Malo se ljudi sjeća da sam ja pred kraj 1997. godine u Split došao da bih bio trener, ali već nakon nekoliko mjeseci ponovo sam se aktivirao i osvojio srebro u Lahtiju, prvo za Hrvatsku. Uoči Olimpijskih igara u Sydneyju bio sam predobro spreman, rezultati na treninzima su bili takvi da sam mogao dizati u kategoriji više i konkurirati za medalju. Jedino čega sam se plašio bila je nekakva ozljeda.

Imao srebro i broncu

Na Igrama sam već bio drugi i treći, jedino mi je falilo zlato, ono kao da mi je bilo nedostupno. Biti drugi ili treći nije me zanimalo nikada, to mi je kao da sam deseti, iako sam bio svjestan da ne možeš svaki put biti prvi. I tako sam s nestrpljenjem čekao taj dan u Sydneyju. Zapravo, godinama sam čekao da osvojim zlato.

PATRICK HERTZOG Afp

Praktički sam sve riješio s prvim dizanjem u obje discipline, još je legendarni Naim Suleymanoglu ostao na nuli u trzaju, tako da je sve bilo jasno od početka. Barem meni, ne znam za druge dizače.

Imam konačno zlato i ništa posebno ne osjećam u taj prvi trenutak, ponašam se kao da sam na običnom natjecanju. Kroz glavu mi prolazi misao “što ću sada”, “što ću sada raditi”. Imam sve moguće medalje, sada sam na vrhu piramide.

Euforija i fešta

Tako je bilo i na postolju dok sam dobivao medalju i kad se svirala hrvatska himna. U dvorani je bila ludnica, došli su me podržati svi hrvatski i bugarski sportaši, koji toga dana nisu nastupali. Među njima je, naravno, bio Goran Ivanišević. Mi smo se upoznali još u Barceloni 1992. godine, znam da je Goran puno napravio za mene da dobijem hrvatsko državljanstvo, ali on o tome nikada nije pričao. Čuo sam od drugih koliko je pomogao.

Kasnije, kad sam sišao s postolja i kad smo se vratili u našu bazu u Olimpijskom selu, tek tada sam počeo slaviti. Nadao sam se slavlju, ali nisam vjerovao da će biti toliko euforije. Oko mene su se okupili svi sportaši, počeli su me grliti i ljubiti, nastala je prava fešta. Tek tada sam postao svjestan što sam napravio.

Četiri godine kasnije sam u Ateni osvojio četvrtu uzastopnu olimpijsku medalju, mislim da još samo Pyrros Dimas iz Grčke ima toliko. Na kraju, htio sam otići i u Peking, ali nekih mjesec i pol dana do Igara ozlijedio sam rame, dvije tetive su se gotovo odvojile i shvatio sam da je kraj. Imao sam već 38 godina, nema što nisam osvojio, pa i ponovio više puta.