(tekst je objavljen u Jutarnjem listu, izdanje od 21. studenog 2021.)
U hrvatskom sportu postoji puno rivaliteta. Neki od njih čisto su sportski, a neki odlaze malo dalje od toga pa uvijek prilikom međusobnih susreta postoje dodatne tenzije. Većinom su to klupski rivaliteti izgrađeni na račun mentaliteta, podjednako uspješnih rezultata ili uz poseban dodir navijača. Bilo je rivaliteta čak i u borilačkom sportu, no uvijek na nekoj klupskoj ili nižoj nacionalnoj razini. I on bi također bio više neke natjecateljske prirode. Jednostavno, nismo do sada na višoj razini imali žestoki rivalitet unutar sporta gdje je cilj savladati svog protivnika nanošenjem fizičke štete. Posebno ne između vjerojatno dva najistaknutija predstavnika Hrvatske. Sve dok početkom prošle godine nije zaiskrilo na relaciji Alen Babić – Filip Hrgović.
Dva ponajbolja i svakako najeksponiranija hrvatska boksača bivši su timski kolege i sparing partneri. Netko tko je zajedno u ringu proveo veliki broj rundi i tko je sigurno međusobno pričao o raznim temama. Ako ne van dvorane, onda na početku ili kraju treninga, možda tijekom istog. Nećemo reći da su bili prijatelji, no isto tako nema sumnje da su po barem nekoj sportskoj liniji bili bliski. Nažalost, upravo kod takvih odnosa, kad isti puknu, dolazi do žestokih suprotnih osjećaja. A ovdje je bilo puno više od samog razilaženja mišljenja ili smjera karijere.
Kako je do rivaliteta došlo?
Rivalitet u početku to nije bio. Zapravo, da se pita Filipa Hrgovića, on bi to i dalje odbijao takvim zvati. No, kad se o vama piše, kad vas ljubitelji sporta, mediji i analitičari uspoređuju te kad je jasno da bi vaš ogled izazvao neopisivu pažnju ne samo sportske javnosti, jasno je da rivalitet itekako postoji.
Ne znamo je li na privatnoj razini nešto postojalo i prije 12. siječnja prošle godine, no to je datum kad je sve ovo postalo javno. U vrijeme dok se medijskim nebom odigravala drama u vezi nastupa na boksačkim olimpijskim kvalifikacijama, na relaciji Milun-Pijetraj-Hrgović, Babić se odlučio javiti statusom na Facebooku. On je u tom trenutku bio podosta svjež profesionalac s tri odrađena meča. Njegova poruka Hrgoviću, koji je samo mjesec ranije protiv Erica Moline ostvario svoju najveću i najvažniju pobjedu, nije otišla puno dalje od specijaliziranih borilačkih portala te većinom nižih pozicija na još pokojem digitalnom mediju. Babić je tim putem Hrgovića nazvao „brutalnom boksačinom“ i Top 10 boksačem svijeta, ali je isto tako otišao na drugu stranu prozvavši ga lokalnim šerifom koji se odlučio postaviti iznad pravila te na račun toga maltretirati druge. Sve je završio nazvavši ga kukavicom koja ucjenjuje hrvatski boks. Ali, tu je tim putem stalo, nekih izravnih prozivki nije bilo. Iako, bilo je jasno da tu postoji nešto više od samog stajanja u obranu svog tima i timskog kolege, što je zapravo legitimno pravo.
Ona prava prozivka je došla krajem kolovoza, nakon što je Babić savladao Shawndella Wintersa, a već cijelog tog tjedna oduševljavao je svojim karakterom te na kraju načinom borbe. Bio je to njegov zapravo svojevrsni drugi debi na velikoj sceni i sve je odradio savršeno. Ono čime je pridobio pažnju u domovini došlo je na samom kraju intervjua koji je dao nakon meča, kad je zatražio borbu protiv Filipa Hrgovića. Motiviran nešto ranijim susretom u jednom zagrebačkom restoranu, kad je došlo do rasprave u kojoj je palo podosta ružnih riječi, „Savage“ je otvorio to bojno polje. Hrgović je nedugo nakon toga odgovorio, ali tek kratkim komentarom da ga Babić ne zanima dok se jednog dana eventualno ne budu borili te kako bivši timski kolega skuplja poene na njegovom imenu.
Nakon toga je sve krenulo. Babić je na razne načine pokušavao doći do reakcije od strane Hrgovića, koji je većinom izbjegavao tu temu ili bi jednostavno Babića nazvao boksačem niže razine koji nema što s njim tražiti u ringu. Hrgović je tim putem tvrdio da on gleda samo prema mečevima s boksačima iz vrha, što Babić po njegovom mišljenju nikako nije. S druge strane, on do takvih mečeva nakon toga nije dolazio, čime je davao dodatni materijal za nove prozivke s druge strane. I tako njih dvojica već preko godinu dana komuniciraju putem medija, gdje je ta tema puno češće na Babićevom repertoaru. No, isto tako je Babić osoba puno otvorenija medijima, ali i samim fanovima. Hrgović je sve to odveo na jednu drugu razinu, neki bi ju nazvali profesionalnu, gdje sve njegove aktivnosti prema van, osim konferencija za medije na kojima se sam pojavi te odgovara na pitanja, odrađuju ljudi koje je s tom svrhom angažirao. Jednostavno, puno češće ćete spomen Hrgovića čuti od strane Babića iz jednostavnog razloga da je on u potpunosti otvoren. A mediji onda lako prenesu ono što je on izjavio, a za što znaju da će javnosti biti intrigantno ili barem trenutno zanimljivo.
Što bi eventualna međusobna borba donijela kojem od njih?
Kad bi danas došlo do dogovora tog meča, apsolutno je jasno da bi prije samog ulaska u ring već puno više profitirao Babić. Unatoč tome što je Alen aktivniji i što svakim nastupom iza sebe ima sve više pravih fanova, Hrgović je i dalje veće ime. Čovjek je to koji se nalazi na gotovo svim ljestvicama, prvak Europe i brončani olimpijac. Uostalom, boksač kojeg još od prvog meča u potpunosti prati jedna od javnih hrvatskih televizija. Prema tome, svatko tko bi dogovorio meč protiv njega imao bi dobru platformu za vlastitu promociju, posebno ako istu zna iskoristiti.
No, isto tako valja spomenuti kako bi Babić profitirao na tome što je puno sposobniji ispred mikrofona ili tipkovnice. Dobio bi još malo publiciteta, a veličinom meča svakako i najveći honorar karijere. Nitko ne sumnja kako je to u ovom trenutku meč koji može napuniti bilo koji hrvatski stadion pa i tu leži jedna bitna stavka, no tko kaže da bi se meč organizirao u Hrvatskoj? Naravno, nama to djeluje najsmislenije, ali ipak je puno važnije ono kako bi na to sve reagirala svjetska scena. Novac, uspjeh i slava te na kraju reputacija ipak ne leže u prodanim ulaznicama za Poljud ili Maksimir, odnosno Arenu Zagreb ili Spaladium.
Hrgović je u početku profesionalnog puta jako dobro koristio podlogu na kojoj je ušao u te vode, kao i ime promotora koji stoji iza njega. Sauerland više na svjetskoj sceni ne znači koliko je značio dok je sve vodio osnivač, Wilfried Sauerland, ali ime je i dalje tu. Ipak, sinovi Kalle i Nisse nisu se pokazali tako efikasnima poput oca te Filipovu karijeru nakon određene razine nisu uspjeli podići. Zapravo, od prosinca 2019. godine Hrgović stagnira. Tri od tada održana meča su mu čak bili kontraproduktivni. I zbog toga je jasno kako nakon svakog od tih mečeva susret protiv Babića i za njega ima sve većeg smisla. Da, kad je Babić prvi put odradio prozivku sve je izgledalo itekako nerealno, no ne možemo reći da je sad takva situacija. Gledajući protiv koga se Hrgović borio za vrijeme dok Babićeva karijera neprestano raste, možda uskoro dođemo do situacije gdje će apsolutno svi smatrati da je to pravi meč. Osim vjerojatno njega samog, budući da on već dugo vremena traži boksače iz samog vrha, one preko kojih bi izborio napad na svjetsku titulu, ali njegovi promotori nisu mu u stanju tako što osigurati. Čak i kad se pojavilo ime Michaela Huntera i kad je Eddie Hearn, vlasnik Matchroom Boxinga i vodeći europski promotor, preuzeo posao u svoje ruke, Hunter se povukao iz te priče. Posljednji koji je otišao u drugom smjeru je Martin Bakole, boksač s kojim ga spomenuti Hearn već gotovo dvije godine pokušava upariti. Što su nakon toga napravili Filipovi promotori? Ugovorili mu za 4. prosinca meč protiv još jednog boksača za kojeg nitko nije čuo, Scotta Alexandera, 178. teškaša svijeta prema BoxRecu. Postoje dakle samo dvije opcije. Filip Hrgović za sada još uvijek ima prevelike apetite ili njegovi promotori nisu u stanju osigurati mu meč kakav mu u ovom trenutku treba, ali i apsolutno pristaje. U takvom trenutnom stanju, meč protiv Babića za Hrgovića ima sve više smisla. I pobjeda u istom također, jer bi mu vrijedila više od svake koju je do sada ostvario. Protiv boksača Babićevog trenutnog ugleda, forme i potencijala se Hrgović u profesionalnoj karijeri još nije susreo. I nema više pravo govoriti da je Babić ispod razine protivnika kakvog on treba. Jer samim mečevima koje odrađuje dokazuje da nije tako.
S druge strane, „Savage“ samim mečem može dobiti sve, a pobjedom dvostruko više od toga. Ne moramo dodatno objašnjavati kako je jasno da on Hrgovića ne traži samo zbog toga što je ovaj ušao u sukob s njegovim timom i trenerom. Alen Babić vrlo je inteligentan momak koji jako dobro vidi kako se stvari odvijaju i koji zapravo konstantno radi na svojoj slici u javnosti. Njegove dosadašnje protivnike ne možemo nazvati kvalitetnijima od onih njegovog rivala, sve je to otprilike isti nivo boksača, oni koji dolaze na meč unaprijed od strane medija i kladioničara otpisani. No, jedno je nastupati u O2 Areni na priredbi Matchroom Boxinga, a drugo u danskom Strueru ili ispred jedne manje tribine stadiona u Klagenfurtu. Svatko tko je gledao meč Hrgovića i Marka Radonjića vidio je koliko je ono tužno izgledalo.
Babić bi prije svega dobio priliku za dokazivanje kakvu od početka traži. Nema sumnja kako je samo ime Filipa Hrgovića pomoglo u njegovom usponu do ovoga gdje je sada, posebno po pitanju popularnosti na domaćoj sceni, ali isto tako je jasno kako su prozivke s vremenom dobile sve više temelja. Što se tiče same dosadašnje profesionalne karijere, ako izuzmemo amatersku podlogu s kojom se u nju ušlo, ne možemo reći da je Hrgović u njoj postigao išta više nego Alen Babić u svojoj. To se potvrdilo i posljednjim potezom WBC organizacije, koja je Babića postavila za trećeg izazivača „bridger“ kategorije (do 101.6 kilograma). Time je izjednačio status Hrgovića na ljestvici IBF-a, istoj onoj gdje je „El Animal“ ovih dana po pitanju borbe za izazivača preskočen od strane desetoplasiranog Luisa Ortiza. Iskusni Kubanac naime borit će se za obaveznog izazivača protiv Charlesa Martina. Poziciju za koju se Hrgović trebao boriti protiv ranije u tekstu spomenutog Huntera. Umjesto toga, borit će se protiv „prolaznika“.
Kako izgledaju putevi dosadašnjih karijera oba boksača?
Kao što je već ranije u tekstu navedeno, Filip Hrgović započeo je profesionalnu karijeru uz sjajnu podlogu. U domovini je na račun rezultata proglašen nasljednikom Mate Parlova, a vani jako dobro promoviran kao brončani olimpijac, jedan od općenito najboljih sudionika vrlo jake poluprofesionalne WSB lige te kao netko tko je još kao mladi boksač oduševljavao u kampovima najboljih teškaša svijeta, gdje je redovno odlazio kao sparing partner. Jako dobra podloga koju su pratili rezultati, sve do te stagnacije. Do Erica Moline sve je išlo u pravom smjeru, uz dva jako dobro popraćena nastupa kod kuće u Zagrebu. I onda je stalo. Kartozia, Booker i posebno Radonjić nisu boksači na kakve se ide nakon impresivne izvedbe protiv bivšeg dvostrukog izazivača, kao dio programa najveće boksačke priredbe u cijeloj 2019. godini. Protekle dvije godine Filip je protratio. Dijelom zbog COVID-19 pandemije, zatim dijelom zbog spomenutog bijega Michaela Huntera te jednim, po mišljenju autora ovog teksta, ogromnim dijelom, zbog načina na koji mu promotori vode karijeru. On je i dalje neporažen i neugrožen, ali dok drugi grade karijere i dok se pojavljuju novi potencijali, on tone, kako na samim ljestvicama, tako i po mišljenju onih koji boks prate. Svi oni koji su karijeru gradili sličnim tijekom, u posljednje su dvije godine imali jake mečeve. Neki su takve već ugovorili i za svoje iduće ispite.
Karijera Alena Babića gradi se naoko prirodnije, a zapravo je krenula potpuno slučajno. Sam Alen je spominjao kako se našao u situaciji gdje se više nije vidio u amaterskom boksu te da je s vrlo neizvjesnom budućnosti 2019. godine otišao u kamp Dilliana Whytea. Oprobati se na sparingu, vidjeti može li se tamo zadržati, zaraditi pokoju funtu više te možda doći do nekih kontakata uz kojih bi ipak mogao pokrenuti ozbiljniju profesionalnu karijere. Sve je završilo tako da ga je Whyte već nakon prve runde sparinga prihvatio, postao mu menadžer i odveo ga na velike priredbe. Prije svega one na kojima je sam nastupao, a onda i one druge, gdje ga je Eddie Hearn već sam krenuo angažirati. Više puta je on sam ponovio da je Whyte čovjek kojem duguje svoj uspjeh i upravo zbog toga mu teško pada svaka kritika na račun menadžera, mentora i prijatelja. Korak po korak, meč po meč, Babić napreduje. Nećemo tvrditi da su mu protivnici sve kvalitetniji, no priredbe na kojima nastupa te njegovo mjesto na njima svakako jesu. O popularnosti da ne govorimo. Babićeva krivulja je u svakom slučaju konstantno u uzlaznoj putanji.
Ima li ikakve šanse da se borba u bližoj budućnosti uistinu dogodi?
Nakon prve Babićeve prozivke rekao bih bez puno razmišljanja da su šanse minimalne, posebno kad se uzmu u obzir tadašnje Hearnove izjave. Proljetos, dok smo vjerovali da će se Hrgović boriti protiv Huntera, stav bi bio isti. Danas? Rekli bismo kako je meč u sportskom smislu itekako realan. Nažalost, isto tako smo svjesni da taj ogled s Hrgovićeve strane ne bi bio prihvaćen. I to ne zbog toga što bi protivnik bio Babić. Dosadašnji „modus operandi“ tog tima ostavio nam je dojam da će „El Animal“ čekati meč protiv nekog tzv. Top 10 protivnika, a u međuvremenu odraditi tu i tamo neki meč protiv slabijih protivnika, ali isto tako vlasnika omjera koji na papiru zavaravaju. Jer broj pobjeda i poraza Filipovih dosadašnjih protivnika daje podosta krivu sliku njihove kvalitete. Već smo dobili potvrdu da Hrgovića ne zanimaju boksači koji bi se nalazili između nekog procijenjenog 20. i 40. mjesta na svijetu, gdje se zapravo nalazi i on sam. Nije on jedini takav, slika je slična kod većine boksača sličnog statusa, posebno onih s nulom u rubrici poraza. Ona je nešto što se u profesionalnom boksu najviše štiti i mnogim boksačima jako puno znači.
Upravo na nula nešto je s čim itekako ima smisla završiti ovaj tekst. Nula i što bi eventualno gubljenje iste značilo kojem boksaču. U prvom planu Hrgoviću, budući da je on onaj tko od početka za sebe govori da je već najbolji, koji kritizira vodećeg svjetskog promotora kad ga stavi u Top 5, tvrdeći da on ne može biti Top 5 nego samo jedan jedini na vrhu. To ponašanje velikim dijelom motivirano ugledavanjem na Muhammada Alija ima svoje prednosti, ali i mane. Ako već jednog dana mora doći poraz, svaki osim poraza na najvišoj mogućoj razini bio bi jako bolan i naštetio bi boksaču koji za sebe tvrdi da je najbolji. Upravo zbog toga je Hrgoviću suviše riskantno prihvaćati mečeve protiv boksača sličnog statusa. Porazom se puno više gubi nego što bi se pobjedom dobilo. Prvi poraz bacio bi ga na margine, a sve što je od početka karijere govorio bi ispalo smiješno. Zapravo, on bi ispao smiješan i sam put vraćanja na status gdje je bio prije tog meča bi mu bio težak. Hrgović nije otvoren prema medijima i fanovima, on se odlučio fokusirati samo na boks i uvjeren je kako je najbolji na svijetu. Nije atraktivan izvan ringa, zapravo nije niti popularan. Iako ga na društvenim mrežama i dalje prati više ljudi nego Babića, on nije popularan sportaš, on je samo netko tko je na račun kvalitete dobio to što ima. Problem je što je bio uvjeren da će dobiti priliku gore navedenu tvrdnju dokazati. Ovako stagnacijom najviše gubi on sam i nalazi se automatski time u nezavidnoj poziciji. Poziciji gdje je dodatni uteg čuvanje te nule. A nije zapravo tako trebalo biti kad se u sve krenulo.
S druge strane, Babić ostavlja dojam kao netko tko je od početka imao strategiju postizanja popularnosti, iako to nije tako. U početku je jednostavno bio ono što je. Čovjek koji boksa agresivno i beskompromisno te koji je otvoren prema svima, neovisno je li to medij, prolaznik, promotor ili netko tko će poslati pitanje putem Instagrama. Danas je on čovjek koji i dalje svoje profile na društvenim mrežama vodi sam te na kojima je izuzetno aktivan. Nakon toga što je napravio i kakvim se predstavio bi zapravo bilo kakvo prepuštanje nekom „profesionalcu“ bilo krivo. To više ne bi bio on, ne bi bio čovjek koji boksa za prosječnog čovjeka, „average Joea“, kako bi se popularnogna „Otoku“ reklo. I u kombinaciji tog karaktera i stila nalazi se ono zbog čega njemu spomenuta nula ne predstavlja niti približno koliko Hrgoviću. Zapravo, Babić je sebi stvorio status boksača kojeg fanovi žele gledati neovisno o rezultatima. Sam osobno nikad do sada nije govorio o svjetskim vrhovima nego upravo o tome, boksu za ljude. I zbog toga je sebe već sada svrstao u grupu kojoj pripadaju Derek Chisora ili recimo Dave Allen. To su boksači kojima popularnost ne pada unatoč porazima. Chisora ih ima deset pa i dalje predvodi velike Matchroomove priredbe i rasprodaje dvorane. I Babić će možda biti takav. Kad mu dođe prvi poraz, on će doći sa stilom i uz njegov način boksa. Kad izgubi, izgubit će onako kako on to želi. I bez brige, fanovi će ga htjeti gledati opet. To je još jedan razlog zašto bi on u meč protiv Hrgovića ušao bez ikakvog pritiska. I zbog čega zapravo njemu cijela ta priča puno više odgovara.
Na kraju, što reći o ovom rivalitetu osim da bi najbolje za sve koji prate bilo to da se meč održi. Najveći pobjednik bio bi hrvatski boks, jer bi se dobio meč o kojem bi pričale generacije. Najgledaniji sportski događaj u Hrvatskoj izvan nogometne reprezentacije? Bez ikakve sumnje! Promocija sjajnog sporta kakav je boks? Apsolutno! Zabava za mnoštvo ljubitelja borilačkog sporta i jako puno materijala za „sedmu silu“? To ne moramo niti spominjati, meč bi nas sve razveselio. Nažalost, mi smo oni koje se o tome neće ništa pitati. Možemo samo čekati i nadati se te jednom takav meč i dočekati.
