Bio je jedan od najboljih hrvatskih nogometnih trenera

U godini 100. obljetnice Hajduka je zatekla najtužnija vijest. Umro je Tomislav Ivić, tek tjedan dana prije nego što bi, 30. lipnja, imao 78. rođendan.

Otišao je najtrofejniji trener "bijelih", stručnjak koji je vodio zlatnu generaciju hajdukovaca sedamdesetih godina i optočio je mnogim trofejima, naslovima prvaka i kupovima. Malo je reći da je ostavio neizbrisiv trag u Hajduku i nogometu, tužnije vijesti za svakog navijača Hajduka ne može se ni zamisliti.

Bolovao je u posljednje vrijeme, nije mogao više izlaziti iz svoga stana na Mejama, pa kako ga nije bilo do Poljuda u svojoj nekoć redovitoj šetnji da vidi što ima u "kući bijelih" i što se događa, kako više nije redovito svraćao do svoga Frfe, Dražena Mužinića koji mu je bio omiljena "štacija" na stadionu, osjetili smo kako šjor Ivan više nije dobro, dolazile su vijesti od kojih nam se mrštilo čelo.

Pripremali smo se da ga iznenadimo, posjetimo, da mu zakucamo na vrata baš na rođendan, evo za pet dana, ali - smrt je bila brža...

Šjor Ivan, mali Napoleon ili za svoje najbliže - Braco. Tomislav Ivić, najbolji hrvatski nogometni trener svih vremena, u ovom času se na takvu tvrdnju neće naljutiti ni oni koji bi mu se rado svrstali uz rame i rekli kako su i oni veliki poput njega.

No, iza Ivića stoje rezultati, trofeji, opus kakav je malo tko nanizao u svojoj karijeri.

Kazat ćemo - najtrofejniji hrvatski trener i tu prestaje svaki možebitni prijepor. Najtrofejniji hrvatski i jedan od najtrofejnijih svjetskih trenera, za kojega se može reći da je bio i vizionar; gledao je nogomet ispred svoga vremena, bio je i taktičar, vrsni natjecatelj bez premca, ali i učitelj mladih nogometaša pod čijom je stručnom palicom stasala plejada nogometnih velikana.

Kao nogometaš igrao je za Splita, u redovima "crvenih", jednu sezonu pojačao je Hajduka kao igrač šezdesetih godina, ali i dok je bio nogometaš zapravo se samo pripremao da bude - trener.

Najveći od svih. Počeo je u Splita i kao trener, u mlađim uzrasnim kategorijama i u prvoj momčadi.

Tito Kirigin, predsjednik Hajduka prepoznao je njegov entuzijazam i kvalitetu, pozvao ga da prijeđe u Hajduk, u omladinsku školu i tu počinje uspon. I Ivićev i Hajdukov.

Danas kad se osvrnemo unatrag, Ivić je bio trener Splita, Šibenika i Hajduka, član selektorske komisije za kormilom Jugoslavije, pa je vodio Ajax u Nizozemskoj, vratio se u Hajduk, otišao je u Anderlecht u Belgiji.

Dalje se sve vrtjelo kao na filmu, Galatasaray, zagrebački Dinamo, Avellino, Panathinaikos, Porto, Paris St. Germain, Atletico Madrid, Olympique Marseille...

Nije dosta?

Ma kakvi, tek smo na pola puta, Benfica, pa opet Porto, potom je bio i direktor reprezentacije Hrvatske, vodio je jednu utakmicu i kao trener i to u pobjedi protiv Italije (2:1) u Palermu, pa se vratio klupskom nogometu, Monaco, Fenerbahce.

Potom je prihvatio poziv da bude izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata, bio s njima drugi u Aziji, pa je u međuvremenu probao opet u Hajduku, ali se otisnuo dalje, Standard iz Liegea, opet Olympique Marseille, pa Al Ittihad iz Jeddaha u Saudijskoj Arabiji, povratak u Liege da vodi omladinsku školu i nekako se u ta doba, malo kasnije, prije nekoliko godina vratio u svoj Split, ostavio je kufer kod kuće, dosta je, rekao je, zaželio se obiteljskog mira i pogleda s balkona na grad pod Marjanom...

Ostat će zapisano da je rodom Splićanin, a podrijetlom iz Miljevaca kod Drniša, po školskoj spremi je bio brodograditeljski bravar s industrijskom školom, radio u škveru, ali se istodobno školovao i za nogometnog trenera na Višoj trenerskoj školi u Beogradu, tada na najvećem glasu: bio je uvjerljivo prvi u klasi.

Kroz karijeru postao je i poliglot, govorio je engleski, francuski, španjolski, njemački, portugalski...

Prvak s Hajdukom, prvak s Ajaxom, prvak s Anderlechtom, prvak s Portom, pa Superkup Europe i Interkonti kup s Portom, prvak svijeta 1987...

Za njega je bilo dobro samo prvo mjesto... Zvali su ga sa svih strana, klanjali se njegovom radu i znanju...