Jesmo li se opet ponadali, a da za to nije bilo valjanog razloga? Ispast će da je tako. Litva je stigla u Osijek bez svojih NBA igrača, stigla je i sa skorom od 6-0 iz uvodne runde kvalifikacija, a usput su na pokusu, jedinom kojega su imali nakon što su skupili prije tjedan dana glatko izgubili od Latvije.
I nisu oni ništa spektakularno odigrali u Osijeku. Bila je to Litva kakvu smo svi očekivali. Agresivna, rastrčana, s idejom da što više raširi našu obranu nakon picka i prijeti šutom. Bila je to Litva s puno, puno energije, ali trebalo bi nabrojati utakmice te reprezentacije ili litavskih klubova na prste jedne ruke u kojima scenarij nije isti.
I sve je to znao svatko u našoj svlačionici, od Bojana Bogdanovića, preko Darija Šarića do Mate Kalajžića koji nije ulazio u igru. I doktora Mirana Martinca. Znao je to naravno i stručni stožer. No, Hrvatska nije pronašla odgovor. Nije ju čak niti pogurala sjajna podrška osječkih tribina, bila je to, prvenstveno u prvom dijelu mlitava, nervozna, čak i bojažljiva Hrvatska.
Neka stihija, strah od poraza valjda, nakon što je prošao strah od Litve, natjerao je naše igrače da malo zakuhaju stvar, ali da smo kojim slučajem okrenuli ovu utakmicu, bio bi nezasluženi epilog.
Jer je Litva bila bolja.
I što sada. U subotu se putuje u Gdanjsk, u ponedjeljak nas čeka Poljska koja je glatko poražena u Bologni. Mađarska je sredila Nizozemsku u gostima, što nije loš rezultat iz naše perspektive. No, za plasirati se na SP ostalo je pet utakmica. Svakako moramo doibiti tri, a vjerojatno i četiri od pet preostalih dvoboja. I idemo u Litvu u studenom. Dva puta Poljska, dva puta Mađarska. To nam je put do Kine.
U petak koji se spajao sa subotom ta je Kina izgledala baš jako, jako daleko.