U sjećanju mi je ostala sjajna atmosfera i sve što je prethodilo utakmici. Mi smo tada neuobičajeno rano otišli u karantenu u dvorac Bežanec. Ranije smo krenuli kako bismo izbjegli to ludilo koje je vladalo u predvečerje dvoboja.

Naročito je ludilo bilo oko ulaznica. Ne znam koliko sam novca tada potrošio na ulaznice. Kako ćeš naplatiti svojima, najbližim prijateljima? Tako da sam sve plaćao iz svog džepa. Kao i drugi igrači. S tim da opet nisam uspio kupiti toliko ulaznica koliko su ih ljudi tražili.

Više od igre na terenu

Ta utakmica je bila više od igre. Koliko god smo mi bježali od toga i stalno ponavljali da se radi samo o sportskom događaju, nije se radilo samo o sportu. Mediji su žestoko palili atmosferu, nabrijavali je do krajnjih granica. Moglo se raspoznati da se cijela priča pretvorila u političko-sportsku. U prvi plan je izlazio nacionalni naboj. Trener Marijan Vlak i svi ostali u klubu stalno su nam ponavljali da se radi o sportskom događaju, da se koncentriramo samo na igru, ali nije se moglo izbjeći promišljanje koliko ta utakmica znači u onom drugom segmentu.

Igor Cvitanović

ROBERT BELOSEVIC/CROPIX Cropix

Taj nacionalni naboj jednostavno nismo mogli izbaciti iz glave. Uostalom, prošlo je malo vremena od završetka Domovinskog rata, sve je još bilo svježe. Cijela je Hrvatska tog dana bila uz nas i nismo imali izbora nego pobijediti. Znali smo što se od nas očekuje, pritisak je bio strašan, ali bili smo dovoljno kvalitetni da ostanemo koncentrirani i da ispunimo ono što nam je bio zadatak.

Zgodna anegdota jest da smo mi i igrači Partizana u isto vrijeme dolazili na stadion. Svaka momčad prije utakmice ide pogledati teren, ambijent. Kad smo bili u tunelu koji vodi na teren, kazao sam dečkima “pustite njih prve”. Stadion je već bio pun sat i pol prije, znao sam da će Partizan dočekati zaglušujuću zvižduci, da će im se noge odsjeći.

Kad su oni izašli na teren, nastala je takva buka, takvi zvižduci da sam se ja zeledio u tunelu! Tada sam vidio lica Partizanovih nogometaša, bili su skroz prestrašeni. Tako da je taj potez kad smo ih prve pustili da izađu na teren bio za nas dobar u psihološkom smislu, oni su već tada bili gotovi.

Ispunili smo obećanje

Mi smo pak vjerovali da ćemo nadoknaditi onih 0:1 iz Beograda, jer je taj poraz bio nesretan, promašili smo previše prilika. Već u Beogradu nakon utakmice u svlačionici smo govorili jedni drugima da smo bolji i da ćemo ih pobijediti u Maksimiru. Nadalje, po dolasku iz Beograda, na aerodromu su nas dočekali navijači i kazivali da ćemo Partizanu na uzvratu dati “pet komada”. Tako je na koncu i bilo.

Nakon te pobjede bila je velika veselica, ali ja imam amneziju kad se radi o njoj. Već smo na stadionu zapeli za alkohol, već smo u Maksimiru bili malo “nacvrcani”. Kasnije smo otišli u kafiće na Kennedyjev trg, tamo je bio sjajan show. Ja ga se više ne sjećam, sve mi je u magli. Ne znam nikoga tko se nije napio nakon te utakmice.