Dva kola prije kraja prvenstva Bosne i Hercegovine, Zrinjski je osigurao treću uzastopnu titulu prvaka (što je nezapamćen doseg u Premijer ligi), a time je i Blaž Slišković drugi put postao prvak.
Nekoliko dana kasnije u Mostaru kao da još nisu shvatili što su postigli, titula je malo uranila kiksom Željezničara, a na to nitko nije bio spreman. Blaž Slišković je kao igrač bio umjetnik lopte, to će vam reći svatko tko ga je jednom vidio na djelu, ali kao trenera su ga mnogi osporavali i govorili su da se šlepa na temelju igračkih dana. Kao veliko je ime, gleda mu se kroz prste, međutim, ovi naslovi demantiraju takve priče. Jest da je već dugo u ovom poslu i da više nije mlad (“uskoro će mi šezdeseta”), prošao je puno svijeta i skrasio se u svom Mostaru. Ispada da je u njegovu slučaju stvarno najljepše kod kuće. Barem kao treneru.
- Jest mi lijepo, ali mislim da je vrijeme da odem negdje vani, u neki ozbiljniji klub. Sve ovo gdje sam išao ranije, Rumunjska, Albanija, Kina, Saudijska Arabija, nije bila razina gdje bih mogao očekivati duži ostanak ili neki bolji rezultat. Čak i kad sam prije 13 godina bio u Hajduku, pa neka sam tamo bio igrač, bilo je drugačije. Malo sam koga znao, osim Igora Štimca. U Splitu se dogodilo što se dogodilo. U sve te klubove sam išao s nekom rezervom i bio sam u pravu. Da mi je barem naći neki klub srednje klase u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji, bilo bi sjajno. Mislim da imam dovoljno iskustva i znanja okušati se u takvom klubu. Naravno i da taj klub ima neke ambicije. Kod nas je fino raditi, kod kuće si, sve ti je nadohvat ruke, a ja imam sreću da sam u klubu kao što je Zrinjski, gdje je i financijski sve u redu. Naši igrači nemaju problema s plaćama, sve im sjeda na račun po dogovoru i to je velika prednost u odnosu na 70-80 posto klubova u Bosni i Hercegovini.
Razgovarali smo u klupskom restoranu Zrinjskog, u popodnevnim satima. Žive duše nije bilo, osim konobarice. Cigareta za cigaretom, Baku nije trebalo puno nagovarati da se raspriča. Uostalom, lako je razgovarati s njim. Ne pametuje, ne postavlja se s visoka, odmjeren je, iskren, otvoren. I duhovit.
- Možda netko smatra da nisam napravio puno, ali ja ne mislim tako. Vodio sam reprezentaciju BiH četiri-pet godina, dvaput smo bili na pragu plasmana na velika natjecanja. Nismo uspjeli u presudnim utakmicama, međutim smatram da smo Mišo Smajlović i ja uspjeli utoliko što smo nametnuli da u reprezentaciji moraju igrati najbolji, a ne po nacionalnom ključu. Kad se BiH plasirala na Svjetsko prvenstvo 2014. godine, doživio sam to kao da sam i ja djelić toga.
U toj njegovoj trenerskoj karijeri bilo je i dosta peha, puno puta su se sitnice ispriječile i ostavljale ga nadohvat nečega velikog. Nije bio izbirljiv, išao je gdje su ga htjeli, pa i do Kine.
- U ovom poslu moraš biti konstantno, a ja sam 2012. otišao u Kinu, potpisao na tri godine i dobio otkaz nakon četiri mjeseca. Nakon prve utakmice, 0:0 u gostima, sportski direktor mi je rekao da predsjednik smatra da ne igramo kako bi on htio. Nudili su mi mjesto savjetnika. Ja pitam “je li Capellu?”, oni kažu “mom pomoćnom treneru”. Nisam prihvatio, jer nema smisla i razišli smo se. Ugovor mi je trajao i nisam mogao uzeti ni jedan drugi posao, dok se to ne riješi. Riješilo se tek 2016. godine.
- Mali je milijun trenera, puno ih iz kopački prelazi direktno u trenere. U današnjem nogometu menadžer je sve, ja ga nemam. Nedavno sam dao intervju u Gazzetti, možda me se netko sjeti, nazove, što ja znam? Tamo sam stvorio nekakvo ime kao igrač. Gdje god sam išao raditi, bilo je preko prijatelja i poznanika.
A da se obrati Zinedineu Zidaneu, bockamo ga. Njegova preporuka bi zlata vrijedila. Ipak je Slišković bio igrački idol velikom Francuzu u Marseilleu.
- Znam da se šališ, ali isto mi to ozbiljno govori stotine ljudi. Pa bio si mu idol, nazovi ga. Ma, dajte, molim vas. Mogu ga eventualno nazvati i čestitati mu ako opet osvoji Ligu prvaka.
Ako i kad dođe ponuda koja obara s nogu, Slišković ostaje u Zrinjskom.
- Sa Zrinjskim imam dogovor, izaći će mi u susret ako nađem nešto kvalitetnije. Do tada sam posvećen njima, radimo već na dovođenju igrača, želimo iskorak u Europi. Lani smo zapeli na Mariboru, mislim da bismo mogli napraviti nešto više. Većina momčadi je već dugo na okupu, imaju i nešto iskustva. Makar su relacije neusporedive. Taj Maribor ima budžet od 12 milijuna eura, mi imamo dva. Njihovi uvjeti u usporedbi s nama su čudesni.
Dobro, računa li Slišković da mu je ovo treća ili druga titula? Ipak je dokazano da je bio trener Hajduka prije 13 godina.
- Nemam je službeno, ali osjećam zadovoljstvo, ipak sam radio 20 kola i u trenutku smjene sam bio prvi s tri boda više od Rijeke. Fatalna je bila utakmica s Rijekom u Splitu, 1:1, primili smo gol na kraju, makar mislim da bi me smijenili i bez toga. Bilo, pa prošlo.
U kakvim je danas relacijama s Hajdukom? Istina je da se na Poljudu često mijenjaju čelni ljudi, teško je uspostaviti kontakte i održati ih.
- Uvijek u dobrim odnosima. Meni je teško komentirati sa strane, rekao bih da predsjednik Kos nije loše radio, barem po onome što sam pratio u medijima. Čak sam s njim izmjenjivao neke poruke. Čujte, rezultati ne mogu doći preko noći, nitko nije čudotvorac. Po meni, Željko Kopić radi baš vrlo, vrlo dobar posao. I što sada da nije pobijedio Dinamo? Kao da je prvi put. Ili da je u tri utakmice izostao rezultat? Naravno da bi svi voljeli da se pobijedilo, da se produžila borba za titulu, ali nije kraj svijeta. Idemo zato sljedeće godine još ambicioznije, otvoreno najaviti napad na titulu prvaka, napraviti momčad za to. Tako se, naprimjer, radi u Zrinjskom, ali u Splitu mi sve to izgleda malo nekulturno, uličarski, svatko se petlja, svatko ima svoje mišljenje.
- Ne drže se zajedno, to je problem. Kao trener sam osjetio što je to, dovoljno je bilo doći u kafić ispod stadiona, tamo bi bila 101 struja, za svakim stolom drugačije mišljenje. Kad sam bio igrač, nije bilo tako. Predsjednik je bio Tito Kirigin, imao je tri čovjeka od povjerenja i oni su o svemu odlučivali. Nemam ništa protiv nikoga, ali u posljednje vrijeme se pojavilo previše pameti. Zato se stalno vrte u krug. Dajte vi meni recite, što će Hajduku Branco da ga se dovodi iz Portugala za sportskog direktora? Zar ovdje nema sposobnih ljudi za taj posao, koji će lakše pronaći igrače s ovih prostora?
CIJELI INTERVJU S BLAŽOM SLIŠKOVIĆEM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI