Zlatko Dalić objavio je autorsku knjigu “Rusija naših snova” o pohodu hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo i dolasku do finala. Knjiga ima dva izdanja, kiosk-verzija pojavila se u prodaji u subotu 8. prosinca, a promocija je u srijedu 12. prosinca u Zagrebu u kinu Europa, kada će biti predstavljeno i luksuzno izdanje, koje će biti dostupno u knjižarama.
Sve bitnije igrače Dalić, dakako, spominje u raznim zgodama, a ovom prilikom izdvajamo dio u kojem se osvrnuo na Ivana Perišića i Antu Rebića.
“Vjerojatno malo tko zna da sam prvi koji je Ivana Perišića doveo u hrvatsku reprezentaciju. Kao Ladićevu pomoćniku u U-21 vrsti jednoga dana zazvonio mi je mobitel.
Dajte mu šansu
- Dala, molim te, vidi s Ladićem, ali pogledajte Perišića, nedostaje vam puno igrača, a on dobro igra u Belgiji, mogao bi vam pomoći. Samo mu dajte šansu - na drugoj je strani linije bio Tonči Martić, tadašnji Perišićev agent. Odmah sam javio Ladiću, nismo čekali, Tonči je znalac, svojedobno odličan igrač u Belgiji.
Već na prvom treningu Perišić je bio tu. Kod nas. Nismo imali što dvojiti, sve smo vidjeli. Tako je krenula Ivanova karijera u nacionalnoj vrsti.
Svjetsko prvenstvo je teklo, mnogo se tinte potrošilo na njegovu nedovoljno dobru igru. “Dužan je, kad će?” pisalo se. No, Perišić niti jednog časa nije kalkulirao, fantastično je odradio fazu obrane, što mu nije navika ni odlika. Prilagodio se ekipi, prepoznao što momčad od njega treba, dao sve za kolektiv. Zapostavio je svoje najbolje, lijevu nogu, bicikl, šut, navukao je “rudarsku kacigu” i spustio se u okno. Igrao je s Islandom kad su se mnogi odmarali, zabio za pobjedu...
I njega sam obišao prije Mundijala, u Milanu smo bili na večeri on, Brozović i ja. Nije bilo puno priče o nogometu, samo prijateljski tonovi. Kako sam ga dobio da radi za momčad? Tumačio sam mu kroz treninge što tražim, shvatio je i prihvatio. Nisam morao ništa ekstra činiti. To je bio njegov najkompletniji nogomet.
Ante Rebić upao je u reprezentaciju nakon podulje stanke. Igrao je u Eintrachtu, zabijao golove. Ivica Olić mi je jedan dan rekao:
- Dobar je, zovimo ga.
Uzeo sam ga već za Grčku, raspitao se kod Nike Kovača, demonstrirao je silinu, moć, nisam ga mogao zapostaviti. Na toj utakmici slabo je igrao. Presjekao ga je ambijent, nije bio ni blizu tome što treba pokazati. No, u Dallasu s Meksikom odgovorio je sjajno. Potvrdio je potencijal, pa u dresu Frankfurta samo rastao do finala DFB kupa u kojem je “razbio” Bayern s dva gola. Momčad ga je savršeno prihvatila.
Ima sve što je danas nužno vrhunskom napadaču: snagu, agresiju, samopouzdanje, nikoga ne šljivi, gazi, takva treba biti špica. Njegovi su dometi puno veći nego što je Eintracht. Nikad mu nisam došao i rekao: “Ti ćeš biti starter”. Na treninzima i utakmicama vidio je da je taj. Da ću ga staviti. Borio se da bude. Iako mu više odgovara lijeva strana, pretežno je igrao desno, makar su se mijenjali Perišić i on. Sve je prihvatio, samo da je unutra.
Pasti ili proći
Nisam imao pokušaja da mi netko “sastavi momčad”. Možda je tko to nastojao učiniti izdaleka, ali meni nitko nije prišao da bi kazao: “Tako i tako”. Pogotovo ne predsjednik Saveza ili bilo tko iz HNS-a. Dali su mi punu autonomiju, što sam i tražio. Ni menadžeri me nisu zvali s takvom retorikom, znali su moj stav, odmah sam kazao da sam neovisan, neopterećen, nikome ništa nisam dužan. Radio sam što sam mislio da je najbolje. Znao sam da ću sam pasti ili proći. Zašto da dopustim da mi drugi sufliraju, kamoli kroje ekipu, a na kraju ja odgovaram.”