Josep Guardiola sam je rekao: “Ovo mi je najteže osvojeni trofej“, a nije pretjerani cinizam konstatirati - to je njegov najveći trenerski rezultat od odlaska iz Barcelone. Iako će netko kazati da s Kataloncima nikad nije bilo jednostavnije osvajati nego kada ih je on vodio (od 2008. do 2012. godine), u španjolskoj ligi Real Madrid je ipak gotovo uvijek jak rival, u Europi je bilo ozbiljnih prepreka, pa i nepravednih prolaza kao u polufinalu 2009. kad se uz sudačku pomoć eliminirali Chelsea…
Igrali su i odličnu tika-taku, koju Guardiola nije izmislio, ali ju je usavršio. No, otkako je 2012. godine predao ključeve trenerske svlačionice na Camp Nou, kitio se samo s titulama koje su došle praktično same od sebe. Korak dalje nije uspijevao napraviti...
U Falmeru ove nedjelje 4:1 pobjedom domogao se već 26. trenerskog pehara i preskočio najljućeg rivala Josea Mourinha. Međutim, baš ova Premier liga prvo je njegovo istinski veliko djelo izvan domovine. Svaku od tri sezone u Bayernu zaključio je s krunom, no Bavarce je primio kad su imali supremaciju, te 2013. s Juppom Heynckesom i njim pokupili su pet trofeja u jednako toliko natjecanja. Dvaput je osvojio DFB kup, po jednom Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo.
Slatka titula
Prvu sezonu u Manchester Cityju zaključio je kao prvak s rekordnih 100 osvojenih bodova, daleko prije kraja, sa 19 bodova fore pred drugoplasiranim Manchester Unitedom. U već posloženu momčad tek je dodao aromu svoje trenerskog stila. Nadovezao je na to Liga kup, Superkup i ponovno ove sezone i Liga kup.
Međutim, u sezoni 2018/19. Josep Guardiola je napravio nešto jako veliko. U ljutom boju s “navijenim“ Liverpoolom, u maratonskoj utrci u kojoj nisu imali pravo ni na najmanji pogrešan korak, od 29. siječnja i poraza od Newcastlea 2:1, finiširali su sa 14 dobivenih utakmica, i premda Redsi nisu popuštali, izdržali su pritisak konačno dostojnog suparnika kakav je bila momčad Jürgena Kloppa. Zato je titula toliko slatka da će prebrisati tugu zbog Tottenhama i ispadanja iz Lige prvaka. To je golem trenerski i igrački natjecateljski uradak.
No, Josep Guardiola je prvenstveno poznat po stilu, dotjeranoj igri koji plijeni simpatije “nogometnim gurmana“ i nerijetkih stručnjaka. Bayern i Manchester City pod njegovim vodstvom zaigrali su nalik Barceloni. Što su nekada bili Helenio Herrera, Rinus Michels, Johan Cruyff, Arigo Sacchi, Alex Ferguson ili Arsene Wenger, to je danas Guardiola, trenerski guru čiji opus gotive ili se barem s njim žele što bolje upoznati mnogi mladi i potencijalni stručnjaci, na njegove se treninge godinama hodočasti gotovo kao u Fatimu. Niti na Mourinhove ili Kloppove ne toliko...
Ako pokušate pronaći tko je sve išao po nova znanja kod Guardiole izbacit će imena od Zinedinea Zidane, šefa struke madridskog Reala, Erika Ten Haga, tvorca aktualnog Ajaxa, do Nike Kovača, trenera Bayerna ili za svijet anonimaca poput Inakija Alonsa, Španjolca koji je vodio Rudeš.
Zašto su svi oni pohitali doznati što Guardiola točno radi, što su to najbolje htjeli “kupiti“? Još kao hrvatski izbornik 2015. godine Niko i brat Robert Kovač u Dohi su snimali pripreme Bayerna.
- Išao sam vidjeti kako Guardiola radi i naučiti nešto od njega. On je najbolji trener na svijetu i zadovoljstvo mi je bilo popričati s njime i suradnicima, najviše me zanimao njegov trenerski stil - pričao je tada Niko Kovač.
I Zinedine Zidane je bio iste godine u Münchenu, pojedini mediji bocnuli su Real da u Madridu nema uz koga napredovati, pa su ga poslali Guardioli.
- Svjetska je klasa, fasciniran sam načinom na koji radi, mnogo toga može se naučiti od njega - govorio je Zidane.
Nove stvari
Robert Prosinečki, aktualni izbornik BiH, objašnjava po čemu je to Guardiola specijalan:
- Za mene je Guardiola, moj bivši suigrač, najbolji trener na svijetu. I uzor. Njegove momčadi igraju na drukčiji način od ostalih i svi bismo voljeli imati ekipu poput Guardioline, koja igra tako lijep nogomet.
Guardiola uvijek izučava nove stvari, lopta mu je stalno u fokusu, njegove momčadi samo iznimno će preskakati teren i u najvećoj stisci s vremenom, težit će pasom i akcijom doći do šanse.
- Noćima smo razgovarali, ponekad ne bismo ni spavali, uporno je tražio nove stvari, promjene, kako nogomet učiniti kvalitetnijim, on je i moj uzor - pričao je Thierry Henry kad se dohvatio, istina neuspješno, klupe Monaca o vremenu dok je bio igrač Barcelone, a Pep njegov trener.
Sve je u posjedu
- Učio sam od njega metodički kako da nogometni filozofiju prenesem na teren. Želim imati posjed lopte i kroz njega matirati suparnike. Sve je u posjedu lopte, u kretnji, u vertikalnim napadačkim shemama, u krilima koja otvaraju prostor za bekove… Svi se moji igrači brane i napadaju - komentirao je Erik Ten Hag.