Zagreb, 160718.
Na Trgu bana Jelacica organiziran je svecani doceka srebrnih nogometasa sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji.
Na fotografiji: navijaci i nogometasi kod HNK.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA SN

LALIĆEVA KANTA PEPELA U svojim javnim istupima glasno artikulira i potiče koncept koji neki izražavaju kroz grafite 'dabogda sve izgubili'

AUTOR:
    • Mario Zorko

  • OBJAVLJENO:
  • 25.07.2018. u 17:14

  • Svjetsko srebro mnogima je u Hrvatskoj zapelo u grlu. Kh-kh, uh kako to peče, kakav gorak okus, kašlju, guše se od muke, crvene u licu.

    Da, da, nije lako živjeti s alergijom na hrvatski uspjeh, mutnim očima gledati slike sretne i radosne Hrvatske, vatrenog zanosa, dok u mamurnoj tintari kipti osjećaj bijesa i nemoći.

    Bolesnik bi u bunilu najradije kriknuo “pa dobro, drugovi, jesmo li se mi za ovo borili”.

    Jesmo li mi zbog ovoga ispisali tone tekstova i eseja kako je sve u Hrvatskoj osuđeno na propast, kako tu ni kriza ne može uspjeti, kako su tu i sport i nogomet močvara, kako tu žive odreda glupi i gluplji, sa zaključkom, kako je cijela ta operetna priča povijesni promašaj, i kako je projekt “slučajne države” neslavno propao.

    Pa zar smo mi doktorirali na tome, a da bi se sad Hrvati preporodili od veselja i da bi ih cijeli svijet pratio sa simpatijama?

    Vrištali bi oni od muke, ali eto, narod ih ne čuje, ili da oprostite, baš ih i ne je...

    Veličanstveni rezultatski uspjeh u Rusiji, hoćeš-nećeš, ne možeš poricati, sport je ipak egzaktan, ne možeš ispisati doktorat da je finale Svjetskog prvenstva podbačaj, a najveći uspjeh hrvatskog sporta pretvoriti u nevrijednu slučajnost.

     

    Možeš možda pokušati preusmjeriti pažnju i mržnju prebaciti na Thompsona, otkud mu pravo da se odazove pozivu i bude s Vatrenima u autobusu sreće i da oni pjevaju njegove pjesme.

    Što nisu pozvali kompozitora Ivu Josipovića da zajedno izvode njegove ritmične budnice sa štapićima i tako slave pobjede. Jen, dva, tri, kuc-kuc, kuc-kuc, idemo dečki…

     

    Možeš preusmjeriti mržnju i na predsjednicu Hrvatske jer je u Rusiji vatreno navijala za Vatrene i, koje li drskosti, srčano se radovala uspjehu zemlje koju predstavlja umjesto da ih prati s kiselim osmijehom.

    Povod neredima je loša i neprilična odluka policije

    Mogao je i tamo biti njezin prethodnik i protukandidat Ivo Josipović koji bi bezličnim izrazom lica nadmašio Putina, a Vatrenima s uzdignutim prstom ukazao da izbace iz protokola taj primitivni folklor, ruku na srcu i proslave s isticanjem zastava.

    Josipović, eto, slučajnom greškom naroda i odabirom na izborima, nije nas predstavljao u Rusiji i ono što dosad svi zanemaruju, a vole secirati ulogu Predsjednice na SP-u - da je Josipović kojim slučajem kao predsjednik imao šansu biti u Rusiji, pobjednička Hrvatska tamo nikad ne bi došla do finala, a vrlo moguće ni plasirala se na SP.

     

    Da ga Kolinda Grabar-Kitarović voljom naroda nije detronizirala s Pantovčaka, on bi s pozicija moći, u drugome mandatu, uz razgranatu mrežu pomagača od pravosuđa do medija, učinio sve da hrvatska nogometna reprezentacija nestane kao faktor integriteta i narodnog zajedništva.

    U tu mrežu kodnog naziva “što gore, to bolje” mogao bi se svrstati i dr. sci. Dražen Lalić koji se u javnom prostoru nametnuo kao sociolog koji nam “znanstveno” objašnjava ulogu nogometa u društvu.

    Ne pratim njegov opus, i ne zanima me, a onoliko koliko ne mogu izbjeći, mogu ga prepoznati kao notornog aktivista kodnog naziva “dabogda sve izgubili”.

    To koliko je Lalićev pristup znanstveno utemeljen, uvjerio sam se prije desetak godina kad je velike huliganske nerede u Maksimiru, u kojima je policajac teško nastradao i ostao invalidom, dr. Lalić “znanstveno” objasnio:

    “Povod neredima je loša i neprilična odluka policije. Oni nisu smjeli ući na tribinu, to je sveti prostor navijača.”

     

    Otad Lalića ne mogu smatrati relevantnim u nogometnim temama (studenti na njegovu fakultetu prvo uče da sugovornici o važnim temama moraju biti relevantni i drugo, da novinari ne smiju biti aktivisti u službi bilo čije kampanje), i ne bih ga izvlačio ni sada, da dr. Lalić zloćudno nije izvukao mene kao glavnog urednika SN da bi oprao svoje promašene teze.

    Iskoristio je obilati prostor koji mu urednici ustupaju u subotnjem dodatku Večernjeg lista da me prozove kako sam se dužan posuti pepelom i ispričati se što sam ga u jednom komentaru nazvao “glasnim ideologom i strategom koncepta ‘dabogda sve izgubili’”.

    Pritom je sarkastično zaključio da prozvani, kao i neki drugi sportski novinari, nemaju “profesionalne časti u dovoljnoj količini za takav potez”.

    Natočio je nisko i da je zbog te rečenice dobio ozbiljne uvrede i prijetnje što u našoj medijskoj trovačnici nije nepoznato, no prijetnje i najgore uvrede obično dobivaju oni koji su se na bilo koji način usprotivili režiranoj hajci na nogomet i bojkotu hrvatske reprezentacije.

    Što se tiče profesionalne časti, izjavljujem s punom odgovornošću i časti, da se ne mislim opravdavati za ono što je više nego očito, a to je da Lalić u javnim istupima, glasno artikulira i potiče koncept koji neki izražavaju kroz grafite “dabogda sve izgubili”. Netko šara po zidu, netko po tipkovnici..

    Svjestan sam da Draženu Laliću trebaju konflikti i provokacije kako bi imao na važnosti, ali nema pravo svoju znanstvenu poziciju graditi tako da sportske novinare proziva za nedostatak “profesionalne časti u dovoljnoj količini”.

    Ne znam koja je to “dovoljna količina”, čast imaš ili nemaš, ili imaš pa je naprosto izgubiš.

    Novinari, svi s kojima radim i surađujem, časno rade svoj posao, “tuku” se i ponižavaju ih svakojaki moćnici i napuhane veličine, nisu uhljebi na državnim budžetima i nisu imali privilegij da ih guraju po partijskim linijama, što bi dr. Lalić kao iskusni partijski kadar mogao razumjeti.

    Narod ne podržava takvu reprezentaciju

    Lalić je u emisiji Otvoreno, samo 24 sata uoči početka SP-a, agresivno nametao da Hrvatska nema klimu za uspjeh, da narod ne podržava takvu reprezentaciju, da ljude više zanima presuda Mamiću od nacionalne momčadi, da se nacionalna momčad ne može promatrati bez upliva osuđenika Vrbanovića, da su svi pod utjecajem telefonskih poziva iz Međugorja, da su Modriću i Lovrenu bitnije druge stvari od nogometa itd., itd...

    Već to bi bila dovoljna potvrda Lalićeve (ne)relevantnosti i (ne)razumijevanja sporta, ili kako bi poentirao Ćiro Blažević: “Sine, nisi verziran, ni kvalificiran...”

    Lalić je glasno (kako drukčije, viči, druže) odbio protuargumente da sportske momčadi funkcioniraju po drukčijim zakonitostima i da su sastojci za uspjeh u sportu posve drukčiji od onih za koje Lalić kao prekaljeni SDP-ovac i ljevičar zna da vrijede u politici.

     

    Sport je područje viteškog nadmetanja, igre po pravilima, prostor fair playa i uvažavanja suparnika, zajedništva i poštovanja, sve suprotno od političkih igri moći i podmetanja.

    Lalić uoči ovog SP-a nije izložio ništa drugo nego što zagovara duže od desetljeća, što se pronađe brzinskom pretragom, pa eto samo nekih od Lalićevih citata.

    Uoči Eura 2016. godine pisao je u istom Večernjem u kojem se sad pokušava “oprati”:

    - Sadašnji odnos navijača i javnosti prema reprezentaciji, posebno u usporedbi s ranijim egzaltacijama, sliči na ispuhani balon.

    - Bjelodano je da na utakmice vatrenih najviše dolaze sljedbenici jednoga političkoga usmjerenja: lijevo i liberalno političkih orijentiranih ljudi na tribinama je malo. Unatoč tome što podržavaju vatrene, percipiraju atmosferu oko reprezentacije ne samo kao politički zloćudnu nego i kao civilizacijski neprimjerenu. Baš tako to “ozračje” doživljavam i osobno, što znači da poput mnogih koji razmišljaju slično meni više neću pohoditi, bar dok bude ekstremističkih gadarija na tribinama, utakmice nacionalnoga tima.

    - Treba upozoriti kako nacionalni tim nije i ne može biti izdvojeni ubavi otok u mrtvom moru hrvatskoga nogometa. Ne može se imati reprezentaciju od zlata u nogometu od blata.

    Hrvatski nogomet sportski, financijski i moralno tone

    U istom tonu i na istom prostoru u Večernjem nastavio je i tijekom 2017. godine:

    - Nešto je trulo u reprezentaciji hrvatskoj. Poklonici nogometa i mnogi drugi građani kod nas, kao i stranci, posljednjih se godina snebivaju zbog neugodnoga vonja koji dolazi iz tabora vatrenih i toga sporta.

    Dražen Lalić
    Dražen Lalić / Vojko Bašić / CROPIX
     

    - Neki (medijski, politički i drugi) miševi, pa i izvjesne mačke napuštaju ili su već napustili taj brod koji je doskora bio pun para te političkoga i drugoga utjecaja. Hrvatski nogomet sportski, financijski i moralno tone.

    Sljedeću rečenicu Lalić je uvalio “nepoznatom prijatelju”, poznatom metodom medijske manipulacije:

    - Kad sam vidio te islandske navijače kako navijaju i njihove igrače kako se bore na terenu, uhvatio sam se da navijam za Island, a ne za Hrvatsku.

    - Znatno je razgrađen simbol reprezentacije. Konstruiran još u prvoj polovini devedesetih, taj se simbol koristio kroz različite rituale, pa i one bizarne (!?) poput od desničara isforsiranoga držanja ruke na srcu pri izvođenju himne.

    Eto, Lalić Vatrenima ne oprašta ni bizarni (!?) ritual što himnu slušaju s rukom na srcu, a “pozitivu” je nastavio širiti i kad je Dalić poveo Vatrene prema Svjetskom prvenstvu:

    - “HNS mafiji” obustavom potpore “odnarođenoj” reprezentaciji suprotstavljaju se ne samo uobičajeni buntovnici poput torcidaša i velike većine navijača Hajduka te BBB-a i mnogih dinamovaca, nego i oni od kojih vodstvo Saveza to prethodno nije očekivalo.

    - Vatreni se mogu plasirati na Svjetsko prvenstvo, čak i na tom natjecanju ostvariti poneku pobjedu, ali će poremećaji ostati prisutni.

    - Mnogi koji vole taj sport pristali bi i na neuspjeh te za to vezane financijske i druge štete samo da se vrati “izgubljeni raj” - entuzijazam i sinergija između njegovih različitih aktera.

    Još ranije, u godini Eura 2012., gdje je Hrvatsku vodio Slaven Bilić, Lalić je pisao na koji način treba riješiti probleme u HR nogometu:

    - Postojanje ovakve lige i igranje Hajduka i drugih klubova s juga u takvoj ligi štetno je za hrvatski nogomet i ti bi klubovi trebali bojkotirati takvu ligu. Neka ti sportski, politički i financijski moćnici ostanu sami sa sobom, neka igraju samo Dinamo i onih nekoliko klubova sa sjevera. Ova lešina našeg nogometa toliko smrdi da je moramo pokopati kako bi se moglo roditi nešto novo.

    - Nogometa više nema, a mi pričamo kao da je živ. To je lešina, truplo koje smrdi do neba. Treba ga potpuno rastrojiti i krenuti ispočetka.

    Da to niste radili, ne biste stekli današnji ugled

    I da više ne zlorabimo prostor za Lalićeve spoznaje, jer sve su u cilju kampanje i vrlo predvidljive, možemo ih smatrati (ne)znanstvenima, možemo i (ne)relevantnima, ali ih teško možemo staviti pod egidu “igrajte Vatreni, dabogda sve pobijedili”.

    Kako Lalić svoje poruke završava u stilu “želim im svu sreću i puno uspjeha, ali...“, tako i osobno dr. Laliću želim svu sreću i puno uspjeha u daljnjem radu, ali koji ne mislim pratiti.

    I dragi gospodine (druže?) doktore, nemojte se sramiti zbog toga što producirate tu klimu prema reprezentaciji. Pa da to niste radili, ne biste stekli današnji ugled i zapasali toliko javnog prostora.

    Niste usamljeni, u moru besmislenih idiotarija ovih dana, pročitao sam i ovu:

    “Hrvatska se može voljeti i tako da se ne navija za njenu reprezentaciju...”

    Sjajno, volite je kako znate, pozdravljaju vas Mare i Kate.

    Iz drugih medija