U 15 godina igranja za Šahtar ostavio je Darijo Srna (37) trag kakav će teško ikada više netko ostaviti. Ukrajinsko prvenstvo osvojio je 10 puta, osam puta bio je osvajač Kupa, a sedam puta Superkupa. Na to dodajte i Kup UEFA-e osvojen 2009. godine. A sve to napravio je u klubu koji je prije njegova dolaska samo jednom bio prvak Ukrajine. Kako je rastao Srna, tako je rastao i Šahtar, a može i obratno, kako god hoćete.
Pozivi iz Italije i Njemačke
I upravo zbog svega navedenog jako ga je lijepo bilo vidjeti na presici koju je u Kijevu organizirao 21. lipnja. Službeno je objavio kraj jedne prebogate karijere, ali i najavio početak nove, puno drugačije, a opet potpuno nogometne. Vratio se u svoj Šahtar, u klub koji je već pet godina u izgnanstvu, koji teško krvari, ali se ne predaje, nego i dalje niže sjajne rezultate. Šahtar je vratio sportaša i čovjeka koji će krvariti zajedno s klubom kako bi mu osigurao još bolju budućnost. Idealan izbor za klub, ali i idealan izbor za Srnu...
- Još u prosincu mi je Cagliari ponudio novi igrački ugovor, ali stavio sam to sa strane. Stigle su potom još dvije ponude - jedna iz Njemačke druga iz Italije - ali i tu sam nekako sam bio neodlučan. Bile su to sjajne ponude, posebno za mene koji sam zagazio u 38. godinu, no nešto kao da je nedostajalo i nisam želio žuriti. Na koncu me nazvao direktor Šahtara i pozvao da se vratim u klub, da se vratim kući... I to je bilo to, ponuda koja mi je odmah legla i ispunila me do kraja. Porazgovarao sam sa suprugom i u manje od 48 sati odlučio. Idem kući, jer Šahtar je moj nogometni dom...
Očekivali bismo da vam je teže bilo donijeti takvu odluku, jer lijepo je biti nogometaš?
- Najljepše je biti nogometaš. Međutim, taj dan jednom mora doći, a mene je moj prijatelj - i osobni nogometni psiholog - Mario Stanić već pet godina pripremao za taj dan, za konačni oproštaj. Tko zna koliko smo sati pričali o problemima koji prate igrače nakon kraja karijere, o šokovima koje proživljavaju u potpuno novom načinu života. Jednostavno sam bio spreman...
I ne prolazite tu postnogometnu krizu?
- Za sada ne, sve je prošlo potpuno bezbolno. Šahtar je definitivno bio sjajan izbor, toliko sam ispunjen u poslu koji radim, dan mi je prepun obveza, a i prepun adrenalina, jer bez adrenalina ne bih mogao funkcionirati.
To što vas se Šahtar sjetio najbolje pokazuje kakav ste trag ostavili u klubu?
- Taj se trag stvarao punih 15 godina. Puno puta prijatelji su me znali pitati zašto si još tamo, zašto ne prihvatiš ponudu kluba iz liga Petice? A bilo ih je... Ja samo znam da ništa ne bih promijenio, jer ionako sada i više ništa ne mogu promijeniti. Sve što se u životu dogodilo, nije se dogodilo slučajno. Dovoljno puta sam se uvjerio da je tako. U Šahtaru sam svaki dan u tih 15 godina radio pošteno i davao sve od sebe, a to je nešto što ljudi prepoznaju.
Iako je u nekim nogometnim krugovima kod nas bila priča da ste Šahtar napustili zbog svađe s predsjednikom Ahmetovom?
- Takve stvari doista nema smisla komentirati. Recimo da je poštovanje između Šahtara i mene neupitno...
Mediji su objavili da ste pomoćni trener Luisa Castra?
- To je samo jedna od funkcija koju sam preuzeo, doduše najvažnija, jer imamo novog trenera i nastojim mu pomoći da se što prije uhoda. Ja sam i glavni ambasador momčadi, a radim i još neke stvari, ali ne bih sada o njima.
Hrvatska
Ne znam što nosi sutra
Nije li to malo previše za jednog čovjeka? Posebno zato što ste tek ušli u novi posao?
- Iskreno, za sada još ne znam kamo će me taj put odvesti, nisam siguran gdje se vidim u nekoj budućnosti. Hoću li biti trener, sportski direktor, skaut ili nešto četvrto. Tako da mi za sada leži ovako široka lepeza poslova, jer se stalno susrećem s novim stvarima, proživljavam nova iskustva, upoznajem nove ljude... Sve je to veliko bogatstvo za mene, a siguran sam da će mi pomoći da se u nekom trenutku usmjerim tamo gdje ću se najbolje osjećati.
Kako živi Šahtar, znamo da je klub već godinama izvan svog Donjecka i neizvjesno je kada bi se mogao vratiti?
- Već pet godina je tako i nije lako, ali predaje nema, a sportska ambicija uvijek je maksimalna, jer to je zaštitni znak Šahtara. A da je teško - teško je! Zamislite da Hajduk pet godina ne može igrati na Poljudu, nego je u Zagrebu, ili Osijeku. Nemamo svoj stadion, nemamo svoj kamp, nemamo glavninu svojih navijača, nemamo nekakve kutke koji su uvijek bili naši... Opet, predsjednik je sve to prevladao, imamo sve što trebamo za odličan rad, imamo i jako dobru momčad koja želi osvojiti još jedan naslov prvaka i ostaviti trag u Ligi prvaka. Puno je tu mladih igrača koje treba formirati, a i trener je novi.
Kakva je ukrajinska liga u ovom trenutku?
- Oporavlja se, ide u pozitivnom smjeru, iako svi znamo da će trebati još vremena. Rat je užasan, mi iz Hrvatske to znamo, a ja sam u životu prošao već dva rata. I neke sam bitke izgubio, ali rat ću na koncu dobiti. Pravedni ljudi na kraju uvijek dobiju rat.
Pustimo malo Šahtar i Ukrajinu. Prošle je zime u jednom trenutku bio jako aktualan vaš povratak među Vatrene?
- Od Vatrenih sam se oprostio nakon Eura u Francuskoj 2016. godine. Međutim, nikada nije bilo sporno da sam za Vatrene tu, ali samo ako bude gorjelo, ako doista ne bude igrača koji može pokriti poziciju, a čeka nas neka jako važna utakmica. Na koncu nigdje nije gorjelo, izbornik je našao rješenje za desni bok i pošteno je rekao da gleda u budućnost i u stvaranje novih igrača. Maksimalno pošteno i profesionalno. Da nije imao rješenje i da me je pozvao, odmah bih uzeo kopačke i došao na tu utakmicu. Hrvatska je moja domovina, a Vatreni moja reprezentacija. Ako gori, ne postavljaš ni pitanja ni uvjete, nego dođeš gasiti.
Ne dvojimo da pažljivo pratite Vatrene i u aktualnim kvalifikacijama. Vidi se da igramo slabije nego što smo igrali u Rusiji?
- Te medalje iz Rusije dečkima nitko nikada neće uzeti, ali život ide dalje. Meni nije sporno da su dečki i dalje jako motivirani i željni igranja u dresu Hrvatske. Međutim, postoji nešto što se zove glad, što te tjera da iz sebe izvučeš nešto što je inače skriveno. I nije problem da naši igrači nisu gladni, nego su oni protiv kojih igramo jako gladni, gladniji nego inače, jer oni igraju protiv svjetskih doprvaka i žele protiv njih pokazati svoju vrijednost. Na sreću, nema straha da ćemo izboriti odlazak na Euro, jer i dalje imamo odličnu momčad.
Treba naći rješenje
Ta će momčad Mađare u vrlo važnoj utakmici napokon ugostiti i na Poljudu?
- Doista je već zamorno bilo gledati na taj odnos Split - Vatreni i doista je već bio trenutak da se sjedne za stol i pronađe rješenje. Nema smisla da Hrvatska ne igra u Splitu, to nije prirodno i to nikome ne može donijeti ništa dobro. Nitko ne može biti veći i važniji od Hrvatske. Iskreno se nadam da su ti problemi za stolom riješeni i da će Hrvatska osjetiti veličanstvenost ugođaja igranja na Poljudu.
Iz redova Torcide i Našeg Hajduka dolaze jasni signali da problemi i dalje postoje?
- Neke sam stvari pročitao, nešto sam i čuo preko ljudi iz Hrvatske tako da se malo i bojim te utakmice. Doista je jako važno da se problemi riješe, jer svaki sukob ima dvije strane medalje.
Kako vi doživljavate Hajduk i ovo što se danas događa u njemu?
- Hajduk je moj klub, to će i ostati i uvijek ću navijati za Hajduk. I već ga dugo tako i gledam, potpuno navijački, jer sam daleko i ne želim dublje ulaziti u problematiku Hajduka. Želim samo da se što prije počnu osvajati prvenstva i kupovi.
Život uz Šahtar
Vaš povratak u Hrvatsku ili u hrvatski nogomet ne čini se tako skorim?
- Hrvatska je moja domovina, ali moram priznati da se u ovom trenutku ne vidim kao netko tko će živjeti i raditi u Hrvatskoj. Moj nogometni život je vezan uz Šahtar. A Hrvatska je zemlja koja ima potencijal u pametnim ljudima, u turizmu, u prirodnim ljepotama i mnogim drugim segmentima života i društva. Tužno je slušati kako mladi odlaze, a svi mislimo da se s malo dobre volje sve to može promijeniti.
Štimac je uz mene od mojih najmlađih dana, a Čačić u mojim najtežim životnim trenucima
Tijekom vatrene karijere promijenili ste i dosta izbornika?
- Otto Barić me prvi pozvao u reprezentaciju, to se ne zaboravlja. Kod Cice Kranjčara igrali smo prekrasan nogomet. Sa Slavenom Bilićem prošli smo toliko toga u šest godina. Igor Štimac je čovjek koji je uz mene bio od mojih praktički najmlađih dana, toliko me je puta savjetovao, toliko mi je puta pomogao da mu teško mogu zahvaliti na pravi način. U reprezentaciju je došao u teškom trenutku i nije mu bilo lako. S Nikom Kovačem igrali smo Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Posljednji je ostao Ante Čačić. Veliki gospodin u punom smislu te riječi, čovjek i trener koji je bio uz mene u mojim najtežim životnim trenucima kada sam i............ To su stvari koje se ne zaboravljaju. Znam, stali bi i drugi, ali Ante je bio tamo. I stao je kada neki možda ne bi stali. Nakon što sam odigrao jako lošu utakmicu u Norveškoj, došao je do mene u Ukrajinu i rekao da se ne brinem, da je čvrsto iza mene i da ću Vatrenima dati još puno dobrih utakmica. Žao mi je što već duže vrijeme ne radi, volio bih ga vidjeti na klupi.
Ante Čačić i Darijo Srna
Sjetio se Srna još ljudi iz Saveza.
- Vlatko Marković mi je puno pomogao, kao i Zorislav Srebrić, kasnije i Šuker. Ma svi su nam uvijek bili na raspolaganju, od oružara, liječnika, fizioterapeuta, svih onih žena iz HNS-a... Mi igrači smo uvijek imali sve što smo trebali kako bi se na pravi način mogli posvetiti nogometu.
Najefikasniji branič u povijesti svih reprezentacija svijeta!
Već smo napisali da je Srna zabio 22 gola za Vatrene i da je njezin peti strijelac u povijesti, a najbolji među onima koji nisu napadači. Međutim, Darijo Srna vlasnik je i jednog svjetskog rekorda kada su reprezentacije u pitanju. On je najefikasniji branič u povijesti svih reprezentacija svijeta! Među bekovima Srni nitko nije blizu, pa ni velikani poput Roberta Carlosa ili Nijemca Paula Breitnera koji je zabio golove u dva finala svjetskih prvenstva (1974. u Njemačkoj i 1982. u Španjolskoj).
Postoji još raritetni rekord koji je u vlasništvu Darija Srne. Ne postoji igrač s više osvojenih trofeja u karijeri koji je odbio poziv Barcelone. A Srna je katalonskog velikana odbio u siječnju 2017. godine.
Na koncu, Srna se od nogometa oprostio i kao najtrofejniji hrvatski nogometaš svih vremena. S 26 trofeja u dresu Šahtara i još tri - prvenstvo i dva Kupa - u dresu Hajduka.
Srebrnu medalju Vatrenih iz Rusije doživljavam i kao svoju
Za reprezentaciju je Darijo Srna odigrao 134 utakmice i zabio 22 gola. Rekorder po broju nastupa, ali i uvjerljivo najefikasniji igrač među onima koji nisu bili napadači. Kada priča o Vatrenima podvući će dva velika turnira.
- Euro u Austriji 2008. godine i Euro u Francuskoj 2016. Dva turnira koja ne mogu preboljeti, dva turnira na kojima smo, po svemu, morali napraviti puno više s obzirom na igru koju smo pokazali. U Francuskoj smo u mnogim segmentima igrali bolje nego u Rusiji, ali nije se poklopilo. U Rusiji se poklopilo, tako to ide...
A vi ste se oprostili nakon Eura 2016. Da ste ostali, bili biste dio srebrnih iz Rusije.
- Igrao sam za Vatrene punih 14 godina i toliko sam puta sanjao veliki rezultat i da ćemo dostići Brončane iz Francuske. I onda odeš, a dečki odu do kraja, do finala. S jedne strane nije mi bilo lako, jer to je moja reprezentacija, tamo su moji dečki, svima sam njima bio kapetan. No, već sam rekao da se sve u životu događa s razlogom pa tako i to da dečki bez mene naprave veličanstven rezultat. S druge strane to mi je srebro bilo velika satisfakcija, velika potvrda da smo bili prava generacija, da smo bili klapa i da nam se jednom moralo otvoriti. Bio sam sretan kao da sam s njima i tu ću medalju doživljavati kao svoju.
Puno je igrača igralo uz vas u tih 14 godina, ali koga bi možda posebno izdvojili? Znamo da je vaše prijateljstvo s Lukom Modrićem odavno opjevano?
- Luka i ja zajedno smo od 20. godine, njegov je životni i nogometni put nevjerojatan, bio je toliko težak, a on je opet uspio otići do kraja i biti Zlatna lopta. Luka je stvarno poseban. Međutim, svi smo mi imali težak put, svaki na svoj način. Pogledajte što je prolazio Rakitić, pa Mandžukić, Lovren, ili Dado Pršo... Što bih sve mogao pričati o danima s Nikom Kranjčarom, Šimunićem, Olićem, Pletikosom... Mogao bih tako nabrajati satima, a opet bih neke zaboravio.