E, da je tada bilo YouTubea, Facebooka, Twittera, Instagrama... tko zna kakva bi to priča bila. Danas takoreći znam što je doručkovao Nikola Karabatić, a na početku tih 90-ih rukomet je bio daleko od slike koju ima danas. A mi smo bili top.
Zagreb je već prije nego smo Iztok Puc i ja došli iz Borca iz Banje Luke bio odlična momčad. S nama dvojicom postao je još jači i bili smo dobri doma, ali nismo tada znali što možemo u Europi. Nismo mogli igrati u Hrvatskoj u kojoj je bjesnio rat. Dom nam je bila Njemačka, Günzburg, Göppingen, Flensburg. Putovali smo, igrali i trenirali i baš u tome smo postali momčad koja je pokorila Europu. Svega je tu bilo, najviše zezancije bez koje bismo u tim vremenima vjerojatno poludjeli. Svašta nam je padalo na pamet, naše su fešte bile za priču.

Dukla, Krasnodar, Kolding… Bilo bi ljepše da smo igrali doma. Neno Kljaić je bio čovjek za zafrkanciju u momčadi. To je bio cirkus. Sjećam se Ivice Lovrinčevića koji nas je ugostio u Flensburgu dok smo trebali ići u Kolding. Mi se udebljali u njegovu restoranu, otišli u Kolding i jedva spasili živu glavu u polufinalu. Ali, sladoled preliven vrućim malinama pamtimo i danas. Svaki put smo išli preko porcije. Zdravko Zovko nije bio sretan…

Snijeg u svlačionici

Sve utakmice bile su dosta neizvjesne. Možda smo jedino Duklu glatko dobili. Krasnodar smo ubili obranom 3-2-1, mislim da nikad u životu nismo više tukli u 3-2-1. Linija Načinović, Kljaić, Goluža i ja igrala je sjajno. Ta dvorana u Krasnodaru je izgledala kao da je iz neke kataklizme, prepumpana lopta, prašina na parketu, hladno, rupa u svlačionici na zidu kroz koju je ulazio snijeg, a svi puše u dvorani. Danas je to za ne vjerovati.

Vraćamo se iz Krasnodara u Beč i bilo je problematično slijetanje zbog magle. Avion ispusti kotače, ali piste nema. Vrisak, ali ipak smo živi sletjeli. Tada sam umro od straha. I onda finale s Tekom u Grazu. Imali smo sjajnu podršku BBB-a s tribina. Teka je bila top momčad i pobijedili smo s dva razlike što nije bila nikakva garancija za uzvrat. S dosta upitnika smo došli u Santander. Oni su tamo već spremili feštu, bili su kao sigurni da ta dva gola nisu ništa. Ali mi smo bili u nevjerojatnom izdanju.
Nevjerojatno dobro smo funkcionirali svi, golmani su imali preko 20 obrana, igrači 85 posto realizacije... Teka nije imala šansu. Deset razlike smo ih razbili. Nisu znali gdje su. Imali smo zajednički banket i oni su šutjeli. Tada smo tek postali svjesni svoje snage. Tu se počelo čuti o nama. Svašta ti pada na pamet, pa i kupanje u oceanu, ali srećom odmah smo letjeli za Zagrebu i slavili u Maximu.

I drugu godinu uzastopno trofej namijenjen prvaku Europe završio je u rukama igrača Zagreba

ROBERT VALAI

Druga sezona, već nešto znaš. Sve smo mi to pomalo rješavali, Celje, Izraelce, pa Bragu, a Venniesiux je bio prva utakmica koju smo igrali u Ledenoj dvorani. Nije bila upitna pobjeda, no bez obzira na to Ledena dvorana je tada postala rukometni pojam. Spektakularna atmosfera nas je nosila.

Protiv Wallaua u finalu je bilo žestoko. Tribine su 15-20 minuta bile pakao za Wallau, mislim da smo krenuli s 4-5 razlike. Na kraju +5 je bilo bolje nego s Tekom, no ne i sigurno.

U Frankfurtu smo igrali loše, dobili batine. Oster je bio nemilosrdan, repertoar za mene bili su kroše, direkt, lakat, hrvanje… Nije mi čovjek dao da dišem. Pratio me i u svlačionicu, podapinjao mi noge. To mi je bila utakmica u kojoj sam dobio najviše batina u karijeri. Cijelo vrijeme smo bili u minusu, nismo dobro igrali, tek pred kraj su nas golmani vratili. Procurila je dvorana, curi voda s krova, nose lavor, netko je napravio brod od papira i stavio ga usred utakmice u tu lokvicu. Prekid je trajao 15 minuta, a nama je savršeno došao.

Bogu hvala da je Puc zabio. Dogovor je bio ili skok šut ili ako ne ide, baca se na jedno od krila. I on pukne bez skoka sa zemlje i pogodi.

Svi su bili važni

Obruč od pehara nam je odmah pao, ali L’Equipeov pehar nam je ostao u stalnom vlasništvu. Žestoko je slavlje bilo, kad vidim našu sliku ispred svlačionice danas, ne prestajem se smijati.

Momčad? Puška je miran za žestoke atmosfere. Prvo on i Vuja, pa on i Tonči - supertandemi. Tončija smo zvali Mama zbog sličnosti s Freddyjem Mercurijem. Puc? Jedan od najboljih svih vremena, živjeli smo skupa u Banjoj Luci, igrali jedan do drugog, olakšavali život jedan drugome. Činio je igrače oko sebe boljima. Gudelj, Kljaić i Tomljanović? Lideri momčadi.
Svi su bili važni, uvijek je netko mogao odlučiti. Mana, Linci, Tettey, Alvaro i Jova koji je došao nakon Alvara, Goluža koji je neprimjetno napravio strašan posao. Zdravko Zovko? Veliki radnik, puno smo trenirali, možda i previše. Bilo je situacija kada je popustio, osjetio je moment uvijek. Sjećam se, pustio nas je da igramo basket, a ja sam se baš ufurao i slomio čak dvije table u Kutiji šibica. Supertrojka je bila Puc, Tom i ja, no Gudelj, Kljaić, pa Mana ili Linci ili Vuja - nisu bili loši.