Prestao sam igrati košarku 1994. godine, a opet, svako malo, netko me navede na prisjećanje o onome što se događalo tih davnih, pradavnih vremena. Imao sam, eto, sreću da se košarkom bavim u vrijeme kad je taj sport bio silno uspješan i silno popularan, imao sam sreću da i na klupskoj i na reprezentativnoj razini osvajam trofeje i da se nemam čega sramiti.

Više dobrih ljudi

Bilo je tu i velikih pobjeda i velikih poraza, a veliki se porazi pamte baš kao i velike pobjede. Tja, to je sport, takav je sport, i upravo ga to čini vrlo posebnim. Srećom, u mom je slučaju ipak sve u nekoj ravnoteži, i na osobnoj i na momčadskoj razini. Više pobjeda nego poraza, više dobrih igara (kad je bilo važno…) nego loših. Čak mi je netko od kolega novinara kazao da sam najtrofejniji hrvatski igrač svih vremena. Nikad nisam provjeravao, niti znam kako bih to mogao provjeriti. Uostalom, toliko dobro zvuči da ne vidim ni razloga za provjeravanje tog podatka.

Dražen Petrović s majkom

Na kraju krajeva, više dobrih nego loših ljudi ušlo mi je u život u tom periodu i kroz njega je prošlo ili u njemu ostalo. Nimalo zanemarivo. Makar se iz ove današnje perspektive - kad je materijalna komponenta najbitnija - bavljenje košarkom u socijalizmu doima poput mazohizma, nikad nisam požalio, ni jedne jedine milisekunde, što sam imao takav životni put.

Uvijek, ali uvijek ću iz igračkog perioda izdvojiti tri trofeja koji su mi posebno prirasli srcu.

Kronološki, osvajanje naslova prvaka SFRJ 1984., osvajanje prve Lige prvaka 1985. i osvajanje Kupa 1988. kad sam u Rijeci dao koš za pobjedu Cibone protiv Jugoplastike i time formalno zatvorio priču o velikoj Ciboni, koja nakon toga nije uzela niti jedan relevantan trofej i počela je put prema dolje koji traje još uvijek. A među spomenutim trofejima uvijek, ali uvijek ću izdvojiti naslov prvaka iz ‘84. Prvenstvo je okončano finalnom serijom protiv Zvezde na dvije pobjede, nakon 1-1 treća tekma igrana je u maloj dvorani Doma sportova, i to na želju igrača.

I velika bi bila puna, ali smo se u maloj osjećali ugodnije, komotnije, sigurnije, samopouzdanije. Ta je treća tekma završena lijevim poluhorokom Mihe Nakića, koji je postavio 72:71 za nas, da bi u preostalom vremenu Zvezda uspjela izvesti loptu i Karadžić je šutirao sa svoje polovine - lopta je letila, letila i završila na prednjem dijelu obruča. Nije samo ta završnica ono zbog čega izdvajam taj naslov, isto su tako bitne i okolnosti.

Novoselova ‘mala revolucija’

Bila je to sezona nakon odlaska Kreše Ćosića, a prije dolaska Dražena Petrovića. U toj sezoni Ciboni je malo tko davao ikakve šanse za neki značajniji plasman. I Knego je bio u vojsci velik dio sezone, pa je centarsku poziciju igrao dragi i zaboravljeni Branko Vukičević. Trener Novosel je uveo neke taktičke inovacije - sada to zvuči kao humoristička emisija - uveo je neke elementarne linije kretanja u napadu, a igralo se i nešto obrane, pa su nam ostali govorili da igramo najgoru košarku u državi. Ti su se zameci organizacije pokazali presudnima, uobličio bih to tako. Passing game, dupli blokovi uz čelnu liniju, smijem se kad ovo evidentiram, ali to je tad bila neka mala revolucija.

Zoran Čutura

Najbitnije u priči je vjerojatno ovo: ta su sezona, ta tekma i taj Nakićev lijevi poluhorok bili presudni u odabiru kluba mladog Dražena Petrovića, koji je služio JNA i bio u prilici birati gdje će nastaviti karijeru. U Šibeniku je bio dostigao limit osvajanjem naslova (kasnije skandalozno otetog administrativnim putem, u predvečerje sarajevskih OI Bosna je valjda morala dobiti prvenstvo milom ili silom) i s dva finala Kupa Koraća i bilo je vrijeme za izlazak na najveću scenu kroz Kup prvaka.

Povijest košarke na ovim prostorima bila bi potpuno drugačija da smo izgubili od Zvezde. A dolaskom Dražena Cibona je vrlo brzo postala prvi suvisli i kvalitetan sportsko-marketinški proizvod na ovom području. Ali to je već neka druga priča.