Krešimir Holub (41) uskoro će napuniti dvadeset godina radnog staža vozača zagrebačkog tramvaja. To mu je prvi posao, pa iako je u ZET došao gotovo slučajno, dosad nije požalio. Dulje je vrijeme kao SSS elektroenergetičar bio nezaposlen, a kada su mu i treći put na burzi ponudili mjesto vozača tramvaja, nije mogao odbiti.
- Tada je, 1995., u ZET bilo vrlo lako doći, bilo je dovoljno imati završenu srednju školu. Školovali smo se u ZET-u. No, plaće su tada bile izuzetno niske, zbog čega nitko nije htio raditi u ZET-u. Na sreću po nas, uvjeti su se u desetak godina značajno promijenili - govori nam Holub dok se priprema za još jedan krug svojom 17-icom od Prečkog prema Borongaju.
Danas, sa svim dodacima na plaću, zarađuje oko šest i pol tisuća kuna.
Nakon 19 godina radnog staža obračunava mu se skuplja satnica od 30 kuna, koja je gotovo dvostruko veća od početničke koja iznosi 16,38 kuna. Na tu satnicu dodaju se brojne povlastice. Prvo, na plaću ima dodatak od šest posto na vožnju zglobnog tramvaja, kakvi uglavnom voze po zagrebačkim tračnicama. Dalje, ima pravo i na dodatak za samoposlugu, što pojednostavljeno znači da vozači sami prodaju karte.
Tramvajski privilegij
- Prije smo u tramvajima imali konduktere koji su pazili na stražnji dio tramvaja. Zato se to smatra otežanim uvjetima rada. Također, imamo pravo i na dvadeset posto od svake prodane karte, to je propis koji oduvijek postoji - kaže Holub.
Ove godine, prvi put u karijeri, neće dobiti božićnicu. Suspendiranim kolektivnim ugovorom predviđen je samo regres koji je već isplaćen.
Vozač tramvaja Krešimir Holub višestruko je privilegiran na sumornom hrvatskom tržištu rada na kojem radi tek svaki drugi radno sposobni Hrvat. Prvo, vozači autobusa i tramvaja na listi su deset zanimanja unutar različitih rodova zanimanja koji se i u krizi najlakše zapošljavaju. Drugo, radi u Zagrebu koji je zbog plaća i uvjeta rada u ZET-u iskočio kao prvi na listi županija s najvećim plaćama vozača.
Prema analizi Sanje Crnković-Pozaić, savjetnice ministra rada i mirovinskog sustava, o zanimanjima s najvećim stopama zapošljavanja i njihovim plaćama vozači autobusa u Zagrebu zarađuju prosječnu bruto plaću od 10.839 kuna. Istodobno, vozač autobusa u Virovitičko-podravskoj županiji ima tri puta manju plaću od svog zagrebačkog kolege i prosječno zarađuje svega 3479 kuna bruto. No, dosad se pokazalo da taj vozač, kao i većina Hrvata, vjerojatno nije spreman preseliti se čak ni u susjednu županiju zbog veće plaće.
Ponuda i potražnja
- Razlike u plaćama za ista zanimanja mogu imati više uzroka. U primjeru vozača tramvaja plaća nije odraz ponude i potražnje već lojalnosti lokalne samouprave odnosno raspoloživog budžeta i utjecaja sindikata. Kada bi se nezaposleni danas mogli natjecati za radno mjesto vozača tramvaja, mnogi bi radili i za mnogo nižu plaću. Međutim, to nije moguće jer su stečene pozicije brižno čuvane i nema mogućnosti konkuriranja. Dakle, ponuda i potražnja ne djeluju na plaće u tvrtki koja je praktički monopolist na tržištu - ističe Crnković-Pozaić.
Posve je drukčija slika u privatnom sektoru kada je i sam poslodavac na tržištu.
- Potražnja diktira i cijenu rada i ako se radi o kompetitivnom tržištu ni radnik ni sindikati neće moći pregovarati za plaću koja je veća od troška rada koja je moguća za određenu robu ili uslugu. Razlike u takvim plaćama po županijama najvećim dijelom ovise o tržišnoj niši koju je tvrtka uspjela osvojiti - pojašnjava savjetnica ministra rada.
Analiza plaća istih zanimanja po županijama pokazuje da se razlike u nekim slučajevima mjere i u nekoliko plaća, a Grad Zagreb, suprotno očekivanjima, nije uvijek predvodnik u najvećim plaćama. Konkretno, kuhari su najplaćeniji u dvije turističke županije - Dubrovačko-neretvanskoj u kojoj rade za prosječnu bruto plaću od oko 6700 kuna te u Istarskoj u kojoj im je prosječna bruto plaća 6349 kuna.
Migracija u grad
Za isto radno mjesto najniža je plaća u Vukovarsko-srijemskoj županiji u kojoj zarađuju 4413 kuna. Dubrovačko-neretvanska županija predvodnik je i u plaćama recepcionera s bruto plaćom od 7840 kuna i konobara koji su ove godine zarađivali prosječnu bruto plaću od 6083 kune.
Razlike su takve da konobar u Virovitičko-podravskoj županiji radi za dvostruko manje od svog kolege u Dubrovniku, odnosno za plaću osoba koja traži posao na neki način nudi neke više kompetencije od radne snage u samom Dubrovniku. Svatko mora procijeniti vlastite reference i kvalitete te ocijeniti mogućnost zapošljavanja izvan svog mjesta boravka, vodeći računa o isplativosti takve odluke odnosno hoće li buduća plaća pokriti sve troškove koje nastaju promjenom mjesta boravka - ocjenjuje Sanja Crnković-Pozaić.
Mijenjam županiju
Analiza plaća ukazuje da se u nekim drugim slučajevima u potrazi za poslom i boljom plaćom ipak isplati preseliti se u drugu županiju, a čemu Hrvati čak i kad su bez posla načešće nisu skloni. Anketa koju je početkom godine proveo Hrvatski zavod za zapošljavanje pokazala je porazne rezultate: od gotovo 370.000 nezaposlenih samo njih 3300 bilo je spremno otići u drugu zemlju ako bi na taj način dobili posao. Porazno je da ih je svega 6300 bilo spremno za radno mjesto preseliti se čak i u drugi grad unutar naše zemlje.
Magistri farmacije koji u ovom trenutku najlakše i najbrže od svih ostalih zanimanja dolaze do posla najplaćeniji su u Zagrebu s bruto plaćom od 16.948 kuna, ali po plaćama farmaceuta ne zaostaje niti Brodsko-posavska županija u kojoj zarađuju 16.837 kuna.
Ako netko želi raditi kao dimnjačar, to mu se trenutno najviše isplati u Ličko-senjskoj županiji s prosječnom bruto plaćom za to zanimanje od 8467 kuna. Dimnjačari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji rade za gotovo tri puta manju plaću od 8467 kuna bruto.
No, Josip Hercigonja, vlasnik dimnjačarskog obrta Dimko, kaže da ne bi svoj obrt iz Zagreba preselio u Liku. Kaže da dvojica njegovih radnika imaju plaće veće od prosječnih podataka kojima raspolažemo. Isplaćuje im oko 8500 kuna bruto, odnosno, oko 5500 kuna neto plaće.
Zašto ne bi u Liku?
- Tamo je riječ o mnogo obiteljskih kuća koje treba obilaziti, dok u Zagrebu imate područje sa po tridesetak stanova u jednoj zgradi. S te strane je naš posao u Zagrebu malo lakši. Također, tamo je uglavnom riječ o kućama koje se griju na kruta goriva, pa je teži posao, fizički, očistiti te dimnjake. A opet, plin je puno opasniji i povlači više odgovornosti jer smo kazneno odgovorni ako se netko otruje zbog neispravnih instalacija - objašnjava ključne razlike u poslu Hercigonja.