskrena jer su mi se sada moji snovi o slavi činili djetinjastima.
- Onda te mogu umiriti. Nikada nisam bio zainteresiran za izlaganje svojih radova, to i sama znaš, inače bih već odavno nešto poduzeo. Sigurno nisam trebao čekati nikakvog Karla! Nikad nisam ništa poduzimao jer nisam želio da se ta moja strast pretvori u uhodani posao jer bi tada izgubila svaku čar.
Ponavljam ti još jednom, Monika, ja nisam poslovni čovjek! Skroman sam i ne želi ništa više od onoga što imama. Zapravo ima samo još jedna stvar do koje mi je stalo: da mi žena bude sretna i zadovoljna kao što sam i ja.
- I jesam, Ervine, ni ja ne želim ništa više od onoga što imamo, to sam tek sada shvatila. Imao si pravo, životne odluke moraju se svako malo preispitivati i zato mi je drago što sam prošla kroz ovu krizu jer mi je to omogućilo da se suočim sa sobom i shvatim da svoj život ne bih mijenjala ni za čiji drugi.
Pogled mi je pao na malu skulpturu izloženu na radnom stolu, vjerojatnu jednu od onih koje je Karlo ocijenio neprofitabilnima. Prikazivala je majku s troje djece i znala sam da je Ervin kao modele uzeo mene i djecu. Bila je tako dobro izrađena do najsitnijih detalja, tako puna ljubavi i energije!
Moj je muž s iznimnom senzibilnošću uspio udahnuti život tom predmetu. Možda ta statuica nikad neće moći konkurirati na tržištu umjetnina, ali otkrivala je veliki talent. A ja sam bila supruga divnog čovjeka koji ju je izradio! Da, imala sam više od jednog razloga da budem ponosna na svog muža i da hodam visoko uzdignute glave.
Možda nije bio moćan poput Igora ili profinjen poput Karla, ali volio me takvu kakva jesam, s mojim manama i nesavršenostima i znala sam da me nikad neće prevariti ili iznevjeriti. Bio je također divan otac i partner pun razumijevanja, uravnotežena i čvrsta osoba, s duboko usađenim moralnim vrijednostima, umjetnička duša.
Bio je mnogo više od onoga o čemu su drugi muškarci mogli samo sanjati. A najvažnije od svega, bio je ono što me činilo takvom kakva jesam, snažnom i sretnom ženom! I tako sam ga te večeri, dok sam se konačno bez ikakve zadrške prepuštala njegovu zagrljaju, ponovno izabrala, po tisućiti, ali ne i posljednji put, u seriji dugoj kao i ostatak našeg života udvoje.