Cijelim putem pratio nas je osjećaj da svi napeto traže terorista i definitivno je preporučljivo tiskati priručnik “Kako doći u Sjedinjene Države”. U doba kad svijet opasno klizi iz kolotečine Amerikanci upinju sve snage da uvezu što manje problema.
Na suncu Floride i sparini koja nalikuje brazilskoj, s pivicom ispod palme, sve se brže zaboravlja, tako i zagrebačkih minus dva i naša Croatia Airlines koja nam je nakon ukrcavanja u avion za Pariz priopćila: “Strpite se desetak minuta da očistimo snijeg i led kako bi zrakoplov mogao poletjeti.” Bogme su strugali, itekako se čulo…
To je za “dobro jutro” bio početak trilogije na relaciji Zagreb - Fort Lauderdale. Ostavili smo kod nas zabundane ljude, popodne susreli opuštene, s ručnikom preko ramena u šetnji s plaže…
Pomorci na Bahame
Novinarski zadatak u prestižnoj oazi turističkih jet-settera naoko je sjajan, ali proći sve zapreke da se čovjek dočepa ove destinacije zna biti zamorno. I nakon što je viza bila u putovnici.
- Jeste li pomorac? - tim pitanje otvorila je priču djelatnica na šalteru “Tuđmana“.
- Oni idu u te krajeve.
Runda druga: Terminal 2F, Gate M28 zračne luke Charles de Gaulle u Parizu. Plavi ekran i na njemu cure imena. Svako drugo Bilić, Modrušan i tome slična, neka se hitno jave. Kontrolori kao da opet vadite vizu: koliko dana ćete biti u Americi, zbog čega idete, gdje odsjedate, i konačno žuta naljepnica na putovnici - prošli ste. Ali za koliko? Provjera kod ulaza u avion, ispruži ruke, traže barut… izuj cipele, otvori torbu… pretres pod rendgenom već treći na istom putu. Napokon let. I hrvatski jezik iz pozadine. Njih sedmorica-osmorica.
- Da, mi smo ti koji radimo na brodu - odgovorili su.
- A gdje je ukrcaj?
- Idemo na Bahame. A vi dignite moral ovim našim nogometašima da naprave nešto na Svjetskom prvenstvu - odmah je najstariji među njima udijelio zadatak.
Prekooceanska putovanja trebalo bi birati noću jer kad zaspiš jutro daleko brže dođe. Kraj mene Talijani s curicom, možda dvogodišnjom. Barbara im nije dala mira, u jednom času otac povikne “Simone Zaza…”, a bambina klikne “Goooool”. Čudni su putovi kako dječji plač pretvoriti u veselje.
Nakon više do deset sati u avionu u Miamiju je još sunčano. Na aerodrom kao da se slilo pola Europe. Šezdesetak minuta u redu, sasvim normalno… Imate vizu? Odlično. A sad četiri prsta desne ruke, da vidimo otiske. Pa palac. I onda lijeve… Ali za vraga, kompjuter je baš otkazao poslušnost kad sam se pojavio. Dvaput ga je resetirao, četiri puta sam morao ostavljati otisak desne ruke. Sad me valjda u Americi znaju svi koji me žele znati…
Aparat za karte
Runda treća: iako imamo osjećaj da preko filmova i televizije svi pomalo živimo u toj zemlji, kad ideš prvi put pitaš poznanike kakvu ćeš državu zateći. Veselih i susretljivih ljudi, uvijek spremnih pomoći, bio je odgovor koji je vrijedilo zapamtiti. Izlazeći s aerodroma nisam se ni približno tako osjećao, ali dovoljni se bilo spustiti do vlaka za totalnu promjenu dojma. Uletio sam u zadnjoj minuti, aparat za karte nije htio primiti novčanicu od 50 dolara, plafon mu je 20. Istodobno dvojica drže otvorena vrata da vlak ne krene, rendžer s pištoljem doziva: “Upadajte…”
- Nisam uspio kupiti kartu - mirim se sa sudbinom iako je sljedeći tek za dva sata.
- Nema veze, ulazite, ne brinite se zbog toga, Bog će platiti - bio je jasan i nagovorio me.
- Važno je da ne zakasnite.
Bestova anegdota
Cijena doista nije visoka, pet dolara iako se radi od pedesetak kilometara od zračne luke do Fort Lauderdalea, ali ostao sam zadivljen. To nisam doživio nigdje. Na mnogim lokacijama bi ti zalupili vrata pred nosom. Stariji gospodin s brkovima, baš kao isklesan za američkog šerifa, otvorio mi je horizonte najbolje strane Amerike.
I konačno Fort Lauderdale. Kolodvor je samo kilometar od hotela koji je rezervirala redakcija, ali k”o za vraga, između se kočoperi nadvožnjak. Kroz glavu mi proleti anegdota Georgea Besta: “Kupio sam kuću kraj plaže, ali nikad se nisam okupao jer je na putu bio jedan kafić.” Ipak uzimam taksi. Traži 10 dolara. Za jedan kilometar. Vidim mu u očima da se koleba hoće mi vratiti ostatak od 50. Tek da ne pomislim kako ću na svakom koraku natrčati na dobronamjerne ljude.
Nije u pitanju strah da je firma “A je to” gradila sve mostove na Floridi, poput onog iz vijesti od petka, uostalom ovaj je lani odolio i Irmi. Koliko god bila uraganska… ali red je prvi dan doći u hotel taksijem.
Kad se već činilo da ću se za koju minutu neminovno ispružiti u sobi - šok na recepciji. Dvije mlade, crnopute i strogo profesionalne skoro su me poslale - pod palmu. Premda je agencija platila četiri noćenja, nije im bilo presudno.
Nije moja briga
- Vidim da je sve plaćeno, ali kreditna kartica vam nije primila, a mi moramo imati osiguranje u slučaju štete. Oprostite, ne možete dobiti sobu.
Spavat ću na cesti?
- Nije moja briga - kaže jedna.
- Nemam pristup plaćenom smještaju, pa znate odakle sam došao, pokušavam izazvati razumijevanje?
- Jasno mi je odakle ste, ali pravila su pravila.
I što sad?
- Imate li keš?
Koliko?
- Sto dolara.
Izvadim stotku, dobri stari keš, i sve je riješeno. Za pet minuta raspakiravao sam se u sobi. Imam i papir koji bi trebao biti potvrda da će mi biti vraćena. Eh, sad se možemo malo posvetiti i nogometu. Amerika - zemlja mogućnosti!