NAJBOLJI DINAMOV VRATAR SVIH VREMENA Golman koji je sa 3:0 sam pobijedio Juventus! Zgodan poput glumca, a među vratnicama suveren i hladan!

Za mnoge je Franjo Glaser najbolji Dinamov golman svih vremena. Bio je visok, elegantan, zgodan poput glumca.

Među vratnicama iznimno suveren, hladan, racionalan, golman koji nije znao griješiti i koji je bio znatno ispred svog vremena. Nikad se nije bacao zbog bravure, što je odlika mnogih, pa i današnjih golmana. Bio je sjajan na gol-crti, a maestralan na istrčavanju. Ubačaje je hvatao s lakoćom, a kad ne bi to mogao, loptu je boksao uvijek daleko od gola i uvijek sa strane, kako suparnik ne bi bio u mogućnosti odmah gađati gol.

Iako je igrao još u 30-im godinama prošlog stoljeća, bio je moderan i za današnje pojmove, jer je često znao odigrati ulogu središnjeg braniča, i to vrlo samouvjereno. Upisao je puno asistencija suigračima, danas to povremeno vidimo tek kod Ter Stegena u Barceloni. Svoju je obranu savjetima i mirnoćom činio boljom... Tako je Glasera opisao nekadašnji Hajdukov igrač Anđelko Marušić, koji ga je dobro upoznao na terenu.

Moraš imati sreće

Glaser se rodio u Osijeku, ali je odrastao u Sarajevu.

“Imao sam samo četiri dana kad su se moji preselili u Sarajevo. Tamo sam počeo braniti za radnički klub Hajduk i to već 1927. godine, kad mi je bilo 14. Među vratnicama sam ostao punih 20 godina. U Osijek smo se vratili 1931. godine, da bih ‘33. otišao u beogradski BSK iz kojeg sam ‘36. stigao u Građanski.”

View this post on Instagram

A post shared by Sportske Novosti (@sportskenovosti.hr) on Apr 7, 2020 at 12:06am PDT

Međutim, u BSK-u početak nije bio lagan.

“Njihov ‘tehniko’ Kika Popović me je vidio na jednoj utakmici i istu večer odveo u Beograd. A oni su već imali tri golmana: Gazzari, Matić i Gligorijević.

Dva mjeseca nisam dobio priliku u klubu, ali zato sam nastupio za reprezentaciju. Kako? Bio sam rezerva Matiću pa sam ljutit otišao među gledatelje. Turci do poluvremena vode 2:0, a onda strka, traže me sa svih strana. U nastavku smo iz dva moja ispucavanja napadačima zabili golove za 2:2, da bi na kraju i pobijedili. Moraš znati braniti, ali moraš imati i sreće...”

Brzo je potom dočekao i šansu u BSK-u.

“Igramo u Milanu protiv Ambrosiane-Internazionalea. Do poluvremena je već 5:0 za njih. Gazzari na golu ima loš dan. Odjednom mi govore da se svlačim, a trener Simić mi kaže: ‘Ovo ti je prilika, budeš li dobar, ostaješ na golu.’ Pepino Meazza s druge strane... Puca u rašlje, ja obranim, puca nisko, ja obranim... Na kraju smo izgubili 6:1, a gol smo zabili na moje ispucavanje. Više nisam bio rezerva...”

Velika tučnjava

Građanski ga je doveo kao veliko pojačanje, tada je već slovio za najboljeg golmana u Jugoslaviji.

“Dobio sam stan i 30.000 dinara s kojima sam ga mogao urediti.” Za ono vrijeme bio je to sjajan novac... Pregovori su bili napeti, jer u Zagreb je došla kompletna delegacija BSK-a kako bi ga vratila u Beograd. No, Franjo je već bio odlučio. Zbog problema s papirima nije odmah potpisao za Građanski, nego je neko vrijeme bio član Maksimira, ali to je bila samo formalnost.

Glaserov start u Građanskom bio je impresivan.

Početkom 1937. bile su dogovorene dvije utakmice s velikim Juventusom, prva u Beogradu, druga u Zagrebu. Zanimljivo, bila je to prva utakmica između Građanskog i nekog talijanskog kluba nakon punih deset godina. Sportski su odnosi, naime, bili prekinuti jer je na utakmici između Juventusa i Građanskog izbila velika tučnjava u kojoj je bilo i šaka i krvi...

Utakmica u Beogradu bila je utakmica pomirenja. Uglavnom, Glaser je debitirao baš protiv Juventusa, Građanski je slavio 1:0, a onda je uslijedio uzvrat u Zagrebu. O tome kako je Glaser branio u tom uzvratu svjedočio je legendarni Milan Antolković.

“Talijani su tog poslijepodneva igrali fenomenalno, mi na terenu nismo ni postojali. Ni Jazbinšek, ni Kokotović, a ni ja... Tu je utakmicu igrao samo jedan čovjek, samo Franjo Glaser. Sam protiv svih, sam protiv Juventusa. Franjo je branio sve, s metra, s tri, s pet, s dvadeset. Po zraku, po zemlji, to je bilo nevjerojatno za gledanje.

Talijani su čupali kosu, dolazili i dodirivali Glasera kako bi se uvjerili da je doista čovjek. U jednoj situaciji njihov centarfor Borel krenuo je sam na Franju, ovaj je istrčao izvan kaznenog prostora i Borel ga je zaobišao i krenuo prema praznim vratima. Već je slavio gol, kad se Franjo ukazao i munjevito obranio loptu koja je išla u gol. Talijane je taj gol toliko slomio da više nisu bili u stanju ništa odigrati, pa smo mi živnuli i zabili im tri gola. Hej, završilo je 3:0 za nas, a trebalo je biti 10:0 za njih. Čudo jedno. Glaser - Juventus 3:0, to je bio stvarni naslov s te utakmice. Sve je napravio, uplašio ih, uništio i slomio, a mi na terenu smo samo završili posao.”

Skinuo 73 ‘elvera’

Poslije su se legende prepričavale i nakon dvije utakmice koje je Jugoslavija odigrala s Mađarima i to 1940. Utakmice su završile 1:1 i 0:0, iako su Mađari bili znatno superiornija momčad, ali ni oni nisu imali recept za čudesnog Franju.

“Te dvije utakmice, kao i ona protiv Juventusa, tri su mi vjerojatno najbolje u karijeri, ali bilo ih je još na stotinu u kojima sam doista bio nesavladiv.” Tako će Glaser.

Za Glasera kažu da je prvi među golmanima počeo braniti nogama, ali i da mu je teško netko mogao zabiti gol glavom. “To je bilo nemoguće”, svjedočio je i legendarni Jazbinšek.

Naravno da je Glaser - kao i svaki golman - imao svoju crnu točku u karijeri. “Igrali smo protiv Njemačke u Zagrebu, izgubili 5:1, a ja ništa nisam mogao obraniti. Jedan sam gol primio kroz ruke, drugi sa 30 metara.” Godinu danas kasnije igrala se uzvratna utakmica, završilo je 2:0 za Jugoslaviju, a Glaser je bio igrač utakmice...

Kad je riječ o ostalim golmanima, Glaser je uvijek izdvajao jednog. “Zamora. Bio je čudesan golman, igrao sam protiv njega u reprezentaciji. Za mene najbolji od svih. Cijenio sam i Planičku, iako nije bio moj tip golmana, a Jašin je bio veliki majstor između vratnica.”

Bio je Glaser majstor za obranu 11-eraca. Prema vlastitom svjedočenju, imao je nevjerojatnu statistiku. “Pucali su mi 94 puta, a ja sam 73 puta obranio ‘elver’.

Kako? Gledam golmane i vidim kako griješe. Toliko puta sam ih upozorio da ne gledaju igrača koji puca u oči, nego samo u noge. On mora izvesti onaj zadnji trzaj koji ukazuje gdje će pucati. A golmani se bacaju unaprijed, kao da će pogoditi stranu.

To je branjenje na čistu sreću, a to nije dobro. U jednoj utakmici s Rumunjima strani sudac nije uspio doputovati pa je sudio domaći Rumunj. Na kraju utakmice svira on ‘elver’ koji nije imao veze. Moji se bune, a ja im kažem, “pustite, obranit ću”. I obranim ga, ali sudac ponavlja jer je netko uletio prije u 16 metara. Opet gužva, a ja ponovno miran. I opet obranim, Kovacs mi je dva puta pucao. No, sudac opet po svom i dosuđuje treći ‘elver’. Prilazi Bindea, znalac, dobar šuter. Skinuo sam i njemu... Tri u nizu!”

Trema prije nastupa

Glaser od sebe nije pravio heroja, čak je bio spreman priznati i da ima tremu oči većih utakmica. “Mislim da se prije svakog nastupa, posebno većeg, mora osjećati uzbuđenje i ta kratkotrajna trema.”

Kao svog nasljednika vidio je samo Monsidera, “imao je sposobnosti po kojima me je mogao dostojno naslijediti”. Volio je braniti u Splitu. “Redovito je bio najbolji na utakmicama, a pamtim da je i meni skinuo čistu šansu sa samo dva metra. Pucao sam, a on je otvorenom šakom obranio”, pričao je i veliki Hajdukov igrač Leo Lemešić. Najveći kompliment dao mu je Branko Kralj:

“Nasjedio sam se iza gola Beari i Monsideru. To su bili giganti. Ali Glaser je bio nešto posebno, čudesan u obrani na samoj crti, neponovljiv u istrčavanju, sjajan u igri nogometa. Trema mu je katkad bila jedina mana, ali kad bi obranio prvu, više mu nisi mogao zabiti gol.”