Čim je Igor Tudor odlučio raskinuti svoj odnos s talijanskim prvoligašem Udineseom, odmah se znalo da mu je sljedeća destinacija Hajduk. Jer, sigurno je da mu talijanski klub nije isplatio sva primanja koja su ga gibirala do ljeta 2020., što znači da se Tudor dogovorio, našao zajednički jezik oko otpremnine i zaključio svoju eru u Udinama, barem privremeno.
Dulji ostanak
No, treba reći da je šef struke Udinesea Gianpaolo Marino u vrijeme kad je silom prilika nakon tri uzastopna poraza bio primoran dati otkaz Tudoru, izrazio svoje nezadovoljstvo na račun svog čina:
- Žao mi je da je Tudor smijenjen, jer znam da on ima prave trenerske kapacitete.
Toga mišljenja i uvjerenja je i Mario Stanić, savjetnik predsjednika Hajduka Marina Brbića koji se od prve odlučio za Tudora kao nasljednika Damira Burića. Zaista, na Poljud se vraća trener koji ima ne samo pravu energiju, nego i znanje i sposobnosti da Hajduk čim prije vrati na prave pozicije, one kojima “bijeli” pripadaju, a to je borba za prvo mjesto.
Otkako je Tudor s Hajdukom osvojio hrvatski kup 2013. godine, pa vodio “bijele” još sezonu i pol, na klupi splitskog kluba nije bilo takvog trenera, odlučnog i beskompromisnog do te mjere da mu nije bio problem u jednom trenutku otkazati angažman na Poljudu, i to neposredno uoči nastavka prvenstva, to jest proljetnog dijela 2015. A poznato je da se na taj iznenadni korak odlučio zbog neslaganja s predsjednikom Brbićem, koji nije uslišao trenerove zahtjeve za dovođenje Nikole Žižića, Solinjanina s angažmanom u Novom Mestu (navodno je sve zapelo po pitanju odštete). Od tada su počela smjenjivanja trenera na klupi Hajduka, prodefiliralo je njih jedanaest (Burić u dva navrata) i sada se Tudor vraća, vjerojatno s idejom da duže ostane na Poljudu.
Tudor je bio izvanredan igrač, tek što je zakoračio na prvoligašku scenu, odmah je pokazao sav raskoš svojeg talenta i sposobnosti, tako da je ubrzo postao hrvatski reprezentativac. Već je 15. studenoga 1997. debitirao u Kijevu protiv Ukrajine (1-1), istina, igrao je svega minutu u sudačkoj nadoknadi, a poslije svega tri sezone u bijelom dresu preselio se u Torino, u veliki Juventus.
Zapravo, iz Juventusa su bacili oko na Darija Smoju, tada stopera Dinama, ali je nakon jedne utakmice mlade reprezentacije u Šibeniku Luciano D’Onofrio, koji je kao menadžer trebao finiširati dogovor sa Smojom, po sugestiji Tomislava Ivića sugerirao Lucianu Moggiju, u to vrijeme gazdi torinskog kluba, da angažira Tudora. Od tada su skauti Juventusa pratili Tudora na dvanaest utakmica, pa su Moggi i Antonio Giraudo uoči finalne utakmice Lige prvaka 1998. u Amsterdamu sletjeli u Split kako bi dogovorili transfer.
Prethodno je Tudor u Splitu, u lučici Labuda na Ivićevoj jahti, unaprijed potpisao ugovor na četiri godine za Vecchiju Signoru, pa je bilo natezanja oko visine transfera, koji je na kraju iznosio za Hajduk rekordnih osam milijuna maraka. Taj transfer bio je prava senzacija. Tudor je svojim sjajnim igrama opravdao očekivanja trenera Juventus Marcella Lippija, premda je jednu sezonu bio na posudbi u Sieni, da bi se onda vratio u Hajduk, gdje je okončao igračku karijeru s nepunih 30 godina, i to zbog misteriozne ozlijede skočnog zgloba.
Formiranje igračke jezgre
Tudor se odmah odlučio za trenerski poziv, bio je asistent talijanskom treneru Eduardu Reji, trenirao je i juniore Hajduka, da bi u finišu sezone 2013. poslije Miše Krstičevića preuzeo prvu momčad i osvojio kup.
Po odlasku iz Hajduka bio je trener grčkog Paoka, zatim u Turskoj Karabukspora i Galatasaraya te u prošlim prvenstvima dva puta Udinesea. Sada se gotovo sigurno vraća na Poljud kako bi nastavio svoj naprasno prekinut posao (vodio je “bijele” od 29. travnja 2013. do 4. veljače 2015.), ovaj put u tandemu s Marijom Stanićem, čovjekom zaduženom za struku u Hajduku.
Tudora čeka težak posao, ali on ima kapacitete da ovog proljeća stabilizira momčad Hajduka, uz obvezu da mu se dopuni igrački kadar i da ne dozvoli osipanje aktualnog. No, budući da Hajduk godinama živi na račun prodaje svojih igrača, i to svojih najboljih elemenata, navijači ne trebaju očekivati čuda, nego se, što je najavio savjetnik Stanić, naoružati strpljenjem i čekati da se formira prava igračka jezgra za velike domete.