Dino Rađa
Jakov Prkic / Hanza Media / Hanza Media

INTERVJU TJEDNA

DINO RAĐA U INTERVJUU TJEDNA ZA SPORTSKE NOVOSTI 'Toni, Stojko i ja nismo dobili ni oproštajnu utakmicu, to je slika HR košarke'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 07.04.2018. u 12:11

  • Legendarni hrvatski košarkaš uvrštenjem u Hall of Fame u Springfieldu zaokružio nevjerojatnu karijeru

    Izbor Dine Rađe u košarkašku Kuću slave Naismith Memorial Basketball Hall of Fame u Springfieldu sportski je događaj godine za Hrvatsku, barem do sada. Legendarni košarkaš - sada legendarni s pravom možemo napisati - sjeo je s nama razgovarati na Gripama. Tamo gdje je za njega sve počelo, a pokazalo se da je i završilo, što se igračke karijere tiče.

    Otišao je s Gripa kao europski prvak 1990. godine, oprostio se kao prvak Hrvatske 13 godina kasnije, što je ostala jedina titula Splita od osamostaljenja. Pitamo ga za početak je li došao sebi nakon šoka zbog primanja u Kuću slave, hoda li još po oblacima ili je postao svjestan svega?

     

    - Nisam došao sebi, neću nikada doći sebi. To je jednostavno toliko veliko priznanje da nikada neću doći sebi. Znaš ono kad te netko stavi u istu rečenicu sa Shaqom O’Nealom, Michaelom Jordanom... To su mega veličine protiv kojih sam igrao, igrao sam i protiv većine ovih koji će ući sa mnom u ovoj klasi 2018. To mi je ono, ne znam... Prva dva dana sam plakao non-stop, još uvijek sam u filmu da o tome razmišljam intenzivno svaki dan, često, jednostavno je to jače od mene. Suze su mi u očima, sjetim se nekih trenutaka, stvari. Majke koja to nije doživjela, Mosora (Milorad Bibić, novinar i jedan od najvećih prijatelja), koji to nije doživio. Kad mi je Slavica, Mosorova supruga, poslala poruku, raspao sam se. Starome Graši (Zoranu, sin mu je Petar) kad sam rekao, i on je počeo plakati.

    Jadno je...

    Intrigantno zvuči da je Rađa prošao u to košarkaško svetište na prijedlog košarkaških fanatika, zaljubljenika, basketaša iz kluba Adriatic, s kojima je Rađa odličan. Čak je igrao s njima 2012. i osvojio PROAM ligu. Dino uopće nije znao da je nominiran, stoga se nije nadao, niti je vodio računa o tome.

    - Ne, ne... Oni su meni nešto kroz zajebanciju govorili, međutim, kako je to jedan lik (Božidar Braco Vrdoljak), jedan dosta neozbiljan lik, tako ga ja nisam ozbiljno shvaćao. On, inače, mene zove s deset različitih mobitela, jednom užica mobitel od ovoga, drugi put od onoga... Nema pretplatu, ne vidim tko me zove, i kako da ga shvatim ozbiljno kad spominje prijedlog. U biti, jadno je da me predloži ekipa s basketa, a ne Savez ili klub.

    Ali evo on je predsjednik Stručnog savjeta u Savezu, donedavno je kao volonter radio u klubu (da ne ulazimo u to da je sedam godina bio predsjednik). Mogao je i sam to inicirati, kažemo, a on nas gleda kao da smo pali s Marsa. Po našem smijehu zna da ne mislimo ozbiljno, ali odgovor je ozbiljan.

    - Nisam ja lik koji će predložiti samoga sebe. Kukoča su, na primjer, predložili Chicago Bullsi. Nešto drugo me više smeta. Sjetimo se da Kukoč, Vranković ili ja nismo imali oproštajnu utakmicu, a dobro znamo tko je sve imao. To ti točno pokazuje gdje nam je košarka posljednjih 20 godina, a ljudi nikako da to shvate.

    Dino je, da budemo skroz precizni i vjerodostojni, “odavno” saznao da je izabran u Kuću slave, još u petak 23. ožujka, osam dana prije nego je vijest postala službena, ali morao je tajiti, zaključati usta i baciti ključ.

    - Tada me zvala Kim Bohuny, žena koja radi u NBA-u i zadužena je za kontakte s internacionalnim košarkašima. Kaže ona, “imam sjajnu vijest za tebe”. Ja računam, super, prebacili su ostatak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo na ljeto. Nastavila je da me prebacuje na “conference call” i da je s druge strane Zoran Radović iz FIBA-e. Onda mi kažu da sam primljen u Kuću slave, a ja sam na Porinu, buka je, svi nešto pričaju. Ne mogu vjerovati. Da je Radović bio sam, rekao bih da me zajebava, ali nju znam 30 godina, znam da je ozbiljna žena i da ne može biti šala. U tom trenutku, znaš ono, čitao si sto puta kako je netko imao poginuti i u tom trenutku mu prođe cijeli život kroz glavu. Tako je meni moja karijera, nisam mogao vjerovati.

    Da mu je mjesto u Springfieldu nema spora, makar je iznenađenje da je tamo završio prije Tonija Kukoča. To su te začkoljice, više komiteta, svatko bira svoje, a Tonija su nominirali Bullsi. I mora čekati, iako to nije normalno.

    - Toni je meni među prvima čestitao, Peras (Velimir Perasović) također. Nema tko mi nije čestitao, od  bivšeg menadžera, ljudi iz Bostona kad sam igrao tamo. Od subote u 18.15 sati kad je to izašlo, primio sam na stotine poziva i poruka. Tek u petak navečer, dan prije službene objave, rekao samo Graši, supruzi. Zamolili su mu da ne govorim nikome, a ja sam se plašio da mi neće oduzeti ako nekome kažem, ha ha...

    Nastavio je o svom najdražem suigraču.

    - Svi me pitaju hoće li Toni biti ljubomoran što sam ušao prije njega. Naravno da neće, kao što je meni bilo najiskrenije drago kad je on ušao u FIBA-inu Kuću slavnih prošle godine. On jako dobro zna da tu pripada i da će tamo doći. Za godinu, dvije. Da se mene pitalo, ja bih stavio Dinu i Tonija zajedno. Mi smo kao Harley Davidson, kao Rolls Royce. On i ja da danas izađemo na teren, naći ćemo se zatvorenih očiju, bez obzira na godine. Na kraju krajeva, najviše koristi od nas dvojice imali su Jugoplastika, pa reprezentacije za koje smo igrali. Od kadeta na dalje.

    Moraš trčati više

    Toni je spomenuo da nitko prije Dina nije trčao u kontru tako dobro, da mu je to bila jedna od najvećih odlika. Centar koji je trčao kao sprinter.

    - Prva stvar koju mi je Božo Maljković rekao kad je došao u Split, a u to vrijeme smo Divac i ja bili konkurencija, nekako al pari, “ako hoćeš biti bolji igrač od njega, moraš trčati više od njega”. I ja ga poslušao.

    Marin Sušić / HKS
     

    Druga stvar koju je Toni istakao kod Dine bila je nevjerojatna spremnost, fizička besprijekornost.

    - Ja sam, ako ne prvi, onda vjerojatno jedan od prvih sportaša u momčadskim sportovima koji je uzeo privatnog kondicijskog trenera. Ja sam 1990. vodio Mirka Krolu sa sobom u Rim, radio je sa mnom ukupno 12 godina. Ne znam da je 1990. to radio netko drugi. Imao sam sreću, ne znam zašto i kako, u određenim trenucima povlačio sam prave poteze. Nekada bih pogriješio, opekao sam se 1989. kad me uzeo Boston na draftu i kad sam otišao tamo. Bio sam prepušten sam sebi, dobio sam nekakav papir za pripreme, ali to je samo papir. Niti jedan trening nije bio onakav kakav je zamišljen na papiru. Uvijek bih se adaptirao jer je to živi organizam. U Bostonu sam se pripremao sam, mislio da mi je to dovoljno. Došao sam u svijet koji je meni bio nepoznanica, u kojemu imaš samoposluživanje sa 25 sladoleda kakvih kod nas nije bilo, kokice s maslacem. Udebljao sam se, dobio kilograma, pio neke proteine jer su mislili da ću biti centar, a najgore je bilo što sam postao spor. Shvatio sam u tom procesu da je brzina moj forte, a da nikada neću nabildati snagu i da se ne mogu gurati sa Shaqom. Tu će mi u obrani protiv njega netko pomoći, to ne mogu sam, ali da vidim tko će mene braniti s mojom brzinom.

    Kao za vraga, baš smo nekoliko dana prije nego će Dino u Kuću slave, gledali neke njegove utakmice iz NBA lige. Obračun s Hakeemom Olajuwonom, pa briljantnu partiju protiv Lakersa kad je dvije sekunde prije kraja stavio za plus jedan Celticsa.

    - I onda nam je Van Exel nam zabio tricu, iz desnog kantuna. Sjećam se toga.

    U Springfieldu ga 7. rujna čeka prsten Hall of Famea, priznanje i uspomena. Što će raditi do tada, kako se pripremiti?

    - Cmizdriti i dalje. Ne znam još ništa, Novosel mi je rekao da će mi se oni javiti, rekao mi je neke stvari, ali on je primljen prije 11 godina. Kad budem znao, reći ću ti. Ovo je stvarno jače od bilo čega. Ljudi koji su profesionalno u košarci, oni jedini mogu razumjeti veličinu ovoga, ovi drugi realno ne mogu shvatiti kakva je to počast. Ne znam s čime bih to usporedio.

    Možda je glupo pitati smatra li on da je zaslužio imati svoje mjesto u Springfieldu, uostalom, najteže je pričati o sebi.

    - Ja mislim, realno, da jesam. Ta naša generacija bila je avangardna generacija, nadmašila je sve prijašnje u Europi. Osvajali smo prvenstva Europe tako da smo vodili sa 40 razlike protiv Grka u Zagrebu, u Rimu smo Talijane derali sa 30, rugali smo im se. Bez mene smo osvojili Svjetsko prvenstvo u Argentini bez problema, ruganje s Amerikancima. Na Igrama dobre volje u Seattleu, ista stvar. Ta generacija bi mogla ući u anale, više od pola momčadi je bilo u NBA-u. Divac, Toni i ja smo bili lideri te generacije, ostavili smo ozbiljan trag u NBA-u, plus Dražen koji je bio malo stariji. Mjesto nam je u svjetskim knjigama, muzejima, svatko realan će se s time složiti. Nezgodno je govoriti o sebi, ali ništa nije slučajno, pa i ta Jugoplastika s tri titule prvaka Europe. S klincima, bez stranaca.

    Igrao iz gušta

    I onda je došao red na neka klasična pitanja.

    - Najbolja utakmica? Treća finala play-offa grčkog prvenstva protiv PAOK-a. Nakon te utakmice - nikada nije spomenuto - otišao sam kod Piksija Subotića, koji je bio trener i rekao mu, “uzmi ovu utakmicu, na ovo što sam odigrao drži predavanje kako centar igra obranu”. Briljirao sam, mislim da sam dao 15 ili 17 poena - ništa posebno, ali nije se dogodio ni jedan šut unutar reketa da mu nisam promijenio putanju. Rekao sam mu, “pogledaj ovo, ovo ti je moja najbolja utakmica u životu”.

    A što je s onim finalom u Münchenu, prva europska titula Jugoplastike kao apsolutna senzacija? U polufinalu je pala Barcelona, u finalu Maccabi.

    - To je trenutak kad sam promislio da bih mogao od ovoga živjeti. Sve do tada sam bio dijete, nisam razmišljao o tome, o novcima. Košarku sam igrao iz gušta jer je to lijepa, prekrasna igra. U trenutku osvajanja protiv Maccabija, prije toga Barcelone, u klubovima u kojima su igrači uzimali milijune, zapitao sam se zašto ne bih i ja. Mi smo u to vrijeme igrali za smiješne cifre, za pizzu i Coca-Colu, davao sam majci novac za spizu da mi kupi bolju hranu. Moja je obitelj bila radnička klasa, ono, kupovali smo limenku marmelade od pet kila za cijelu zimu...

    CIJELI INTERVJU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI!

    Iz drugih medija