U listopadu 1991. godine Osječanin Davor Šuker iz HAŠK Građanskog otišao je u Sevillu, a maksimirski je klub zamjenu za vrhunskog napadača pronašao opet u - Osijeku! Plavi je dres, naime, odjenuo Goran Vlaović, tada daroviti 19-godišnjak, dečko iz Nove Gradiške, koji je dvije godine ranije debitirao za osječke bijelo-plave. Zanimljivo, i onda nakon Šukerova odlaska, iz Osijeka u Dinamo...
Vlaoviću su mnogi stručnjaci predviđali veliku karijeru. I već je na prvoj utakmici odigranoj u majici maksimirskog kluba pokazao da je riječ o reprezentativnom potencijalu i igraču pred kojim je lijepa nogometna budućnost... Bilo je to u Bariju, 8. studenoga 1991., u prijateljskom odmjeravanju snaga s istoimenim talijanskim prvoligašem.
Plavi su pod zračnom uzbunom krenuli iz Zagreba autobusom do Trsta, a onda zrakoplovom via Rim do Barija. Kod nas je zbog neprijateljske agresije na Hrvatsku lopta mirovala i ovu je utakmicu, zahvaljujući čvrstim vezama i poznanstvima u talijanskom nogometu, organizirao menadžer Predrag Naletilić.
Goran Vlaović
Utakmica je imala humanitarni karakter u akciji “Za djecu Hrvatske”, a na tribinama stadiona San Nicola bilo je oko 6000 ljudi i čisti je prihod bio oko 50.000 DEM. Poklopilo se da je na toj utakmici prvi put za Bari zaigrao Zvonimir Boban, došao je iz Milana na posudbu. A na dan utakmice, ugovor s Talijanima potpisao je Robert Jarni, ali nije nastupio protiv Zagrepčana.
Vlaović je odigrao dobru, vrlo dobru utakmicu, nije zabio pogodak, ali je bio stalna napast za iskusne talijanske braniče. Završilo je 2:1 za Bari (Boban je bio dvostruki dodavač), a strijelac za Plave bio je Zoran Slišković. Zagrebački su izvjestitelji s te utakmice bili složni: u Vlaoviću je Šuker dobio pravoga nasljednika!
I ta se procjena pokazala ispravnom! U sezonama 1992./93. i 1993./94. bio je najbolji strijelac Prve HNL, prvi put sa 23, drugi put sa čak 29 pogodaka. I bio je rekorder punih 13 godina, sve do sezone 2006./2007., kad ga je “skinuo” još aktualni rekorder, Eduardo da Silva (34 pogotka)! Ali, Vlaović je ostao najmlađi igrač s najvećim brojem postignutih pogodaka u jednoj sezoni Prve HNL...
Maksimir je Vlaović napustio 1995. godine i otišao u talijansku Padovu. A nakon dolaska u Italiju, mučile su ga česte glavobolje i nakon liječničkih je pregleda ustanovljeno da mora na hitnu operaciju...
- Bio mi je zatvoren jedan kanal kojim protječe moždana tekućina. Rekli su mi da otprilike jedan čovjek na milijun ljudi ima takav ili sličan problem. Moglo je biti kobno, da se nije pravodobno reagiralo, postojala je vjerojatnost izljeva krvi u mozak - rekao je Goran nakon uspješnog mikrokirurškog zahvata u Bruxellesu, nakon kojeg se vratio na travnjak.
I nakon te operacije, na 23 utakmice za Padovu zabio je 13 golova i postao idol tamošnjih navijača, u Padovi se i danas rado sjećaju našeg napadača, kojem su karijeru obilježila tri pogotka. Prvi je bio u Ljubljani, 28. rujna 1993. godine, Dinamo (tada već Croatia!) igrao je uzvrat doigravanja za ulazak u Ligu prvaka protiv rumunjske Steaue. Na prvoj je utakmici u Bukureštu bilo 2:1 za Plave, uzvrat se igrao na stadionu za Bežigradom, jer zbog rata u Hrvatskoj Uefa nije dopustila igranje u Zagrebu.
I već u 8. minuti, Vlaović je zabio pogodak za 1:0! I proslavio ga je “lastavicom”, nespretno, jer je pri padu udario bradom u zemlju...
- Zadobio sam potres mozga, ostao sam u igri do kraja, još sam i vratnicu jednom pogodio, ali kao da sam bio u nekom drugom svijetu. Stalno sam suigrače ispitivao o rezultatu, pitao sam ih tko vodi... Nakon utakmice ustanovljen mi je potres mozga i morao sam sedam dana mirovati kod kuće. Kasnije su mi talijanski liječnici rekli da je onaj zatvoreni kanal možda bio i posljedica tog pada - prepričao je Vlaović te neugodne trenutke, a dodajmo da su Plavi na uzvratu izgubili 2:3 i bili su eliminirani.
Samo nekoliko mjeseci nakon teške operacije, Vlaović je zabio svoj najdraži pogodak u životu, drugi koji mu je obilježio karijeru! Na Euru 1996. godine u Engleskoj, u startnoj utakmici protiv Turske, u Nottinghamu, za pobjedu 1:0! Bio je to prvi pogodak Hrvatske na velikim natjecanjima, prva pobjeda Hrvatske...
- Ušao sam u igru u 73. minuti umjesto Alena Bokšića. Kiša je padala, travnjak je bio mokar, blatnjav... Bio je udarac iz kuta za Turke u 86. minuti, izbili smo loptu, uzeo ju je Asanović i sjajno me pogurnuo u ‘kontru’! Pojurio sam od centra kao lud, pretrčao turskoga braniča, zaobišao vratara i zabio gol! Da, to mi je najdraži pogodak u karijeri, nakon teške operacije i sjajnog proljeća u Padovi, zabio sam prvi gol za Hrvatsku na velikom natjecanju, za prvu pobjedu, za povijest! Sav silni motiv i želja za igrom i golovima bili su sadržani u onom nezadrživom sprintu prema turskom vrataru Reçberu - opisao je Vlaović taj pogodak, zbog kojeg je turski srednji branič, Alpay Özalan, u domovini bio proglašen “državnim neprijateljem broj jedan”!
Turski su ga mediji, naime, razapeli jer nije srušio Vlaovića (a mogao je!), nego se izmaknuo i pustio ga, bez prekršaja... No, Uefa je taj potez nagradila priznanjem za “fair-play” turnira, a engleski nogometni magazin FourFourTwo proglasio je Vlaovićev pogodak jednim od deset najljepših na turniru.
Treći Vlaovićev pogodak koji ćemo zauvijek pamtiti dogodio se dvije godina kasnije, na SP-u u Francuskoj. U četvrtfinalu, u Lyonu, Hrvatska je svladala Njemačku 3:0 (1:0), hladno se osvetivši za nezasluženi 1:2 četvrtfinalni poraz na Euru 1996. godine. Vlaović je zabio drugi pogodak, nakon brze “polukontre”, opalivši sa 18 metara s desne strane u suprotni, donji desni kut njemačkog vratara...
- To mi je jedna od najdražih pobjeda u životu, a taj mi je pogodak najdraži nakon onoga protiv Turske. Tada smo prelomili utakmicu i odlučili pobjednika - sjeća se Vlaović.
A proslava toga gola ušla je u anale sporta - visoko podignute ruke, kimanje glavom, uz osmijeh olakšanja i ponosa...
- To je jednostavno izašlo iz mene, ništa nisam planirao... Bio je to zapravo veliki uzdah olakšanja, znak da je gotovo, da idemo u polufinale SP-a! Jer, Njemačka je do tada prijetila, ali taj ih je pogodak slomio i ugasio im nade. Sve je bilo spontano, nikad prije, a ni poslije, nisam na taj način proslavljao pogodak - kaže Vlaović, koji je na tom SP-u odigrao svih sedam utakmica i ovjenčao se broncom.
Bio je Vlaović s reprezentacijom i na SP-u u Japanu i Južnoj Koreji četiri godine kasnije, ali je sve tri utakmice odgledao s klupe. Od nacionalnog se dresa oprostio u kolovozu 2002., na prijateljskoj utakmici protiv Walesa u Varaždinu (1:1), odigrao je prvih 45 minuta, s kapetanskom vrpcom na ruci, u nastavku ga je zamijenio Petrić, koji je i zabio pogodak za Hrvatsku. A debi u hrvatskom dresu Vlaović je imao na turneji po Australiji u srpnju 1992. godine, odigrao je svih 90 minuta u porazu 0:1 protiv domaćina...
Nakon Padove, Vlaović je četiri godine proveo u Valenciji, s kojom je došao do Pariza i finala Lige prvaka protiv madridskog Reala 2000. godine (0:3), ali na toj utakmici nije bio među kandidatima za nastup. Potom je proveo četiri godine u Panathinaikosu, u kojem je i okončao karijeru 2004. godine.