Večeras u 22.37 stanite na minutu, prisjetite se tih emocija, gdje ste bili i u kakvom afektu u 22.37 toga 11. srpnja 2018. godine kad je Turčin Cüneyt Cakir odsvirao kraj polufinalne utakmice, kad je bilo gotovo, kad su pale sve brige i kočnice i u tom uzvišenom času ništa nije moglo spriječiti da urliknemo i odahnemo - Hrvatska je u finalu Svjetskog prvenstva!
Dozvati samo djelić impresija bilo bi čudesno jer koliko smo puta od naših ljudi u međuvremenu čuli “Nikad se nisam tako osjećao“ ili “Dvaput sam bio najponosniji u životu, kad smo oslobodili Knin i pobijedili Engleze“.
Delirij u 22.37
Prisjećamo se najvećeg trijumfa hrvatskog sporta, utakmice od koje bi nam više značilo samo finale da smo i u njemu slavili. Premda smo 11. srpnja ionako obilježavali jer 1998. godine točno na taj datum Ćirini sinovi matirali su Nizozemsku u Parizu i osvojili grandioznu svjetsku broncu, ali dvadeset godina kasnije porušena je i ta barijera mitskog rezultata, ekipa Zlatka Dalića, Luke Modrića, Ivana Rakitića, Marija Mandžukića… otišla je dalje, u trećem susretu u kojem su morali igrati produžetke lansirali su Hrvatsku u red najvećih, finalista Mundijala, što će se ponavljati i pamtiti dok bude svijeta i nogometa.
Utakmica je krenula u 20 sati po hrvatskom vremenu, u Moskvi je bilo sat više, igra je efektivno trajala 132 minute i 19 sekundi zbog podosta nadoknada. Uoči Rusije mnogo su novinari s raznih kontinenata ponavljali pitanje: “Možete li nadmašiti Bobanovu generaciju?” Aktualni Vatreni više od ičega htjeli su izaći iz sjene Brončanih, ali Hrvatska je na kladionicama ipak kotirala kao lovac iz prikrajka. Nije nam poznato da je netko zaradio ozbiljan novac stavivši da će igrati u finalu.
Kieran Trippiera već je u četvrtoj minutu izazvao slična čuvstva kao Danci i Rus Čerišev, iz slobodnog udarca Engleskoj je aranžirao prednost. Ovaj put povratak nije bio promptan, niti je govor tijela Vatrenih sugerirao slavlje, ali ništa to više nije značilo u 22.37, u času kad smo poletjeli u delirij…
Do tada ludovali smo u transu najvažnijeg gola u povijesti nogometa u Hrvata, Marija Mandžukića u 109. minuti, koji je proslavio i meksičkog fotoreportera umalo pregaženog u slavlju, igrali skupa s Vatrenima u drugom poluvremenu, kad su potpuno okrenuli dvoboj, dominirali, mljeli Tri lava i konačno dočekali veličanstvenih šezdesetak minuta Ivana Perišića, njegovih najboljih i najbitnijih u životu. U 68. minuti susreta na centaršut Šime Vrsaljka zabio je kung fu udarcem za 1:1, potom pogodio lijevu vratnicu kad smo već “vidjeli” loptu u mreži, pa još jednom dokazao iznimne fizičke sposobnosti skokom i asistencijom glavom za strijelca Mandžukića. Sve što je Perišić kao svestran sportaš genetski naslijedio i što je radom na tijelu oblikovao te je večeri naplatio.
Šokantne trioligije
Nakon dvije šokantne trilogije, utakmice, produžetaka i penala s Danskom i Rusijom, malo je tko vjerovao da su u stanju još jednom dobiti budu li morali na teretnu ostati duže od 90 minuta.
- Hrvatska je bolja, favorit, ali ne vjerujem da će izdržati budu li ponovno produžeci, u tom slučaju dajem prednost Englezima - kazao nam je prije susreta Brian Laudrup, čuveni Danac koji je na Lužnikima radio kao stručni televizijski komentator.
Još da je znao za sve nevolje, za noćne drame u hotelu Swissotel, gdje su liječnici i pogotovo fizioterapeuti činili čuda ne bi li osposobili pola ekipe… Subašić, Strinić i Lovren imali su ozljede mišića, Vrsaljko je “skršio“ koljeno u četvrtfinalu s Rusijom i nikom nije bilo jasno kako je mogao kazati “Spreman sam, igram”, Rakitića je pogodila groznica, temperatura se podignula do 41 stupanj, do jutra su ga držali na infuziji, navečer je s podočnjacima istrčao na teren, blijed poput zida, a Rebiću se ukočio vrat i do zadnjeg sastanka prije ručka na dan dvoboja nije se znalo hoće li moći. Svi su bili na travnjaku i odigrali kao da su spremniji nego ikad. Kad su suparnici gubili dah, oni su izvlačili snagu iz najskrovitijih rezervi, nisu ni pomišljali na ništa doli pobjede. To je bila Hrvatska s kojom smo se dičili. Zbilja, a ne fatamorgana.
Englezi nisu položili oružje, htjeli su i smicalicama poput “brzog centra” nakon gola Vatrenih nešto ušićariti, ali nogomet nije rukomet, sudac ih je spriječio. Kao na kraju, što mu ne ide na čast, kontru Hrvatske za treći pogodak. Ali taj zvižduk koji je prekinuo zadnju akciju, taj znak da smo finalu, tih 22.37 u srijedu, 11. srpnja 2018. godine minuta je za vječnost.
Blještavilo djela
Nacionalni i sportski trijumf Hrvata koji daleko nadilazi granice igre, kamoli nogometa, ali koji nažalost ni država no nogomet nisu kapitalizirali. Kao ni broncu 1998. godine.
No, to nimalo je nagriza blještavilo djela. Dovoljno je bilo reći: “Dame i gospodo, Hrvatska je u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva.” Zvučalo je gordo, gotovo nestvarno. Milijuni ljudi, ako ne i milijarde diljem planeta tek su na tom prvenstvu, ili baš te noći, otkrili da postoji Hrvatska. I potražili na mapi kolika je doista. Je li baš tako mala, kad je toliko velika. Vatreni su natjerali sve na divljenje i simpatije prema našoj reprezentaciji i naciji. Dobili smo navijača i poštovatelja više nego bilo kad ranije.
Danas na prvu godišnjicu, pa tko zna koliko još, desetljećima ili stoljećima, za Hrvate će 11. srpnja značiti pobjede nad Englezima i Nizozemcima. Uz taktove Zaprešić Boysa - Neopisivo!