Kada smo pred utakmicu u Maksimiru spominjali junake iz drugog plana, nismo vratara Hajduka ubrojili među potencijalne heroje. Da ne ureknemo 21-godišnjeg Karla Leticu koji je već u Rijeci prošle jeseni zaslužio novinske naslovnice. Ali, Letica nije na Rujevici bio slučajni junak, u Maksimiru je ponovno bio prvo ime dvoboja, čovjek koji je svojim obranama Hajduku donio veliku pobjedu.
Koliko je maksimirski derbi promijenio život mladom Omišaninu?
- Nije mi derbi promijenio život, to je jedna utakmica. Moj cilj je uvijek bio ostati normalan, s obje noge čvrsto na zemlji. Sve je to samo posao koji volim - smireno će odgovoriti Letica.
Otac prvi čestitao
Premda je nedavno tek navršio 21 godinu (rođendan proslavio u susretu s Cibalijom u Vinkovcima, nap. a.), Leticu krasi velika mirnoća. Kod njega nema straha od euforije. Kratko i jasno razgovara, čak i kada se spomenu silne čestitke neće se raspričati.
- Mobitel je u ponedjeljak svijetlio kao božićno drvce. Brojne čestitke, pozivi...
Ohandzu su navijači na Instagramu prozvali King, kakve su poruke slali Letici?
- Hvala svima na čestitkama, ali nisam se još posvetio pregledavanju. Prva čestitka? Otac je bio prvi. Sretan je, što će drugo reći. Ali, imao je i kritiku, jasno. Svaki otac ima kritiku za dobro svog sina. Ali, kritike su interne, ne idem s njima u javnost.
Velike utakmice definitivno inspiriraju Leticu. Nema treme, nema velikog uzbuđenja. Dođe na utakmicu protiv Rijeke na Rujevici samo sa 90 prvoligaških minuta u nogama i brani kao da ima “sto velikih utakmica” iza sebe. Bez pritiska tribina, bez presinga ozračja i očekivanja utakmice golemog uloga. Kako?
- Nemam tremu, jer za takve se utakmice spremaš u karijeri. Radiš i treniraš da bi jednog dana igrao pred 50-60 tisuća ljudi. To je najveći gušt.
U Maksimiru bilo 10.000 gledatelja, kakav je bio osjećaj izaći prvi put na derbi?
- Bio je osjećaj velike utakmice, ali ništa posebno. Ništa spektakularno. Izašao sam iz tunela, ali fokusiran sam isključivo u okvire terena. Ne gledam na tribine kada izlazim na utakmicu.
Rujevica ili Maksimir, koja je pobjeda bila slađa, koja se utakmica više pamti?
- Uvijek sanjaš pobijediti Dinamo i meni se, srećom, dogodilo odmah u debiju da momčad ostvari pobjedu. Dugo ću pamtiti prošlonedjeljni derbi.
Rujevica je ipak bila prijelomnica dosadašnje karijere. Letica je dobio priliku nakon što se ozlijedio do tada standardni čuvar mreže Bijelih Dante Stipica. Možemo li se prisjetiti kako je došlo do debija, kako su prošli dani u Zagrebu gdje su hajdukovci trenirali između dva gostovanja u Osijeku i Rijeci ?
- Dva dana prije utakmice napravio je i Stipica trening u Zagrebellu, ali dan uoči dvoboja s Rijekom krenuli smo na trening i kada sam sjeo u autobus nisam vidio Dantea. Pitao sam kolegu Bosančića “di je Dante”, a on mi je rekao “Dante je ozlijeđen”. Trener mi je kasnije tog dana rekao da ću braniti.
I nije bilo uzbuđenja?
- Ma je bilo je malo uzbuđenja, ipak nas je čekala velika utakmica. Međutim, ja gledam na to kao gušt. Uživaš u poslu i čekaš što će ti Bog pružiti. Znate kako ja razmišljam, zašto stvarati veliku buku oko toga ako radiš ono što voliš. Imaš samo svaki dan Bogu zahvaliti što ti je ponudio priliku. Prigodu raditi ono što voliš i želiš, ono za što živiš. A to ipak ne može svatko.
Analiza a ne hipnoza
Ono što povezuje utakmice na Rujevici i Maksimiru jesu kazneni udarci Gavranovića. U Rijeci se Letica proslavio obranom kaznenog udarca, a isti je igrač, koji je ove zime iz Rijeke prešao u Dinamo, na maksimirskom derbiju kazneni udarac zapucao pored vrata. Kao da ste hipnotizirali Gavranovića?
- Nisam ga hipnotizirao, nego analizirao. S trenerima sam proučio sve moguće izvođače kaznenih udaraca i pretpostavljao sam da će pucati u desnu stranu, pa sam se tamo i bacio. Analiziraš, pratiš svaki detalj koji ti može dobro doći u utakmici. Odabereš stranu i pokušaš igraču što dulje ne odati koja je to strana. To je moj način branjenja jedanaesteraca.
Ono što impresionira kod Letice jest njegova fleksibilnost sa 201 centimetrom visine. Brz, fleksibilan, a uz to i dobro čita igru. Odlično je istrčao u oba pokušaja Soudanija u situacijama “jedan na jedan”.
- Dragi Bog me takvog stvorio, a ja sam mu zahvalan do neba.
Kako danas gledate na spornu situaciju igranja rukom izvan kaznenog prostora kojoj je, i to se mora reći, prethodio nedosuđeni prekršaj na Saidu?
- Ne komentiram sudačke odluke, nije to moj posao.
Ali, može Letica komentirati odakle je došlo sjajno čitanje igre. Slobodno može i libera odigrati kako razmišlja i izlazi s vrata.
- Kada sam počinjao u Omišu, bio sam stoper. Zvali su me britka sablja. Kratko sam igrao stopera i onda sam stjecajem okolnosti prešao na gol. Na jednom turniru na igralištu u Karepovcu kod Frane Bućana falio nam je vratar. I rekli su mi “bi li ti na branku”. Prihvatio sam izazov.
Što bismo rekli, dalje je sve legenda. Ali nije postao vratar jer je bio najviši kao što bi mogli pomisliti.
- Nisam bio toliko visok u pionirima, izrastao sam tek u srednjoj školi. Nastavio rasti kada su ostali prestali. Zadnjih godina ne rastem, stao sam na 201 centimetru. I nosim kopačke broj 47.
Nosi prvoligaške kopačke, ali nije lako ušao u te kopačke. Morao se godinama boriti preko drugoligaških i najviše trećeligaških terena. U seniorski nogomet ušao je kao mlađi junior sa 18 godina u Mosoru kod trenera Mirka Grabovca.
- Borio se Mosor sa Šibenikom za ulazak u Drugu ligu. Iz Mosora sam nastavio braniti u Valu, također u Trećoj ligi.
I tada je živio svoj san da će jednog dana braniti u Hajduku. Ispred sebe je tog proljeća imao Kalinića, Stipicu, Grbića i Ranilovića. Bio je peti vratar Hajduka sa 18 godina.
- Istina, nisam bio u prvom planu, ali ja sam se nadao i vjerovao da će jednog dana doći i moja šansa.
Koliko je koristilo iskustvo s niželigaških travnjaka?
- Kao mlađi junior prvi put se susreo s igračima od 30 godina, a do tada sam isključivo bio s vršnjacima. Tu sam prošao životnu školu. Svaka je utakmica imala situacije da bi danas došao tu gdje jesam. Svaki je detalj pomogao.
Nisam se promijenio
S posudbe iz Vala u ljeto 2016. prešao je u Rudeš, otišao je stepenicu gore, u Drugu ligu.
- Rudeš mi je bio nova škola. Naučio sam otići od kuće, spremiti kofer i boriti se sam za sebe. U početku nisam bio prvi vratar, a onda sam se izborio za jedinicu. Na kraju sam ponosan što sam šest mjeseci bio sam dijelom ekipe koja je osvojila prvo mjesto i ušla u Prvu ligu.
Premda je prve pripreme u Hajduku prošao kod Burića u zimu 2016., prvi put se više za Leticu čulo kada je nakon povratka iz Rudeša na zimskim pripremama kod Carrilla obranio kazneni udarac u test dvoboju sa slovačkim Trenčinom.
- Ali, proljeće prošle godine ponovno sam branio u Trećoj ligi, ovoga puta za B momčad Hajduka.
U godinu dana je od Treće lige došao do derbija. I baš ništa se nije u životu promijenilo? Što kažu prijatelji ?
- Moji bliski prijatelji su primijetili da je sve isto. I nadam se da će tako što dulje ostati.
Borit ću se za vrh
Nije se ništa promijenilo ni u pravnom statusu. Dinamo je prošle nedjelje zaustavio vratar sa stipendijskim ugovorom (do ljeta 2019). Nije ni profesionalac, a junak je derbija. Kada će doći profesionalni ugovor s Hajdukom?
- Čekam Hajduk, nije do mene.
Moguće je da se sa stipendijskim ugovorom domogne i SP-a u Rusiji. I Tonči Gabrić je rekao “bit će legitimni kandidat za SP ako ovako nastavi braniti”.
- Daleko je Rusija, ali borit ću se... To bi bila velika stvar za mene i za klub, međutim treba svaki dan krvavo raditi da se dođe do takvog ostvarenja. Ali, jasno je da bi SP u Rusiji bio za mene šlag na torti. Neka bude zdravlja, pa što Bog da....
Sjajne su prognoze za karijeru Karla Letice, a jedan od takvih govori da će biti “četvrti gusar” u reprezentaciji Hrvatske. I da će sve nadvisiti.
- Dobro zvuči, ali treba povezati riječi i djela. Drago mi je čuti da ljudi tako misle, ali ja znam kako je težak bio moj put. Što sam sve prošao da bih stigao do uloge prvog vratara Hajduka. Još ne znam je li teže doći do vrha ili se zadržati na vrhu, ali svakako ću se boriti da ostanem na vrhu.