Možda toga i nismo odveć svjesni, ali hrvatski je boks u petak kasno navečer u Zadru doživio istinski novo poglavlje. Usudili bismo se zapisati čak i povijesno, ma koliko ta riječ u praćenju sporta u nas bila već debelo profanirana. Ipak, za sinoćnji spektakl u Krešinoj dvorani, izvorno hramu košarke, možemo utvrditi, bez najmanjeg straha od pogreške, da je naznačila neko novo obzorje u hrvatskom boksu.
Pustimo čak rezultat sraza Hrvatskih vitezova i Francuskih borbenih pijetlova posve po strani. Jedan meč i njegov rezultat aktualni su koliko i izdanje ovih novina; jedan dan, ništa više. Ono što je bitnije i što ostaje jest bjelodan dokaz domaćim sportskim - ne samo boksačkim - zaljubljenicima da se ovaj stari, olimpijski sport, kojem se s pravom tepa da je “plemenita vještina”, i u nas može organizirati na visokoj, vrhunskoj razini kakve se ne bi postidjele ni puno veće i bogatije nacije. Još važnije, ovo je bila hrvatska premijera, prvi nastup neke naše momčadi u apsolutno najjačem boksačkom natjecanju na svijetu ovog trenutka. Uostalom, podatak da u Svjetskoj ligi, ili WSB-u (World Series Boxing), nastupa ukupno samo 12 momčadi, od toga četiri iz Europe, a da je jedna od te četiri hrvatski sastav jednostavno je divljenja vrijedan.
Mjesto pod suncem
- Ovo je jučer bio spektakl, što mečevi u WSB-u uvijek i jesu - veli Željko Mavrović, sportski direktor hrvatske boksačke vrste, ali jednako tako i Hrvatskih vitezova, koji je nazočio i prijašnjim nastupima Vitezova u Firenci odnosno engleskom Gatesheadu, predgrađu Newcastlea.
- Živimo u vremenu u kojem ako želite raditi i napraviti nešto veliko i pamtljivo, to i mora biti spektakl. Nekoć je u boksu dostatan bio ring, samo ring i dvojica boraca u njemu. Sada živimo u vremenu kada valja dati nešto više i novo. Nije to samo specifičnost boksa, već cijelog sporta.
Mavrović nam je prenio i svoje viđenje Svjetske lige.
- Usporedio bih je s Davis Cupom. Ne baš s Ligom prvaka u nogometu jer bi to bilo pretjerivanje. Liga prvaka dosegnula je savršenstvo i ona svima može biti samo uzor, ali u svijetu boksa danas nemate jačeg, boljeg, kvalitetnijeg i uglednijeg natjecanja ovog tipa, nadmetanje momčadi, od Svjetske lige. Slažem se, tu neće biti i nema jednog Anthonyja Joshue, ali kada se pogledaju sastavi ostalih momčadi, one vrve prvacima svijeta i olimpijskim pobjednicima. Aktualnim! Kada smo bili u Engleskoj, za British Lionhearts nastupali su recimo dvostruki prvak Europe, pa osvajač olimpijskog srebra, europski doprvaci...
Gdje smo tu mi u cijeloj priči? Osim što smo utvrdili da je riječ o elitnom natjecanju na globalnoj razini.
- Mi smo našli svoje mjesto pod suncem. To je za početak to i za početak je sjajno. Nismo favoriti, nećemo mi osvojiti Svjetsku ligu, posebno ne sada, ne odmah. Nije realno. Nemamo ni odgovarajući broj stanovnika, ni broj boksača, ni gospodarsku snagu da bismo se tako mogli tući s velesilama. Međutim, sjajna je stvar što smo unutra, učimo. Ipak, nije baš ni da mi ništa nemamo. Imamo za boks značajnu genetiku boraca, imamo povijest, tradiciju boksa i to nije osporivo. Uvijek ćemo mi izvući nekog “šampiončića”. Nadalje, od ovog natjecanja ne profitiraju samo boksači nego i treneri. Biti u kutu u takvim, velikim mečevima, pa kad prođe nekih 5-10 takvih prilika... Tada više nisu novaci.
Nisu ni ovako jer mnogi od njih imaju nastupe na EP-u, SP-u. U redu, ne puno nastupa, ne svi, ali...
- Da, ali postoji razlika. Europska i Svjetska prvenstva ipak su samo jedan turnir. Ne omalovažavam takva natjecanja, bilo bi suludo, ali u usporedbi s njima Svjetska liga pruža veće iskustvo. Na EP-u si recimo sam u ringu, boriš se za sebe i to je to. Ovdje si pak opet sam u ringu kada počne borba, ali si ipak sastavni dio momčadi, skupljaju se bodovi, dio si lanca. Ostali dečki navijaju za tebe, kao i ti za njih. O tome se radi.