Sve ptičice iz gore spustile se na more. Kad bismo parafrazirali tu staru dalmatinsku pjesmu, onda bismo posegnuli za rečenicom “Sve Munjize iz gore (Ljubitovice) spustile se na more (u Marinu kod Trogira). Iskusni zagrebački gospodarstvenik i bivši direktor Konzuma Dragan Munjiza je zapravo zakleti Dalmatinac. Ne samo po ljetovanjima na otoku Zlarinu, već i korijenima, koji su njegovu (širu)obitelj razvukli od Dalmatinske zagore do mora.
Stoga, nije ni čudno što se taj prokušani menadžer, u čijim žilama pjeni more, natjecao za prvog operativca Hajduka. Neslužbeno, na (skupim) američkim testiranjima imao je najbolje rezultate od svih kandidata, dospio u najuži krug. U završnim, eliminacijskim je pregovorima, međutim, bio gotovo prisiljen prihvatiti objašnjenje, kako je za razliku od Munjize, Jasmin Huljaj “Splićanin, koji je igrao nogomet”.
Dragan Munjiza
Dvije su točke bile ključne u Munjizinom izbornom programu. Teza o Hajduku, kao jednom od najvećih hrvatskih (sportskih) brendova, te potreba da se bijeli u stručnoj politici (opet) vrate Dalmaciji.
Da je stari splitski klub jedan od najvećih brendova Lijepe naše uvjeravaju nas vrlo zorno njegovi vjerni navijači, koji, poneseni ljubavlju prema bijeloj boji, hrle u Poljud i u trenucima, kad bi u nekim drugim sredinama reagirali posve drugačije. U dvije europske utakmice Hajduk je na svojim tribinama okupio više od 50 tisuća gledatelja. Je li ta neviđena ljubav, kao i svaka strasna veza, ponekad i slijepa!? O tome bi se dalo raspravljati, no prosječan se građanin Hrvatske mora pokloniti toj privrženosti Torcide svom klubu, koja je na granici fanatizma. Dapače, priznati kako je ljubav prema bijeloj boji na razini posebne vjere.
Vratiti se Dalmaciji
Druga Munjizina ključna točka ili tvrdnja “da se Hajduk u stručnoj politici mora vratiti Dalmaciji” podsjeća nas na vremena, kad su bijeli imali puno više sportskih uspjeha nego danas, a kad su vrata Poljuda bila širom otvorena za sve nadarene dalmatinske momke. Istodobno, veliki je splitski klub u dalmatinske (drugo)ligaše slao na kaljenje i tako sjajna imena, kakvim su se kasnije pokazali Jurica Jerković, Aljoša Asanović, Slaven Bilić, Nikola Kalinić... U drugom smjeru kretali su mladići od Zadra (Subašić, Tomasov, Bošković...) do Dubrovnika (Kurtela). Da ne govorimo o Šibeniku. Kod predstavljanja knjige “Moj Šibenik dušu kima” u jednom sam dahu izdiktirao dvije momčadi nadarenih nogometaša, mahom reprezentativaca, koji su nosili dresove oba kluba. Šibenskog i splitskog. Evo jedne na brzinu složene: Slavica - Bulat, Lemešić, S.Bilić, Žaja - Cukrov, Računica, Nadoveza, Rukavina - Erceg, Kalinić. Da ne govorimo o cijeloj plejadi splitskih trenera, koji su prve ozbiljne poslove odradili na Šubićevcu (Ivić, Matković, Pudar...)
Strani stoperi
Danas se takva suradnja doima kao nemoguća misija. Jednako u Zadru, Šibeniku ili Dubrovniku. Odnosi Hajduka s bivšim prvoligašima su na najnižoj razini, otkad se igra balun od Paga do Prevlake. U zadnjih su nekoliko sezona nadareni bijeli tići, uključujući i vratara Leticu, odlazili na posudbe u zagrebačke drugoligaše umjesto u susjedne dalmatinske gradove.
Dragan Munjiza takvu politiku smatra očito štetnom za ukupni dalmatinski nogomet. Izravna i negativna posljedica te strategije je bijeg ispod radara nadarenog Nikole Katića iz Opuzena preko Koprivnice u Glasgow Rangerse i Matea Baraća iz Sinja, preko Šibenika i Osijeka, u Rapid Beč.
Istodobno, Hajduk je posegao za stranim stoperima, koji su bili višestruko skuplji, a kvalitetno puno slabiji od dva stasita dalmatinska momka.