“Pustite sve, pustite sedam pobjeda, sedam sigurnih pobjeda. Ostavite po strani i činjenicu da je Italija potopljena 11:6 u prvoj fazi natjecanja. Finale je nešto drugo. Finale je onaj trenutak kad treba pokazati da nije slučajno.
Sport znate, ponekad nije pravedan. Ponekad jedan loš dan, jedna kriva odluka, jedan krivi potez mogu pokvariti san i sve pretvoriti u užasnu moru. Ponekad se pak, ako imate ovakvu momčad, ako imate ovakvog trenera i ako ste ljudi koji su znali patiti da bi mogli znati proslaviti, čuda ne događaju.
Hrvatski vaterpolo bio je u Londonu sve ono što mi kao narod ponekad nismo. Najbolji, najmarljiviji, najpristojniji, naravno i najutreniraniji. Hrvatski vaterpolo, ova generacija, generacija koja je uzela sve. Baš sve što može uzeti jedna generacija. Oni su svjetski i europski prvaci, pobjednici Svjetske lige i za kraj vlasnici olimpijskog zlata. Nitko nikada u našem sportu. Ovo je razina iznad koje nema.
Možda su Talijani prijetili, možda je njihovih 2:0 s početka finala bilo prijetnja, možda je bilo i grča, dojma da plivamo kroz sirup, a ne kroz prozirnu kloniranu vodu. No s vremenom to uvijek ostane priča, barem je tako u Londonu otpočetka o našoj obrani. I Josipu Paviću. Na kojeg se nalijepi napadačka genijalnost ostalih. Recimo, Mare Jokovića u finalu.
Imali smo prelomiti finale kod 5:3 i tu se igrao rat u vodi. Kad je pao šesti, bilo je predvidljivo; kad je bilo 8:4, bilo je gotovo. Premijer Zoran Milanović pljeskao je, supruga je mahala navijačkim rekvizitima, tribine su ludovale. Više nitko nije mario. Čekao se kraj.
Kad je stigao kraj, svi su skočili u bazen. I Ratko Rudić. Njemu je teško, ali znao je što mu se sprema.
- Ne, mobitel više ne nosim, naučio sam lekciju. Nisam baš za skakanje u bazen u ovim godinama, ali znao sam što me čeka. I mislio sam to obaviti sam, ali me gurnuo Buljubašić.
Ratko Rudić na novoj margini na četiri olimpijska trenerska zlata. Nitko, nitko nije blizu. Najveći, najbolji. Ne samo u vaterpolu.”
A na rukometnom parketu osvojili smo broncu, zbog koje možemo reći da su to bile najuspješnije Igre za Hrvatsku u povijesti.
“Slavko Goluža je kao igrač i trener uključujući i London osvojio 10 medalja za Hrvatsku. Naša zlatna portugalska generacija odigrala je svoje treće Igre, ima zlato i broncu, ima sve skupa osam medalja, a s one tri iz prvog desetljeća to je 11 medalja hrvatskog rukometa. To su velike brojke, dokaz da smo stalno vrh, a to je najteže. Trajati.
Igor Vori, Ivano Balić, Blaženko Lacković, Drago Vuković, imaju olimpijsko zlato i broncu. Venio Losert s dva zlata i broncom ide u skupinu s Kudinovim i Tučkinom, koji su odmah iza nedostižnog Andrea Lavrova s tri zlata. Goluža je jedini uz Maksimova osvajao kao trener i igrač medalje na OI. Kamo god se okreneš u rukometu, tu je Hrvatska.
Bila je i u Londonu, svi su je nahvalili, osam utakmica, sedam pobjeda, nitko nije imao više, čak ni olimpijski pobjednik Francuska. Ako je utjeha, igrali smo najljepše i idemo dalje.
Hrvatska je s Giovannijem Cernogorzem (trap) i Sandrom Perković (prvo atletsko olimpijsko zlato u povijesti uz fantastičnu dominaciju) osvojila tri zlatne medalje, Hrvatskoj je četverac na pariće (Valent i Martin Sinković, Damir Martin i David Šain) dao srebro, a Lucija Zaninović još jednu broncu. Za čudo u Londonu, za najuspješnije hrvatske OI u povijesti!”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....