Izbjeglice. Izbjeglice razasute diljem Europe, napokon okupljene pod jednu zastavu. Svoju zastavu. U svome domu. Domu koji nikad nisu ni vidjeli. Znaju ga iz priča, krvavih i groznih, ratnih priča. Izbjeglice rata koji su na putu prema Euru. I sada pišu neku svoju novu bajku. Na istoj onoj zemlji koja je prije tridesetak godina nemilosrdno upijala krv, raste neka nova nogometna nada. Oni su hit kvalifikacija. Zovu ih balkanskim Brazilom. A oni se ne boje baš nikoga.
Oni su - Kosovo.
Njih 17 iz trenutačne momčadi rođeno je u Švicarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj. Dakle, 17 od 25 igrača rođeno je u posve drugačijoj kulturi, odraslo u potpuno drugačijim sredinama, živjelo je živote običnih europskih klinaca. U doba kada Kosova kao države nije bilo. Kada je nogomet vodio Fadil Vokkri iz dvije sobe nekog neuglednog prištinskog stana, s dva stola i dvije drlje od kompjutora. Tada, ima tome malo više od deset godina, ovo se činilo nemogućim. Svima, osim predsjedniku Saveza kojeg nitko ne priznaje, koji nema novca i ima, kao, momčad koja, međutim, ne može igrati službene utakmice. Njemu, Vokkriju, tajniku Saveza Errolu Salihiju te nekolicini veleposlanika, poput naših Kujtima Shale, Ardijana Koznikua i “finca” Shefkija Kuqija. Kosovska dijaspora. Koja je kucala, molila, kumila. Pisala dopise, tražila razgovore. Uz podršku HNS-a neka su im se vrata i otvarala. Ali odgovor je bio oduvijek isti...
Kosovo
Traženje učlanjenja
- Vi niste međunarodno priznata država.
I nisu bili, sve do 16. veljače 2008., kada je Kosovo proglasilo neovisnost. Tri mjeseca kasnije Vokkri je poslao službeni dopis u Uefu i Fifu, tražeći učlanjenje. Odbijen je. Četiri godine kasnije Fifa im je odobrila igranje prijateljskih utakmica, ali je ista odluka preinačena nakon teške agende Nogometnog saveza Srbije i Michela Platinija, u tom času predsjednika Uefe. Krenuli su opet, ovoga puta putem četvorice priznatih igrača kosovskih korijena, Lorika Cane, Xherdana Xhake, Xherdana Shaqirija i Valona Behramija. I tek su prije tri i pol godine, napokon, uspjeli dobiti blagoslov i Fife i Uefe za igranjem ne samo prijateljskih nego i službenih utakmica pod kapom krovnih nogometnih organizacija.
- Bio je to show, jedan od najponosnijih dana naših života - priznaju danas Kozniku i Shala.
- Nije to bilo jedno pismo, to je bila cijela hrpa pisama koja su se slala danomice, stalno. Nismo imali novca, ali imali smo utjecaj da se probijemo do ključnih ljudi, išli smo i preko naših hrvatskih, slovenskih, njemačkih prijatelja. Samo da bi Kosovo ostalo, i bilo živo...
Sada i više nego jest živo. Sada je hit. Sada, dva kola prije kraja kvalifikacija, jedan su bod iza Češke, četiri iza Engleske. S utakmicama upravo protiv njih. Ako i tu ne prođu, imaju još jedan popravni, protiv Sjeverne Makedonije putem baraža. Tri šanse. Veće od života.
- Naš je san zaigrati na Euru 2020. - rekli su uoči svojih prvih kvalifikacijskih utakmica, za Mundial 2018., kvalifikacija u kojima su završili uvjerljivo posljednji, s jednim bodom iz 10 utakmica, u konkurenciji Hrvatske, Ukrajine, Turske, Islanda, i Finske.
Smijali su im se. A oni koji su imali pravo nastupati, ili su pod pritiskom država za koje su već igrali zahvalili na pozivu, ili su jednostavno izabirali druge reprezentacije, čije su državljanstvo također imali. Sada? Više se nitko ne smije. Sada izazivaju respekt.
- Prije su dolazili mahom igrači koji nisu mogli proći u drugim reprezentacijama. A sada? Sada odjednom kosovsku majicu žele odjenuti svi - priča s neskrivenim ponosom mladi Lirim Kastrati, momak iz Lokomotive koji je dio ove velike europske nogometne priče.
- Ako su rođeni u Crnoj Gori, Makedoniji ili negdje, a baka ili djed su im Kosova, oni baš žarko žele biti dio ovoga. Osjećaju tu navalu ponosa i napretka koje radimo kao momčad.
Ključni trenutak
Koju osjećaju i oni potpisnici pisma, koji su pomagali Kosovu, ali su zbog zahvalnosti prema Švicarskoj i Belgiji ipak odlučili i dalje ostati dio tih reprezentacija. Na Kosovu ih nitko zbog toga ne optužuje. Cijeni se njihov doprinos. Ali se, naravno, sanjari: ‘Eh, što bi bilo kada bi ovdje, među nama, još bili Shaqiri, Xhaka, Januzaj i Behrami...’
Možda i ključni moment dogodio se u ožujku prošle godine, kada je kosovski savez, kojeg je od preminulog Vokkrija preuzeo biznismen Agim Ademi, kao novog izbornika imenovao za širu nogometnu javnost nepoznatog 67-godišnjeg Švicarca Bernarda Challandesa. Otkad je on preuzeo kormilo, Kosovo je u 17 utakmica nanizalo 11 pobjeda, pet remija i samo jedan poraz, i to onaj recentni 3-5 na engleskom tlu kontra polufinalista Svjetskog prvenstva. Od liliputanca, Kosovo se preobrazilo u balkanskog lava, kojim grize koga god stigne.
- Ne bojimo se nikoga, baš nikoga! I to smo pokazali s tri gola Englezima, a to ćemo pokazati i Češkoj i Engleskoj u utakmicama koje slijede. Kažem vam, sto posto ćemo tući Čehe i onda u utakmicu s Engleskom. Ako i ne uspijemo, uvjeren sam da smo bolji od Sjeverne Makedonije. I da ćemo ispuniti obećanje: Kosovo ćete gledati na Euru! - kipti od samopouzdanja taj 20-godišnji momak iz Kosovske Kamenice.
- Izbornik je odličan. Ima velik i značajan utjecaj na ekipu, ugradio nam je momčadski duh i saznanje da se ne moramo bojati nikoga. To je jedna od ključnih stvari koje su se dogodile - otkriva Kastrati.
Druga su oni sami. Odnosno, njihovo nogometno odrastanje daleko od Kosova, gdje su uvjeti vrlo, vrlo slabašni. Zato, uostalom, u seniorskoj reprezentaciji egzistira samo jedan igrač iz domaće lige, treći vratar, inače golman Prištine Visar Bekaj. Ostali su razasuti kao rakova djeca diljem Europe. No, tamo igraju sve značajnije uloge. Ključne figure reprezentacije definitivno su vratar Ujkani (Torino), sjajni mladi Milot Rashica (Werder), nadolazeći Bersant Celina (Swansea), vrlo talentirani Idriz Voca (Luzern), već etablirani Valon Berisha (Lazio), najbolji napadač Vedat Muriqi (Fenerbahče) te bivši dinamovac i lider Amir Rrahmani, koji je od ove sezone u Veroni.
- No, pazite - upozorava Shala. - U pozadini, među klincima, svoju šansu čeka još barem desetak vrhunskih talenata...
A Shala, kao i Kozniku, sigurno zna. Talent za tu državicu od 1,8 milijuna ljudi nije sporan. Samo, treba ga razmahati. Upravo je stoga nedavno potpisan ugovor o suradnji s Njemačkim nogometnim savezom, koji bi omogućio dodatno školovanje kosovarskih trenera, ali i mlađih kategorija u zajedničkim kampovima. Bez, međutim, podizanja infrastrukture u domaćem okruženju sve će ići dosta teže. Stadioni su derutni. Maksimir za tamošnje prilike izgleda raskošno poput Wembleyja. Kampove je mahom okupirao drač. Klinci ih sada kose. Treneri žele, ali im treba više znanja. Klinci znaju, no sirovi talent bez brušenja danas vrijedi kao bižuterija pored dragog kamena... Sreća je za Kosovo da su mnogi rođeni i nogometno obrazovani vani, a neki sve više dolaze do Hrvatske, gdje poput Kastratija ili Rrahmanija podižu svoje sirove vrijednosti.
- Ovo je reprezentacija koja je sve učinila ponosnima. Ovi momci su perfektni, oni su čudo u koje samo treba vjerovati. A možda i jedna stvar svima njima, baš kao i nama nekad, ide na ruku. Svi smo mi potekli iz blata. Oni ga možda nisu doživjeli, ali su ga naslijedili od svojih roditelja. A kada prođeš blato, onda je sve moguće. I zato su na tragu neponovljive Majlinde Kelmendi, olimpijske prvakinje, koja je dosad bila najbolji kosovarski ambasador u svijetu - bridi od ponosa Kozniku, dok Shala kima glavom.
Rasprodan stadion
- Ako ćemo biti mudri, stvorit ćemo temelje za reprezentaciju koja generacijama neće morati strahovati ni od koga. I tu bismo trebali napraviti neki most s HNS-om, jer tamo, poput Davora Šukera, sjede ljudi koji su nam itekako pomagali. Uostalom, ja sam igrao prvu utakmicu za Hrvatsku, Ardi je bio treći na svijetu, mi smo ujedno i Hrvati, a Kosovo itekako može učiti od Hrvatske, i njenih nogometnih postulata koji su rodili lani šampione i ujedno u međuvremenu stvorili plejadu novih, kvalitetnih trenera. To je put. No, Kosovo je, vidite, jako živo. I neće stati, nikada.
Pa ni protiv Engleske. Prištinski stadion Fadila Vokkrija za sraz s Englezima, ključnim dvobojem kvalifikacija, kažu, rasprodan je u točno devet minuta. A prije, kaže i Kastarti, “dolazilo nas je gledati možda dvjestotinjak ljudi”. Sada, Kosovo je ustalo i kani ostvariti senzaciju.
Arijanet Samir Muriqi - Schlieren (Švicarska). Leart Shukri Paqarada - Bremen (Njemačka). Florent Hadergjonaj - Langnau (Švicarska). Ibrahim Dreshaj - Fuxerna (Švedska). Valon Berisha - Malmö (Švedska). Herolind Shala - Porsgrunn (Norveška). Edon Zhegrova - Herford (Njemačka). Benjamin Kololli - Aigle (Švicarska). Idriz Voca - Stans (Švicarska). Florent Muslija - Achwrn (Njemačka). Elba Rashani - Hillerstorp (Švedska). Arbenit Xhemajli - Brugg (Švicarska). Mirlind Kryeziu - Zürich (Švicarska). Besar Halimi - Frankfurt (Njemačka). Arbër Zeneliv - Säter (Švedska). Hekuran Kryeziu - Luzern (Švicarska). Donis Avdijaj - Osnabrück (Njemačka)...
Izbjeglice. Izbjeglice rata. Koje se ipak malo bolje igraju - nogometa...