Sve je manje sumnje da će Igor Jovićević biti novi trener Dinama, kad/ako Modri riješe situaciju s Nenadom Bjelicom.
Po mnogima, kad je već došlo do takve situacije, do koje nije trebalo doći, ako je Bjelica već ugodna uspomena, onda je Jovićević logičan izbor.
U trenutku kad Dinamo nema potrebe, s obzirom na to da se ne zna kakva će biti ni ova ni iduća sezona, tražiti neko jako trenersko ime, nekoga Bjeličine karizme i karakteristika, “kućno” je rješenje najbolje. A među njima, svakako, odskače Igor Jovićević.
U trenerskom je poslu najizraženija ona da nekome mora smrknuti da bi drugome svanulo, tako je Jovićeviću svanulo kad je otkaz dobio Ivajlo Petev. Mario Cvitanović, koji je dotad vodio drugu momčad, preuzeo je prvu momčad, Jovićević je sjeo na njegovo mjesto.
Iako u nas ne tako poznat, imao je iza sebe avanturu u Celju, gdje se jedan naizgled ozbiljan projekt, u kojemu je on bio trener, vrlo brzo pretvorio u propast, kad je tamo ostao bez posla, došao je u Dinamo. Ipak na stepenicu niže, u drugu momčad, ali, kao što je i sam više puta rekao, Dinamo je Dinamo.
Prije toga bio je Jovićević u Ukrajini u Karpatyma, gdje je na klupi vodio 46 utakmica, ali je dosta uspjeha imao i kao sportski direktor u istom klubu. U to su doba Karpaty igrali i u skupini Europske lige.
Nogometni fanatik
Brzo je Jovićević u Maksimiru zaradio imidž kvalitetnog trenera, nogometnog fanatika, a to da je velik, strastven dinamovac, znalo se odavno. Pa je tako već kad je odlazio Mario Cvitanović bio jedan od kandidata za novoga trenera, no tada su u Dinamu procijenili da nije još vrijeme za njega, priliku je dobio Nikola Jurčević.
Međutim, Igor Jovićević nastavio je raditi u drugoj momčadi i onoj sličnoj, juniorskoj u Ligi prvaka. Posao trenera koji mora balansirati igračima između prve, druge i juniorske momčadi, voditi praktički tri različite momčadi (juniorska u Ligi prvaka nije sasvim ista kao druga momčad u Drugoj HNL, a miks tih dviju ona je koja je igra Premier League International kup), sigurno nije jednostavan, no Jovićević je energičan tip, stalno našpanan. Sam će za sebe reći da je perfekcionist, nekad, kako je rekao, traži i previše od svojih suradnika pa im se nerijetko zna i ispričati nakon utakmice.
Naravno, kao i svaki trener koji još nema izraziti rezultat, ni oko Jovićevića nisu svi kolege i ljudi iz nogometa još uvijek suglasni kakve su mu trenerske kvalitete. Ima li kapacitete za kormilarenje klubom kao što je Dinamo jer to je, bez ikakvog podcjenjivanja, barem razina više od svega što je dosad radio. Sredina u kojoj je važno sve, a ne samo konačan rezultat na semaforu.
Ono što mu svakako ide u prilog jesu rezultati koje je ostvario sa svojim juniorima u Ligi prvaka. Lani četvrtfinale i nesretno ispadanje od Chelseaja nakon jedanaesteraca, ove godine barem isti uspjeh, valjda će se ta utakmica s Benficom jednom odigrati... Uz to i lanjsko finale tog Premier League International kupa.
Ono što krasi njegovu momčad jest karakter, momčadski duh, to je ono na čemu Jovićević gradi svoj uspjeh. Uvijek ističe zajedništvo, zajednički cilj, ali i taktičku disciplinu. Vidjelo se to u svim utakmicama; čak i kad su gubili, njegovi igrači pokazali su maksimalan trud, što se kaže, bacali su se na glavu. A nakon velike pobjede u Münchenu, gdje su i nadigrali sjajni Bayern, dobili su nadimak Fakini.
Nezgodan trenutak
Svakako, zanimljivo će biti pratiti njegov daljnji trenerski razvoj, premda dolazi u vrlo nezgodnom trenutku. Nakon Nenada Bjelice, koji je postavio visoke standarde, u situaciji kad je aktualni igrački kadar potpuno uz Bjelicu.
Nogomet je devastiran koronavirusom, a Dinamo od ljeta, odnosno od početka nove sezone, čeka još jedan novi početak, u atmosferi koja u ovom trenutku nije ni blizu onoj kakva je krasila Maksimir zadnje dvije godine. Sigurno je da za trenere postoje povoljniji trenuci za skok na višu stepenicu, za ispunjenje sna, a Jovićevićev je san - Dinamo.
U igračkim danima nije se ovdje dugo zadržao, kao veliki talent, jedan od najvećih u Maksimiru, otišao je vrlo mlad u Real, ali nije imao sreće. Ozljede su mu usporile pa onda prekinule karijeru, a da u svom Dinamu nikad nije pokazao koliko vrijedi.
- Tu frustraciju što nisam uspio kao igrač usmjerio sam u silnu energiju da uspijem kao trener - rekao je u nedavnom intervju SN-u.
Dobit će priliku prije no što se mogao i nadati, čekat će ga velik izazov: nakon Fakina dočekuju ga mangupi!
Usporedba Bjelica - Jovićević
Igračka karijera
Bjelica je, neupitno, ostvario veće igračke domete. Prvoligaški igrač u Osijeku, kasnije u Španjolskoj, potom i u Njemačkoj i Austriji, igrač godine u izboru Večernjeg lista 2000. godine. Reprezentativac s premalo nastupa (tek devet), ali i s nastupima na Euru. Jovićević je pak jedan od onih koji su ostali neostvareni talenti. Otišao je u Real, ali nije pronašao put do zvijezda, a kad se vratio nakon duge ozljede, opet se ozlijedio. I bio osuđen na kraj karijere već u 31. godini.
Trenersko iskustvo
Bjelica je u karijeri išao postupno, no uvijek je radio sa seniorima. Od nižih liga u Austriji, do prve lige, Lige prvaka, Italije, Poljske, Dinama, europskog proljeća i opet Lige prvaka. Trener je već 13 godina, s raznolikim iskustvom iza sebe. Jovićević je krenuo kao sportski direktor u Ukrajini, kasnije sjeo na klupu istoga kluba, Karpata, a onda imao epizodu u Celju. Tek je tada, došavši u Dinamo, počeo raditi s drugom momčadi, odnosno juniorima, s kojima i postiže dobre rezultate.
Trenerska filozofija
Na neki način, Bjelica i Jovićević slični su mentalitetom, nogometni pogledi spajaju im se pogotovo u pojmovima karaktera, momčadi i energije. Obojica na tome inzistiraju, od toga kreću i na tome grade svoju priču. Jovićević je, kao i Bjelica, dosta energičan tip, temeljit, svakoj utakmici prilazi vrlo ozbiljno, puno toga ulaže na pripremu. Naravno, u Dinamu su Jovićević i Bjelica dosta usko surađivali, puno je Jovićevićevih igrača prošlo i kroz Bjeličine ruke. Jovićevićev je trenerski uzor, prije svih, Vicente del Bosque.
Ambicioznost
Bjelica je svoju ambicioznost pokazao više puta tijekom karijere, dolaskom u Dinamo letvicu je uvijek postavljao više od očekivanja, pokazalo se da je opravdano ambiciozan. Ne taji da bi želio raditi u Španjolskoj ili Bundesligi, da bi volio biti hrvatski izbornik... Jovićević u svakoj rečenici pokazuje svoju ambicioznost, prije svega želi uspjeti kao trener, napraviti velike stvari, naravno, Dinamo mu je posebni izazov. Dinamovac je od malih nogu, otac mu je igrao za plavi klub, sanjao je trenutak kad će u svom klubu biti u važnoj ulozi. Naravno, nakon toga, ambicija vodi i svim ostalim razinama.
Igor Jovićević
Odnos s igračima
Ono što je bio lajtmotiv Bjeličina razdoblja u Dinamu svakako je odnos s igračima. I oni koji nisu sasvim zadovoljni statusom ili minutažom u momčadi poštuju Bjelicu i stoje uz njega. To je najbolje pokazala ova situacija sa smanjenjem ugovora, ali i mnoge situacije prije nje. Ako se za nekoga može reći da ga igrači slijede, onda je to Bjelica.
Slijede i Jovićevića, neupitno, slušaju njegove motivacijske govore i provode na terenu što se od njih traži. Ipak, radi se o mladim igračima, juniorima, bit će mu veliki izazov ući u “Bjeličinu” svlačionicu.