Nikša Martinac službeno je povjerenik za ulaznice HNS-a iako radi još puno toga. Itekako je tražen kad se igraju velike utakmice, a pogotovo je u žarištu bio na Svjetskom prvenstvu. Povodom izlaska knjige Zlatka Dalića “Rusija naših snova” porazgovarali smo s njim, kao čovjekom iz logistike, o ruskom srebru.
- Naše Svjetsko prvenstvo obilježila je sreća. Ne možemo reći da je nismo imali jako puno, ali narodna poslovica kaže - sreća prati hrabre. I one koji znaju kamo idu. Vjerujem da je najveći dio sreće zaslužio sam Zlatko Dalić. Možda prije svih, pa i igrača. Koji su dugo isti. Čak je u Francuskoj dvije godine ranije bila i djelomično jača reprezentacija jer smo imali Ćorluku u naponu snage,... I tamo nam je nedostajalo malo. Dalić je tom svojom poniznošću zaslužio svu tu sreću koja nam se nasmiješila na Svjetskom prvenstvu - kazao je Martinac i evocirao sjećanja iz svoje domene:
Tisuće poruka
- Dugo nismo imali podatak koliko će nam ulaznica biti na raspolaganju za finale, sve do drugog dana u 11 sati navečer, kad smo ih dobili i odmah stavili u prodaju. Tada sam bacio telefon jer više nije bilo smisla; ako počnem odgovarati, ništa drugo neću moći raditi. Najteže mi je pala činjenica što nikome nisam odgovorio, a dotad se nikada nije dogodilo da nisam odgovorio. Kopkalo me to. Sutradan oko podne ponovno sam uzeo mobitel u ruke, bilo je 1400 mailova, 980 poruka na Whatsappu, 750 na Viberu, 500 SMS-ova, a broj poziva nisam mogao ni vidjeti jer je pisalo 1 i tri točkice. Znači preko tisuću u svakom slučaju. Mislio sam, možda me zvao netko od kuće i kazao da se nekom nešto dogodio. Srećom, nije. To je izvanserijska priča. I kad igramo inače jake utakmice s Engleskom ili Španjolskom velik je interes, ali radi se o većem vremenskom razmaku i to se stigne obaviti.
Za mnoge, tako i njega, u Rusiji nije bilo odmora u finišu Mundijala.
- Bio sam zelen, siv, žut, valjda u svim tim bojama jer nisam uopće spavao, došao sam u jednom trenutku nešto pojesti, a zapravo ni jesti nisam mogao koliko sam umoran i strgan bio. Gledaju me igrači sa žaljenjem, prođe Subašić i potapša me po ramenu: “Evo, ovo je do jučer bio najtraženiji čovjek u Hrvatskoj.” Reagiram i pitam: “Zar više nisam?” “Ne, sad je najtražniji čovjek na planetu.”
Igraju s guštom
Mnogi hvale atmosferu u ekipi.
- Meni je ona uvijek slična. Kad je slobodno vrijeme, dva stola igraju belu, a dva briškulu. Ne zato što se ne slažu, nego geografski je to podijeljeno tako da jedni znaju jedno, drugi drugo. Na svim je prvenstvima bila dobra klima. Ima dojam da se naši igrači u reprezentaciju dođu odmoriti od klupskih stega. Igraju s guštom, zafrkavaju se, a sad je zbog uspjeha to ozračje potencirano. Pogotovo zbog načina kako smo prošli, s penalima, produžecima, toliko adrenalina...
Pomoćni trener obratio mu se sa zanimljivom ponudom.
- Dan nakon pobjede nad Engleskom dolazi do mene Dražen Ladić i vadi iz džepa brončanu medalju. Da, onu pravu brončanu medalju iz Francuske koja je dotada bila, a i danas je relikvija hrvatskog nogometa i kaže: “Eto, sad smo već sigurno barem srebrni, ova bronca odlazi u povijest, ljudi će je brzo zaboraviti, više nema onu težinu kao do jučer. Evo, dajem ti je za tri ulaznice za finale.” Dobro smo se nasmijali, shvatio sam to kao šalu, naravno.
Je li doček nakon Rusije kraj jedne ere ili najava novih velikih dometa?
- Vjerujem da nismo rekli svoje u nogometu. Ne križam čak ni zlato u nekoj budućnosti, i to ne svakih 20 godina. Zašto ne bi bilo za četiri godine? Ili za dvije na Euru? Kad kažu povijesni i neviđeni uspjeh, slažem se, ali kad netko istakne “nikad više”, zašto? Zašto nikad više? Ajmo unatrag, i ‘98. se govorilo “nikad više”. A pogledajte 2016. godinu, što bi bilo na Euru da nismo primili gol u 117. minuti? Mi smo svjetsko čudo jedino zbog gospodarstva kakvo imamo. Kad kritiziraju našu ligu, moraju znati da je ona preslika gospodarstva. Sad kad su napravljeni novi tereni, igra se bolje. Netko mi je kazao da je u prosjeku po utakmici osam minuta više aktivne igre. Samo zbog travnjaka.
Emocija iz dubine duše
Na kraju je podijelio i svoje doživljaje iz Zagreba tog čudesnog 16. srpnja. Iz autobusa.
- Ljudi su bili raspoređeni na trasi od 20-ak kilometara, mislim da ih je bilo i više od pola milijuna. Kad je bus došao na mikrolokaciju, oko nas je bilo stotinjak ljudi koji su u žarištu. Oni su u tom času bili u totalnom transu. Ljudi se dižu iz kolica, to je nevjerojatna snaga emocije. No kad prođemo dalje, oni odu, a mi dolazimo među nove. Dvadesetak kilometara bili smo u grotlu. Nemoguće je opisati ta lica, te scene, mame s bebama od pet mjeseci guraju se pod autobus, iracionalne stvari. I da osvojimo zlato, vjerojatno bi bio isti doček, ali bila bi repriza. Ne bi više bila ovakva priča. Emocija ne može biti jača, jer išla je iz dubine duše.