Zamjerio je Zdravko Mamić što smo, kad je treći put sjeo na Dinamovu klupu, Jurčića usporedili s Rafaelom Banitezom. Koji je baš u tom trenutku sjeo na Chelseajevu klupu, nevoljen od navijača i medija, ne baš pun povjerenja od igrača, označen uglavnom kao gubitnik. Izgledalo je još tada nelogično na klupu vratiti trenera koji je godinu dana ranije otišao posramljen, kao glavni krivac za najveću sramotu i blamažu u povijesti kluba. Ali sad kad je već tu i ako želi uspjeti, premda to izgleda nemoguće, morat će se promijeniti.
Njegov gard, nedostatak samokritike, često loša komunikacija s igračima i javnošću, njegovo emotivno i strastveno vođenje utakmica, sve su to bile stvari koje su stvarale lošu sliku o “treneru fanatiku”, koji zapravo nikad nije shvaćen. Uz sve to i ti “repovi” u svlačionici, ma sve je u startu bilo protiv njega, rizik da će opet biti neuspješan vrlo velik. Bilo je to srljanje u propast, koje je mogao spriječiti sam Jurčić, da se odlučio promijeniti.
I prvi mjeseci davali su nadu, kao da je shvatio da se mora promijeniti. Bio je nekako smiren, ponizan, smirio je i svlačionicu. Neki su “protivnici” otišli, ostali se priviknuli, počeo je slagati momčad za Ligu prvaka, njegove zamisli nogometno su bile logične. Međutim, Jurčić je opet upao u istu zamku. Pomislio je da se Zdravko Mamić doista promijenio, pokajao što ga je otpustio, i odlučio mu ovaj put dati vremena, a s druge strane on se nije htio dokraja promijeniti. Sve je štimalo do ljeta, do prvih stresova, do prvih dvojbi. Oko Halilovića, Sammira, zbog velikog broja igrača, zbog priča o “megamomčadi”...
Prve kritike, prva nervoza i Jurčić se izgubio. Nogometna logika i njegove vizije s jedne, potreba za kompromisima u skladu s klupskim interesima s druge strane, medijski i pritisak javnosti - nije se tome prilagodio. I nije se želio mijenjati, opet je stao u onaj isti gard, opet se počeo otuđivati od igrača. Recimo, gdje je onomad puklo s Cufreom? Jurčić mu je dvaput zaredom rekao da će igrati u idućoj utakmici i onda mu nije dao ni minute zbog spleta okolnosti. Ali nije mu to objasnio, nego je jednostavno s njim prekinuo komunikaciju. Isto je napravio i sad, s nekoliko igrača. Na neke je vikao, neke (samo) kritizirao, izgubio je potporu svlačionice. A kad je izgubio rezultat, ostao je na vjetrometini, bez ikoga i ičega što ga može obraniti. Vjerujući da je stvarno dobio - “vrijeme”. Sva tri puta dogodilo mu se isto, išao je tvrdoglavo svojim putem kroza zid i stigao do točke kad dalje nema, kad su svi (osim njega) svjesni da je odlazak najbolja opcija.
- Kruno ništa nije naučio svih ovih godina, on se uopće nije promijenio - zavapio je i Zdravko Mamić.
Iako je to, naravno, bilo i brisanje vlastite krivice za to što je Jurčić uopće treći put sjeo na istu klupu dok su mu svi govorili da je to “samoubojstvo”, Mamić je bio u pravu. Jurčić se nikad nije htio promijeniti, štoviše, svaki njegov mandat na Dinamovoj klupi trajao je sve kraće. I, vjerujemo, stigao do konačnog kraja. Svi su valjda shvatili da više nema smisla, da bi četvrti put bilo - previše. Samo, rana je u Jurčićevu CV-u svaki put sve dublja. Prošli je put nakon otkaza postao pomoćnik jednog izbornika, pa pomoćnik drugoga, sad je daleko i od toga.