Imam još tjedan dana priprema, a u ponedjeljak 21. svibnja navečer letim za London, gdje ću obaviti još 2-3 treninga. Vremenske razlike praktički i nema, uz to, leti se na zapad. To je drastična razlika u odnosu na putovanja u Japan. Uvijek me užasava ta vremenska razlika kada sam ondje. Teško da uopće mogu zaspati nekoliko dana uoči borbe. Oči peku, to je tako ružan osjećaj, i taman kada “uhvatim” sna, netko pokuca na vrata da bi odradio press konferenciju, vaganje ili javni trening - govorio je Mirko.
Dobro, ali u pravilu ste kada biste tamo imali borbu, u Japanu boravili doista minimalno, 2-4 dana. Drugim riječima, da ste možda probali otići ranije...
- Ali trebao bih onda tamo boraviti tri tjedna.
Znamo da se radujete svakoj borbi, vrijedi li isto i za predstojeću? Prije svega zbog suparnika Big Country Nelsona, čovjeka kojem će te nastojati uzvratiti za poraz iz 2011.
- Radujem se jako jer ne mogu otići iz sporta a da se ne revanširam Royu Nelsonu. Dat ću sve od sebe da ga pobijedim. Ja sam bolji borac od njega u svakom segmentu borbe. Naravno, nije to jamstvo pobjede. Ovo je kontaktni, borilački sport. Roy Nelson ima iznimno jak udarac te najtvrđu bradu. Nitko ne može podnijeti toliko teških udaraca kao on. To je, zapravo, njegova najveća kvaliteta. Naravno to ne znači da ga se ne može pobijediti, srušiti. Konačno, i on je dvaput nokautiran, učinili su to Mark Hunt i Andrej Arlovski. Međutim, kada se čovjek samo sjeti kolike je i kakve on udarce u glavu doživio i ostajao na nogama... Svi ostali su ga na bodove tukli, od Miočića, Santosa, Cormiera... Velim, to mi je velik izazov.
Na mom teritoriju
U posljednje je vrijeme, međutim, u padu, oscilira. Od posljednjih 7 borbi svaku drugu je izgubio. baš je posljednju, primjerice, izgubio od Matta Mitrionea u Bellatoru u veljači. S druge strane Mirko je u najsjajnijem nizu karijere. Osam borbi i jednako toliko pobjeda u nizu blista uz Cro Copovo ime.
- Ja sigurno živim discipliniranije od 99% boraca. Recimo, Roy sigurno nije pazio previše na neke stvari, poput prehrane. To kad-tad dođe na naplatu, ali kažem, on je uvijek opasan. Ide naprijed, odličan je parteraš, iako izgleda nezgrapno, debelo, ali on je pravi majstor brazilskog jiu-jitsua. Ide na rušenja, a na meni je sve to spriječiti. Kondicijski sam dobar, tako se i osjećam. U odnosu na našu posljednju borbu nisam ni ozlijeđen - naglašava Mirko Filipović.
Valja, naime, podsjetiti da je te jeseni 2011. Mirko u Las Vegas, sučelice Royu Nelsonu, odletio doista ozlijeđen.
- Ma, da, ali ne želim se vaditi na to. Činjenica je da sam ušao u tu borbu ozlijeđen, s puknutim bicepsom i tetivom. Nije bio baš najpametniji potez s moje strane, ali s druge strane ja sam takav lik. Nikad nisam otkazivao borbe, a tu sam konkretno čekao 6 mjeseci, tri mjeseca sam se spremao. Na doslovno posljednjem treningu puknuli su mi biceps i tetiva. Još sam putovao u njegov rodni grad Las Vegas. Pustinjska klima, ima i malenu nadmorsku visinu, sve su to detalji koji utječu. Sad će biti malo drukčije. Ja sam zdrav, a on dolazi u Europu, na moj teritorij. Vjerujem u svoju pobjedu.
Mirko je spomenuo taj nezgrapan Nelsonov izgled i tu je čak naš borac bio, rekli bismo blag. Kada se pogleda Cro Cop istesanog tijela, ravnog trbuha i snažnih mišića, a onda svrati pogled na Roya Nelsona, mora se priupitati što ovaj drugi uopće tu ima raditi. Baš se prije koji dan Roy Nelson iz zafrkancije fotografirao s Mieshom Tate, za koju kažu da je trenutačno najpoznatija MMA trudnica! Roy Nelson ima veći trbuh od žene u poodmakloj trudnoći...
Trenirat ću cijeli život
- Da, ali je iznimno iskusan. On se borio sa svim najboljim borcima svijeta, hrabar je, ide naprijed, parteraš je izvrstan. Izgled može i te kako zavarati. Bit će to teška borba.
Nakon devet godina se borite u zapadnoj Europi. Posljednja u tom dijelu našeg kontinenta je bila 2009. u Kölnu protiv Mostaphe al-Turka. Možemo li shodno tome u Londonu očekivati najveći broj hrvatskih navijača? Tko ide s vama?
- Moja je ekipa standardna. Tko ide u Japan, ti će i sada u London. Vjerojatno će biti malo više navijača, Hrvati koji žive u Londonu, Engleskoj. Javili su se i neki prijatelji odavde koji idu gledati.
Ide li sin, mislimo na starijeg, Filipa?
- Ne ide.
Kada smo već kod sinova, bi li ih volio vidjeti u MMA-u, u svijetu mješovitih borbi? Pokazuju li zanimanje za takvo što?
- Ma, tko bi volio da mu se dijete ovim bavi? Nema on ni preduvjeta za to, a osnovna je predispozicija da budeš “gladan”. Neka se oni hvataju škole, fakultete neka završe pa danas-sutra pomažu meni u mojem poslu. Ne treba im to. Volio bih da svladaju neke zahvate, da se bave sportom čisto zbog zdravlja. Da mi je sin u dvorani svaki dan 5 sati, onda bih i sam vidio tu njegovu želju.
Željan mirnijeg života
Tek sljedeće godine moći ćemo govoriti o životu ili karijeri Mirka Filipovića nakon sadašnje, natjecateljske karijere. Gdje se vidite od 2019. godine na dalje? Hoćete li ostati u MMA, jasno, u nekoj drugoj ulozi?
- Ne znam, ali teško. Ostat ću u sportu cijeli život, zbog sebe. Već sam napravio program treninga, penzionerski, ha, ha. To ću raditi zbog osobnog zadovoljstva i tjelesne potrebe za takvom vrstom aktivnosti. No, ne vidim se baš u MMA. Imam nekoliko momaka, evo poput Ante Delije. Njemu pomažem. Ante je meni iznimno drag dečko, uporan momak i odličan borac. Gledam ga kao mlađeg brata i na takav način mu pomažem, ali ne bih išao dalje od toga. Niti mogu, niti imam potrebu raditi kao profesionalni trener u nekom klubu, ići svaki drugi vikend na put, na natjecanje. Čim vidim lift, to me odmah asocira na hotele i zamrači mi se pred očima. Već 22 godine sam po razno-raznim hotelima, stalno na natjecanjima. Dosta mi je.
Manja stanka, a onda vrlo iskrena i razumljiva rečenica.
- I ja sam konačno željan malo mirnijeg života.
Lagani pogled u daljinu, prisjećanje jamačno na sva putovanja od 1996. U tom trenutku svakom promatraču sa strane mora biti jasno samo jedno. Da, ovom čovjeku je lagano svega već dosta. Daleko od toga da još ne uživa i da ne radi nešto što voli i na što ga u konačnici nitko i ne prisiljava, ali zreo je za skorašnji potpuni odmor.
- Dosta mi je stresova. Proputovao sam cijeli svijet. Samo u Japan sam letio više od 50 puta. Koliko sam se puta doslovce ohladio od straha zbog nekih turbulencija u zraku. Gutam knedlu, samo gledam stjuardesu kako ona reagira, je l’ se i ona uplašila ili ne. Sjećam se jednog polijetanja iz Frankfurta prije 10-20 godina, nebitno. Zima je bila, oluja, tek smo se podignuli na 500 metara kada smo počeli propadati, ljuljati se, naginjati. Počeli smo se moliti... Nije samo taj stres, nego onda i svi nastupi, sparinzi, treninzi, ozljede. Ja si mogu dopustiti mirovinu.
Slažem se s Janicom
Mnogi kažu da nemamo sportsku infrastrukturu, da se malo ulaže, da kaskamo za svijetom, a recimo Janica Kostelić, koja je sada državna tajnica za sport, kaže da imamo infrastrukturu svuda oko sebe. Postoje livade za trčanje, vježbanje, postoje i balvani ako nekome trebaju...
- U potpunosti se slažem s Janicom! Mi za nogomet pogotovo imamo izgrađenu infrastrukturu. Ma, o čemu govorimo?! Imamo arene i atletske staze, sve što im treba. Ima li dovoljno lopti, tenisica i kopački? Pa što treba više? Postoje i fizioterapeuti. Oni koji kažu, “kako onaj u Realu dolazi na stadion u Ferrariju, a ja u autobusu?”, poručujem da će cijeli život i ostati u autobusu jer tako razmišljaju. Nemojte mi se samo “čupati”. Ako netko pretrči upola manje to je zato što nema kondicije, a zašto nema kondicije? Što, treba li novac da bi se trčalo? To su gluposti. Ja dan-danas prvi dođem na trening i zadnji odlazim - naglašava Mirko Filipović.
To je ona na prvi pogled mala stavka, a u biti presudna koja razdvaja, razlikuje prvaka od prosjeka. Jedan od razloga zašto prvak Mirko Filipović i u 44. godini ide u borbu na gromadu zvanu Roy Nelson.