Svi uz Vatrene, eruptirat će danas cijela Hrvatska. Biti što bliže Vatrenima, kako im se približiti, uhvatiti selfie ili dodirnuti ih. Danas, 16. srpnja 2018.
Bila je i nedjelja samo prije tridesetak dana, 10. lipnja 2018.
Proglašenje Nogometaša sezone u organizaciji Hrvatske udruge nogometni sindikat u hotelu Westin, Luka Modrić najbolji šesti puta zaredom. Nitko od Vladinih dužnosnika nije ga došao pozdraviti. Sljedećeg dana, u ponedjeljak 11. lipnja ujutro Vatreni su poletjeli za Rusiju, ponovo bez ikakvog ispraćaja u Zračnoj luci.
Iz visokih državnih struktura nitko nije htio ni blizu HNS-a i „njegove reprezentacije“. Bilo bi pogubno za rejting, za percepciju…
Kako se svijet i ta čuvena „percepcija“ okrenuo u samo trideset dana.
Vatreni su u Rusiji napravili za Hrvatsku više nego sve naše političke garniture u 21. stoljeću.
Ne samo u smislu promocije, to je neprocjenjivo, nego za kompletno stanje i odnose u državi.
Nogometaši su nas doveli do krova svijeta, vladajući do dna Europske unije. Ako u nogometu možemo biti svjetski vrh, a u svemu ostalom na začelju, možda imamo nestručne “trenere” na drugim ključnim pozicijama.
Od 2000. godine vlasti ustrajno rade na produciranju animoziteta prema nogometu. Počelo je s Račanovom vladom, izmišljanjem i nabijanjem poreznih dugova klubovima, pa odmah udarom na Vatrene zbog potpisa potpore generalima i smjenom brončanog Ćire Blaževića.
Sve se to s manjim ili većim intenzitom vrti skoro dva desetljeća, Vatreni su bili „smetnja“ i zbog pretjeranog nacionalnog naboja, smetala je i ruka na srcu, udarale su po njima mesićevske, josipovićevske i milanovićevske strukture, proglašavalo se nogomet leglom mafije, rasizma i nacionalizma, močvarom…
Svakojaki napuhanci proglašavali su danas viceprvake svijeta ‘odnarođenom reprezentacijom’, istu ovu srebrnu momčad „sastavom kojem je narod okrenuo leđa“, pozivali agresivno na bojkot, podržavali i poticali huliganske napade. Bili su otpisani uz epitafe „kako je uništena najdarovitija generacija hrvatskog nogometa“.
Bilo koja druga institucija ili sportska udruga u Hrvatskoj, tako sustavno napadana, odavno bi se urušila i nestala.
Institucija nogometne reprezentacije održala se jer je HNS jedini savez koji ne ovisi o milostinji iz državnog budžeta, zato jer ima privilegiju da živi od UEFA-e i FIFA-e i milijunskih nagrada. Kao što nogomet jedini ima povlasticu da živi od obilnih transfera igrača. A njih u Hrvatskoj, hvala Bogu, nikad nije nedostajalo.
Dinamo je svjetski rekorder u finalu svjetskih prvenstava sa 14 igrača koji su stasali u plavom dresu, a od svih Vatrenih samo Rakitić nije zaigrao u HNL-u. Trebao je tim igračima sa svjetskim karijerama samo još jedan čudesni Zlatko Dalić da okruni rad svih prethodnika, svih trenera koji su ih stvarali po našim ‘livadama’ i nogometne organizacije koja je brinula o njima. Nikakvih zasluga, upliva i pomoći države i vlasti tu nije bilo, na sreću.
Trijumf u Rusiji povijesni je trijumf hrvatskog nogometa, neuništivog duha Vatrenih i naroda koji je uvijek bio uz njih, molio, strepio i navijao za njihove pobjede.
Njima pripada i današnji doček, najveći u povijesti hrvatskog sporta, narodu i Vatrenima koji su mu donijeli toliko radosti. Znat će se oni veseliti i bez političkih i inih uhljeba koji su prošlog tjedna otkrili zgodni nogometni turizam po Rusiji.