Wimbledonska bajka Sir Gorana - "bivši tenisač" s pozivnicom došao u London i ispisao povijest

Nakon što je izgubio polufinale Wimbledona 1990. godine od Borisa Beckera, Ion Tiriac ponudio je svima koji su htjeli slušati hrabro predviđanje:

– Goran Ivanišević pet godina zaredom osvajat će Wimbledon. Tko želi može se kladiti sa mnom.

Prolazile su godine, prolazili su Wimbledoni, prolazila su i Goranova finala, ali titule nije bilo. Andre Agassi 1992., Pete Sampras 1994. i 1998. u finalima su ga spriječili u ostvarenju snova. Goran Ivanišević umjesto pehara skupljao je tanjure, a nakon što ga je 1998. "uništilo" finale u kojem je propustio set loptu za 2-0 u setovima, malo je tko mislio da će dobiti novu priliku. Pojavili su se potom i problemi s ramenom, pad na ATP ljestvici, bizarni porazi poput onog kad je morao predati meč jer je porazbijao sve rekete i nije imao više s čime igrati ili porazi u 1. kolu kvalifikacije Australian Opena 2001. od izvjesnog Čeha Petera Luxa.

Za mnoge, za većinu, u tim je trenucima bio već "bivši tenisač", nitko nije vjerovao da može više napraviti ozbiljan rezultat. Ali, na temelju prethodnih deset godina i tri finala, Englezi su mu uručili pozivnicu. I onda se počelo kotrljati...

GERRY PENNY Afp

Prvo kolo Šveđanin Fredrik Jonsson, u drugom Carlos Moya, pa Andy Roddick, a u osmini finala "stara mušterija", Greg Rusedski. U četvrtfinalu Marat Safin, tada četvrti na svijetu, pa spektakl u polufinalu s Timom Henmanom, koji je nosio nadanja cijele nacije da napokon u svom Wimbledonu dočekaju svoga, engleskog pobjednika nakon Freda Perryja i 1936. U epskom meču koji se zbog kiše rascjepkao na tri dana, i u kojem su uz psihologiju igrala i čaranja s Teletubbiesima, parkirnim mjestom, tušem u svlačionici, Ivanišević je izišao kao pobjednik. I rezervirao svoje četvrto finale Wimbledona, koje je zbog kiše odgođeno za ponedjeljak.

Patrick Rafter i godinu ranije igrao je finale, i njegov je "krvnik" bio Sampras, ali Goran nije bio spreman kući otići i četvrti put s omraženim mu tanjurom. U jednoj od najimpresivnijih atmosfera u povijesti wimbledonskih finala, u pet setova sa 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7, iskoristivši četvrtu meč-loptu, stigao je do pobjede kojom kao da je svu svoju prijašnju wimbledonsku kalvariju prebrisao krpom i ostala je samo priča o nemogućem, najneočekivanijem i najvećem pobjedniku Wimbledona. Jer napravio je nešto što nitko nikada nije, osvojio najveći svjetski turnir s pozivnicom i kao 125. na svijetu.

Toga ponedjeljka, 9. srpnja 2001., Goran Ivanišević ostvario je sve svoje snove, ali i snove svih običnih ljudi koji su upravo na njegovu trijumfu shvatili da ništa nije nemoguće. Iako se tako ponekad čini.