S hrvatskom rukometnom reprezentacijom osvojio je osam od devet medalja. Mediteranske igre i ne brojimo... Pet kao igrač, tri kao izbornik. Konačno, jedini je hrvatski sportaš koji je medalje na OI osvajao i kao igrač i kao izbornik. O klupskim ostvarenjima da i ne govorimo...
Ipak, Slavko Goluža, o njemu je riječ, jedna je od najkritiziranijih osoba u svijetu hrvatskog sporta. Pet godina, od 2010. do 2015. vodio je Kauboje, no, tri bronce na tri najveća svjetska rukometna natjecanja: na Europskom prvenstvu u Srbiji 2012, na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. te na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. nisu bile dovoljne.
- Kritike javnosti su presnažne, stoga odlazim... - kazao je u siječnju 2015, nakon što je na SP-u u Kataru ispao u četvrtfinalu od Poljske.
Prvorazredne laži
Godinu i pol dana kasnije, dok sjedi s Božom Petrovom u rodnom Metkoviću, odlučio je otvoriti dušu za SN. Ovo je ispovjedni intervju “čovjeka kojeg su voljeli kritizirati”...
Jesu li zacijelile otvorene rane nakon odlaska s najdraže klupe?
- Vrteći film unazad, kao zaustavljena slika stoji trenutak kada mi je u jednom restoranu u Korčuli prišla jedna gospođa i plačući me upitala zašto sam otišao s mjesta izbornika. Uz nebrojene poruke i pozive, zaustavljanja na cesti, to je bila konačna satisfakcija. Rane cijele, ali sjećanja, kao i uvjerenje da se to moralo dogoditi, neće nikad - govori 44-godišnji Goluža.
Što mislite pod time da se to “moralo dogoditi”?
- Već uoči SP-a u Kataru, dobio sam informacije da me se ruši izvana, ne iz rukometnog svijeta, bez obzira na ishod. To se na kraju i dogodilo... Znate, nisam tip koji bježi od kritike, nikad nisam, ali kad sam čitao i slušao što se o meni piše i govori, sam bih na sebe tada pljunuo. Priče koje čitam prvenstveno ja, ali i moj sin, moja supruga, moja obitelj... Bile su to prvorazredne laži, koje su izazvale sumanutu lavinu ispod koje se nisam mogao izboriti za istinu.
A istina je...
- U tom Kataru, sjetite se, pola igrača bilo je ozlijeđeno (Bičanić, Karačić, Alilović, Duvnjak...), pola ih nije igralo (Kopljar suspenzija, Gojun, Vori), a potom se dogodila i ona trbušna viroza, temperature, ozljede. A ja to nisam potencirao tražeći alibi, premda to i nije bio alibi, već stvarno stanje stvari. Možda sam trebao, možda bi sve završilo drukčije. Na posljetku, za uspjeh uvijek trebate dozu sreće. Ja je nisam imao...
Svaki dan vozio 150 km
Ovdje aludirate i na posljednji Euro u Poljskoj, no, na to ćemo se vratiti kasnije. Činjenica jest da su vam osim javnosti, kritike servirali i negdašnji kolege, čije su kritike bile oštre poput katane.
- Ne želim se skrivati, ali simptomatično je da nakon moje izborničke epizode igra Hrvatske nije secirana do posljednjeg detalja, taktičke analize više nisu ulazile do srži. Moj problem s time je da se radilo o ljudima koji su sve radili olako, iz fotelje, izvana, ti ljudi nikad se nisu primili posla i napravili nešto.
Kod Goluže, to “nešto”, priznat će, trebale su biti upravo olimpijske igre...
- Toga mi je najviše žao. Imao sam ideju koju su tada slavili i velikani rukometa poput danskog stručnjaka Wilbecka, Oneste, Rivere, imao sam viziju unapređenja, modernizacije hrvatske igre, čiji bi se klimaks dogodio upravo u Riju. Svi koji žele obezvrijediti moj rad, spominju taj Katar ili te tri bronce, kao da one ne vrijede. A u Kataru je cilj bio plasman na OI. Uostalom, sve ciljeve koje mi je Savez postavio, ja sam ispunio, pa i napravio više nego što se od mene očekivalo.
No, nitko ne želi istaknuti da je ta Hrvatska mljela Francusku devet razlike, da smo razbili Dansku, a da je tijek nesretnih okolnosti, poput bolesti ili ždrijeba, utjecao na konačne ishode. Neću kazati da nisam griješio, Bože moj, svi griješe, ali smatram da sam dao velik obol nastavku hrvatske tradicije osvajanja medalja. Uostalom, ni jednom izborniku nije pošlo za rukom u 12 mjeseci osvojiti tri medalje, koje spletom okolnosti nisu bile i sjajnije...
Na OI, ipak, umjesto njega putuje Željko Babić. Vama su mnogi prigovarali da niste kalibar za mjesto izbornika jer imate manjak trenerskog iskustva, a ista je zapravo stvar i sa sadašnjim šefom Kauboja.
- Radio sam u Sisku, nije mi bio problem voziti se 150 km svaki dan, pa Zagrebu, potom sam bio dugogodišnji pomoćnik Lini Červaru i čovjek koji je igrački te trenerski s tom reprezentacijom osvojio baš sve moguće medalje. Smiješno mi je uopće o tome i govoriti. Uostalom, tko je bolje znao te momke od mene? Pričalo se i o pomlađivanju, zbog čega se slavila posljednja bronca, a ja sam stalno inzistirao na poletarcima, s njima sam, konačno, osvojio medalju u Španjolskoj, mnogi od njih danas su stalni postav ove reprezentacije. No, Željko nije moj problem, Željko radi najbolje što može.
OI je najlakše pripremiti
A što može u Riju?
- OI su najlakše za pripremu jer nisu u jeku sezone, igrači nisu izraubani, imate cijele pripreme koje se mogu posvetiti tome turniru. Ali onda opet sve stane u jednu loptu u jedan šut... Skupina nam je teška i tu zaista može biti svašta, poraza i ozljeda, ali skupina s kojom se križamo je puno lakša. Po meni, daleko najvažnije je da bude zdravlja i dobre atmosfere. Sve do četvrtfinala. Ta je utakmica najvažnija i za nju moramo biti maksimalno spremni.
Taj mir nameće se kao najvažniji jer nacija uvijek, baš uvijek očekuje zlato.
- U Poljskoj nije, zar ne? - uzvratit će sarkastično.
- No, to je nerealni uteg. Drugi ne sanjaju zlato, drugi nemaju također odlične momčadi? Hrvatska ima problem očekivanja, ali jednom moramo napraviti “reset” jer nije zlato sve što sja...
Zato kod nas sja Domagoj Duvnjak, momak koji je odlaskom Balića postao personifikacija reprezentacije. Gledajući hrvatsku igru, ovisimo li previše o Duvnjaku? Kako ga uopće sačuvati do važnih utakmica da se ne izrauba?
- To je velika mistifikacija. Domagoja samo treba sačuvati psihološki. Sve te priče njemu najviše škode, ne teren, već što ga okružuje. Kada sam bio izbornik, kazao sam mu da se samo igra jer on se ne umara na terenu, već izvan njega.
Što, na koncu, predviđate Hrvatskoj u Brazilu?
- Ne volim se igrati prognozera, no, reći ću vam samo ovo - ja u Hrvatsku vjerujem! - zaključio je Slavko Goluža uz poruku:
- Ja uz ove dečko stojim uspravno i ponosno i želim im svu sreću da nas ponovo sve razvesele i vrate se kući s novom medaljom, koja bi nas opet napunila ponosom...